Suptilna klaviristica Pavica Gvozdić

Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kad sam prvi put slušala kako svira Pavica Gvozdić (Srijemska Mitrovica, 29. lipnja 1937–Tuheljske Toplice, 9. prosinca 2023). No znam gdje sam je sve slušala: u nekadašnjoj Koncertnoj dvorani „Istra“ u Ulici Nikole Tesle (tu ulicu ipak češće zovem kako su je zvali i moji stari – Nikolićeva), to je ono mjesto gdje je danas Zagrebačko kazalište mladih, zatim u Hrvatskom glazbenom zavodu (Gundulićeva 6 i 6a), pa u današnjoj Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, a jednom i u vrlo ugodnom i intimnom prostoru Salona Očić na Lašćinskoj cesti 77a (kućni koncerti). Tada još ni o njoj ni o tolikim drugim zaslužnim ljudima u – najšire gledano – hrvatskoj kulturi nisam razmišljala gdje stanuju, no to već ulazi u onu sferu o kojoj starije nisam mnogo ispitivala, a danas već rijetke mogu o takvim podacima i pitati. Dok sam je slušala, dugo nisam znala neke podatke iz njezina života, koji su vrlo važni i za same njezine interpretacije, a to je duboka ozbiljnost i obilježenost jednom mučnom scenom (očeva nasilna smrt pred ženom i djecom). I tu bol i još koješta drugo osjetila sam na jednom od njezinih recitala u Salonu Očić prilikom jednoga od kućnih koncerata. Naime, svirala je dragog mi Franza Schuberta i u jednom trenu kao da me zgromila duboka životna sličnost između nje i Schuberta. Ne u nasilnoj smrti roditelja, nego u načinu života kako su oboje u svojim kućama odrasli bez ikakve privatnosti, u skučenim prilikama, no to je samo pridonijelo njihovoj ljudskosti. 

Pavica Gvozdić (1937–2023) za klavirom u HGZ-u   / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Jednom prilikom posjetila sam Schubertovu rodnu kuću u Beču. Bila sam u toj kući sama i shvatila sam da u mnogočlanim obiteljima kakva je bila i Schubertova ljudi moraju biti jedni prema drugima tolerantni, moraju druge čuti i vidjeti, ne smiju biti sebični, pa zato i postanu i ostanu uviđavni, jednostavni i suosjećajni. Došavši u dramatičnim i tragičnim okolnostima u Zagreb (Pavičin otac Petar ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, nije mu glavu spasilo ni to što je kao odvjetnik branio i Mošu Pijadu), majka Ana s 8 kćeri – Vera, Zlata, Slava, Marija, Ivana, Pavica, Jasna, Ljerka – nekako se dovukla do Zagreba i od zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca dobila na Kaptolu 4 dvije sobe kao smještaj. Za divno čudo, u tom je prostoru bio jedan klavir, pa su se neke od njezinih kćeri odlučile i profesionalno baviti glazbom. Kako su stasale, svaka od njih odlazila bi na svoju stranu, a Pavica Gvozdić ostaje na toj adresi do 1974. godine. Potom je živjela u Draškovićevoj 55 do odlaska u kuću u Samobor (Strossmayerova ulica).

Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1955. godine, a klavir u klasi prof. Svetislava Stančića 1960. Dvije godine (1962–1963) usavršavala se kod Magde Tagliaferro u Parizu, gdje je nadasve voljela svirati Claudea Debussyja, za što se hoće vrlo precizan i fin ton, pa su je (ne bez razloga) prozvali „djevojkom lanene kose“ (po Debussyjevoj kompoziciji). U Zagrebu ju je kao izrazit talent i profinjenu pijanisticu zapazio dirigent Milan Horvat, tada šef Zagrebačke filharmonije, pa je pod njegovim vodstvom izvela Koncert za klavir i orkestar u G-duru Mauricea Ravela. Dana 29. prosinca 1973. nastupila je, uz Ružu Pospiš-Baldani, na otvorenju nove Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ kao solistica u Koncertu za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Proslavu 50. obljetnice te dvorane 2023. nije dočekala. Umrla je 9. prosinca.

S profesorom Svetislavom Stančićem povezuje ju nekoliko spona, a ne samo ta što joj je bio profesor klavira na Akademiji. I sama je od 1975. godine bila (i ostala) dugogodišnja profesorica na toj ustanovi, no ni to nije jedina poveznica među njima. Naime, Stančić je bio prvi koji je na koncertu u zagrebačkom HNK-u izveo 5. veljače 1916. Klavirski koncert u g-molu moje drage  Dore Pejačević, a Pavica je bila druga koja je taj koncert izvela dugo nakon svojega profesora. Potom se dugo nitko nije prihvatio toga koncerta, sve dok ga se nije poduhvatila naša vodeća mlađa pijanistica Martina Filjak. Na davnom Stančićevu koncertu (ravnao je Fridrik Rukavina) izvedena su i djela drugih hrvatskih autora: Božidara Širole, Franje Dugana st., Antona Dobronića, Krešimira Baranovića i samoga Svetislava Stančića. Ni izvođenje djela hrvatskih kompozitora nije Pavici Gvozdić bilo strano, naprotiv. Na svojim solističkim recitalima uvijek bi izvela i neko djelo domaćega skladatelja (a mnoga su joj bila i posvećena). Godine 1995. snimila je za Croatia Records CD Četiri desetljeća hrvatske glasovirske glazbe.   

Od svoje vjerne publike Pavica Gvozdić oprostila se u Hrvatskom glazbenom zavodu
28. travnja 2019. u povodu 60. obljetnice umjetničkog rada. Već je po podiju do klavira i od klavira hodala sa štapom, no čim bi sjela za svoj instrument, sav bi vanjski svijet nestao i ona je svirala poletno i sa žarom što još
može svirati kao kad je bila na početku svoje koncertantne karijere. Voljela je skladatelje bečke klasike, romantičare Schuberta,
Chopina, Schumanna, pa Debussyja, no na svakom bi koncertu izvela i kojega Papandopula ili Stanka Horvata, svoga šogora. Odazivala se i na pozive svoje Klasične gimnazije, pa bi nastupala s aktualnim đacima. Oni bi uprizorili neko djelo iz klasičnoga repertoara, nerijetko u kojem zagrebačkom kazalištu, a ja se sjećam jedne takve proslave u KD „Vatroslav Lisinski“, samo ne znam je li joj to bio i posljednji takav nastup.   

Bavila se i pedagogijom. Ta joj grana jamči dug život. Jer svaki pedagog zna da će živjeti onoliko koliko ga se budu sjećali njegovi učenici. Umrla je u Tuheljskim Toplicama 9. prosinca 2023. godine. A kad znamo da je oproštajni koncert održala samo četiri godine prije smrti, možemo reći da je svirala cijeli život. I da je uz klavir bila najsretnija.