U sjeni propale zavjere

Epopeja Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana jedna je od najpoznatijih tema hrvatske prošlosti, barem kada je o široj javnosti riječ. Kao i sve druge povijesne teme ona je ispričana u „određenom ključu“ koji se lijepo uklapa u ono što se naziva „veliki nacionalni mit“. I zaista, sudbina koja je snašla Zrinskoga i Frankopana izrazito je važna u mnogostrukom pogledu – imala je značajnu društvenu i političku dimenziju za suvremenike tih zbivanja, kao i potentnu ostavštinu prepunu emocija koje se na razne načine manifestiraju u našemu društvu do današnjih dana. To je jednostavno tako posvuda – veliki nacionalni narativi, bez obzira na objektivnost prikaza, izrazito su važan dio kompleksnog mozaika o naciji, te uvijek izazivaju pažnju javnosti. Međutim, kao i sve druge povijesne pojave, i veliki nacionalni mitovi mogu se sagledavati iz raznih rakursa. Štoviše, upravo bi takve velike teme trebalo analizirati s različitih stajališta i pozicija. Time ne moramo nužno urušiti postojeću paradigmu ili vizuru, nego promjenom očišta možemo otvoriti šire horizonte čitanja povijesnih događaja ili procesa te posljedično postaviti nova pitanja, ponuditi nove elaboracije i zaključke te na svjetlo dana iznijeti nove događaje ili aktere tih sudbonosnih trenutaka.

Posljednji časovi Katarine Zrinski, starinska razglednica od čije je prodaje 5% prihoda odlazilo Družbi sv. Ćirila i Metoda

I upravo su sporedni akteri ovog velikog nacionalnog mita oni na koje bih se fokusirao u tekstu. Naime, mnogo se manje referiralo na sudbinu članova obitelji Petra Zrinskog nakon propale zavjere, iako se ranije u historiografiji i publicistici pisalo i o njima – osobito o supruzi Ani Katarini Zrinski i kćeri Jeleni koja je postala junakinja ugarskog protuhabsburškog otpora. Međutim, Petar i Ana Katarina Zrinski imali su četvero djece koja su nadživjela oca i majku – uz spomenutu Jelenu, imali su još sina Ivana Antuna i kćeri Zoru Veroniku i Juditu Petronelu. Jelena je izuzetak jer njezin život sasvim izlazi iz okvira sudbine njezina brata i sestara, a majka joj je preminula relativno brzo nakon urote.

Hrvatski krugoval o posljednjim Zrinskima

Fotografija povelje položene od strane DBHZ u grobnicu prilikom ukopa Ivana Zrinskoga u katedrali

Na muci se poznaju junaci

Dojma sam kako su Ivan Antun, Zora Veronika i Judita Petronela zapravo najveće žrtve neuspješne zavjere jer će njihovi životi nadalje biti definirani prvenstveno potezima njihova oca i ujaka, a možda i majke. Kada govorim o žrtvama, ne mislim na viktimizaciju koja žrtvu ostavlja bespomoćnu, na milost i nemilost silnicama društva ili vremena, niti impliciram da su osobe uhvaćene u tu klopku nedostojne izazova ili, da se kolokvijalno izrazim, „slabići“. Ne, nerijetko je potrebna neuobičajena čvrstina i karakter da bi se podnijela uloga žrtve. To što se netko našao društveno degradiran, osiromašen, ponižen i nerijetko maltretiran, ne mora ništa govoriti o njoj/njemu kao osobi – mnogo je važnije kako se u takvim dramatičnim okolnostima ta osoba držala. O tome uostalom zorno i iz dubina ljudskog postojanja rezonira narodna uzrečica „na muci se poznaju junaci“. Naravno, ne možemo znati kakve su zapravo bile njihove ljudske karakteristike. Ostaje nam jedino interpretacija ostavljenih fragmenata njihova bića, pisane i materijalne baštine koju analiziramo već prema svojem svjetonazoru i motivima.

I tu opet dolazimo do rakursa gledanja. Jer dok su Zrinski i Frankopan svoje djelovanje temeljili na vlastitim odlukama, vjerojatno svjesni ogromnoga rizika i potencijalno katastrofalnih posljedica, djeca Petra Zrinskoga u tome nisu aktivno sudjelovala, a postavlja se i pitanje koliko su uopće o svemu znala. Ne trebamo naravno od jednog mita raditi drugi, ali i dalje se ne mogu oteti dojmu da su najveće kolateralne žrtve propale urote zapravo obitelji urotnika. A te su obitelji bile iznimno važne za hrvatsko društvo. Ne bih ovdje glorificirao plemstvo i navedene obitelji kao svojevrsnu personifikaciju „hrvatstva“, već ih prvenstveno promatram kroz binarnu optiku kontinuiteta i diskontinuiteta – sa senzibilitetom i poštovanjem prema trajanju i tradiciji. Te su obitelji igrale važne, a nerijetko i ključne uloge u hrvatskoj povijesti tijekom pet-šest stoljeća i njihovim je nestankom nastala zaista ogromna praznina u ondašnjemu hrvatskom društvu.

Obzor o ekshumaciji Ivana Zrinskog

Tamnica dvorca u kojem je preminuo Ivan Zrinski

Knjiga gatalica Katarine Zrinski, Kolo sreće na trećem listu

No zavjesa na pozornici te višestoljetne predstave zapravo nije pala smaknućem Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, kako se često u javnosti smatra, nego više od pola stoljeća kasnije. Uostalom, iza Petrova brata Nikole Zrinskoga ostao je sin Adam koji je poginuo u velikoj bitki kod Slankamena 1691, a iza Petra četvero djece. Fran Krsto pak nije imao djece. Budući da je kazna za veleizdaju uključivala i damnatio memoriae, posmrtno zatiranje sjećanja na određenu osobu ili obitelj, možemo zaista kazati da je središnja vlast uspjela u tom nastojanju ponajprije zbog činjenice da je troje djece Petra Zrinskoga ostalo uskraćeno za potomstvo, što je naravno bila najgora vrsta kazne velikaškim obiteljima vječito opterećenima potrebom produženja loza i održavanja imena. Doduše, kći Jelena imala je djecu, ali to je, treba ponoviti, jedan sasvim drugačiji kontekst. Ivan Antun, Judita Petronela i Zora Veronika ne samo da su ostali bez potomaka nego nikada nisu niti stupili u brak. Ivan je proveo oko dvadeset godina utamničen, a kćeri su ušle u redovničke zajednice. Kazna je privremeno bila uspješno izvršena.

Neuspješno zatiranje sjećanja

Međutim, pokušaj zatiranja sjećanja na njih ipak je spektakularno propao jer su te obitelji bile toliko povijesno važne, a političke okolnosti od 19. stoljeća nadalje tako posložene da su Zrinski i Frankopani postali temeljni stupovi nacionalne ideologije. To se osobito odnosi na obitelj Zrinski, koja je takvu ulogu igrala i u hrvatskome i u mađarskome društvu. Koliko su zapravo bili glasoviti pokazuje i činjenica da je, kada je središnja vlast nedugo nakon kraha urote pritiskala jedan samostan kod Ljubljane da prihvati internaciju Ane Katarine, supruge Petra Zrinskoga kojoj je bilo namijenjeno da ostatak života provede zatočena, predstojnica toga samostana pokušala spriječiti takav scenarij argumentom kako je samostan smješten na otvorenome polju bez straže, pa postoji bojazan da bi je znanci i rođaci možda mogli pokušati osloboditi. Navodi i da bi Hrvati koji se nalaze u blizini mogli banuti noću, kada samostan nema obrane, i oteti groficu.

Razglednica Otona Ivekovića: Zora Aurora svira orgulje, a iznad sestre, brat, majka, otac i ujak te prikaz Ozlja

Samostan uršulinki u Celovcu, odnosno Klagenfurtu

Grof Blagay, potomak hrvatskih grofova Blagajski, a sada već neka generacija kranjskoga plemstva, tada navodi da među Hrvatima još nije izumrlo ime Zrinski, nego je zadržalo veliki ugled. Budući da Hrvati dolaze na razne svetkovine u Ljubljanu, mogli bi ih u dogovoru s rođacima Zrinskih pokušati osloboditi, a tko bi od lokalnih ljudi i radnika htio uludo izgubiti glavu u sukobu s dobro oboružanim i brzim konjima opremljenim Hrvatima. Međutim, ni zahtjev da se ne smješta u Ljubljanu ni molba da joj se iz samostana vrati kći Zora Veronika nisu imale odjeka kod vladara. U carskom odgovoru na molbu Ane Katarine da joj se kći vrati iz samostana jer se ne želi posvetiti redovničkom životu, stoji da je to možda istina, ali nije razlog da se vrati majci jer bi se trebala s obzirom na zločin svojih roditelja postaviti na jedno još strože i samotnije mjesto, dok joj se ovako u samostanu pruža prilika da kreposno živi i ne treba voditi nikakvu brigu oko hrane i odjeće. I druge kćeri plemenitaša žive u samostanu, pa to nije razlog za očajavanje, zaključuje vladar. Na koncu je Ana Katarina ubrzo umrla u samostanu u Grazu – sama, bolesna i slomljena duha.

Od djece Petra i Ane Katarine Zrinski najviši je status društveno i povijesno sasvim sigurno imala Jelena Zrinski koja se udala za Ferenca Rákóczija, a potom Imru Thökölyja, vođe protuhabsburške struje među ugarskim plemstvom. I sama će se boriti s neobičnom upornošću i hrabrošću, a na koncu ovaj svijet napustiti kao prognanica i ući u legendu. No bez obzira na heroizam i tragičnost, njezina se sudbina ipak bitno razlikuje od sudbine njezinih sestara i brata.

Posljedni Zrinski

Neobična je i nerasvijetljena priča jedinog muškog potomka Petra Zrinskog, Ivana Antuna, rođenog vjerojatno 1651. Kao dijete velikaša primio je izvrsnu humanističku naobrazbu i govorio sedam jezika: hrvatski, talijanski, njemački, španjolski, francuski, latinski i mađarski. Nakon kraha urote poslan je u Beč i Prag te mu je, iako je postojao plan da ga se pošalje na španjolski dvor, na vlastitu želju omogućeno da kao časnik stupi u carsku vojnu službu. Borio se na carskoj strani protiv ugarskih pobunjenika koje je predvodila i njegova sestra Jelena (!), bio i zarobljen, a onda zbog još uvijek nerazjašnjene komunikacije s ugarskim pobunjenicima dospio u carevu nemilost. Ispitan je pa oslobođen, a potom nakon opsade Beča 1683. doživotno zatvoren, isprva u Rattenbergu u Tirolu da bi ovaj svijet na koncu napustio u kazamatima gradačkog Schlossberga 10. studenog 1703. Navodno u zatvoru uopće nije govorio, već je sa stražarima prvenstveno komunicirao pisanim bilješkama. Koliki je ugled i dalje uživao kao posljednji muški član obitelji Zrinski, pokazuje i činjenica da su, kada je 1703. premještan iz Tirola u Graz, vlasti tražile da se dobro pazi na njegovu sigurnost kako ga hrvatski i mađarski studenti i đaci u Grazu ne bi pokušali osloboditi. Umro je na kraju u svojoj 44. godini, utamničen, daleko od sjaja i raskoši nekadašnjeg obiteljskog života. Smrt mu je zatajena da ga hrvatski đaci ne bi došli oplakivati, a pokopan je potajno u predvečerje 12. studenoga 1703. Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ vratila je 1944. njegove ostatke u Zagreb i pokopala ih u katedrali. Nikada nije realiziran plan da se sva trojica, Petar, Ivan Antun Zrinski i Fran Krsto Frankopan, sahrane u Ozlju.

Njegova sestra Judita Petronela ušla je u samostan klarisa u Zagrebu, gdje se ranije i školovala, postala njegova predstojnica i ondje završila svoj život 1699. Možemo se zapitati kako je izgledao njezin život kao posljednje pripadnice obitelji Zrinski u Hrvatskoj, zatvorene iza zidova i u strogoj klauzuri reda klarisa, a usred političkog središta zemlje. Jesu li i što su ljudi o njoj pričali, kako su je doživljavali? Za razliku od svoje sestre Zore Veronike koja ju je nadživjela za čitavih 36 godina, Judita Petronela ipak je ostala u domovini, među ljudima koji su cijelu stvar mogli osjećati mnogo emocionalnije od nekoga u Štajerskoj. I znamo da se unatoč načelnoj strogosti reda klarisa, ipak dopisivala s vanjskim svijetom i obitelji, vodila parnice i uime samostana posuđivala novac hrvatskim plemićima. Zadnja pripadnica Zrinskih na onodobnom hrvatskom prostoru s ogromnim teretom obiteljske povijesti na leđima ili prvenstveno klarisa posvećena svojoj samostanskoj ulozi u kojoj je pronašla zaklon od tragične obiteljske sudbine? Nikada nećemo saznati.

No dojma sam da je najdramatičniju sudbinu ipak imala treća kći, Zora Veronika. Ona je nakon urote ostala s majkom, svjedočila zapljeni, zapravo pljački njihove imovine u Čakovcu, da bi potom obje, degradirana statusa, bile seljene naokolo pod stalnom vojnom stražom. Nije joj bilo dozvoljeno ostati s majkom u samostanu, nego je u veljači 1672. poslana u  samostan uršulinki u Celovcu, gdje je zaređena 1676. Radilo se o načelno strogoj klauzuri, pa je uršulinka pod imenom Aurora (Zora), Konstancija Od Pohođenja Blažene Djevice Marije, mogla razgovarati samo sa svojim ispovjednikom. U samostanu je obnašala službu kor-dirigentice i više od pola života borila se sa slabim vidom. Nakon neuspješne operacije očne mrene 1722. ostala je sasvim slijepa, a preminula je 29. siječnja 1735, u 78. godini života, u samostanu u kojem je 59 godina provela kao uršulinka. Emilij Laszowski navodi da ju je samostanska kronika opisala kao oduševljenu slugu Svemogućega, da je imala postojano dobar smisao za humor i da je znala svakoga razveseliti. Navodno je bila visoka stasa i snažna te posebno odana sv. Ani.

U popularnom knjižnom i još popularnijem igranom serijalu Igra prijestolja meštar Noćne straže, izoliranoga vojnog reda koji brani granicu prema sjevernoj divljini, imena Aemon, zapravo je sin nekadašnjeg kralja kojega je sudbina nagradila dugovječnošću od skoro stotinu godina, ali kaznila time što je nadživio propast svoje kuće i smrt gotovo svih njezinih članova bez obzira na uzrast. Kao zakleti brat Noćne straže ostao je u njezinim redovima desetljećima, kao zadnji muški član kraljevske dinastije koji nikada neće imati potomka. Pritom će sa starošću oslijepjeti. Ova poznata priča popularne kulture s početka 21. stoljeća ima mnoge sličnosti sa sudbinom Zore Veronike. Nadživjet će oca i majku preko 50 godina, a brata i sestre preko 20 godina. I ona će oslijepjeti, kao i meštar Aemon.

Iako se u javnom (mrežnom) prostoru nerijetko navodi da je Ivan Antun posljednji Zrinski, to je točno samo ako promatramo mušku liniju. Posljednji član obitelji Zrinski bila je žena, slijepa starica koja je bila prisiljena ući u samostan, odvojena od svijeta i zadnja iz svoje loze – Zora Veronika. Ironična igra sudbine htjela je da žena koja je nosila ime Zora u simboličnom i stvarnom smislu utjelovi (su)mrak obitelji Zrinski. Kada je Zora Veronika sklopila oči i okončala svoje ovozemaljsko putovanje, u ambis povijesti potonula je i posljednja pripadnica slavne obitelji Zrinski, tiho i zaboravljeno, slično načinu na koji je provela svoj život. Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ postavila joj je spomen-ploču u crkvi uršulinki u Celovcu, a ona, njezin brat i sestre svakako zaslužuju više pozornosti javnosti i historiografije. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog sjetne dramatike života posljednjih Zrinskih.