Snaga stihova je dovoljna

Recepcija poeme Jama, tog iznimnog, važnog i potresnog odbljeska hrvatske antiratne poezije, uvelike je poznata. Nadišavši posvema lokalne okvire, Jama je prevedena na niz jezika, a francusko izdanje iz 1948. (za koje je predgovor napisao Paul Éluard, a ilustrirao ga Pablo Picasso) često se spominje kao potvrda Goranova, nažalost postumnog, ulaska u međunarodnu antologiju poetskog ustajanja protiv bezočnosti ubijanja i dehumanizacije kakva dolazi sa svakim ratom. Tematski potresna, Jama je formalno iznimno dorađen tekst, čije je pravilno rimovane, dominantno jampske jedanaesterce iznimno iskustvo slušati u valjanoj interpretaciji, što nije nimalo lak zadatak. Mladi zagrebački glumac Andrija Nazlić, uz pomoć dramaturga Patrika Gregurca, hrabro ga se poduhvatio. Rezultat je predstava koja je dio rezidencijalnog programa Scene Ribnjak, hvalevrijednog okruženja za višemjesečni rad i razvoj projekata koji Centar mladih Ribnjak omogućuje odabranim umjetnicima.

Andrija Nazlić uspijeva iznijeti na scenu snagu Goranovih stihova / Snimila Eva Galić

Na ogoljenoj sceni glumac se pojavljuje i započinje. No, osim Goranovim tekstom, koristi se i ulomkom iz pogovora autorovim sabranim djelima. Taj ulomak, koji je inače napisao Dragutin Tadijanović, također je stilski, kao i sadržajno iznimno dorađen, no kada krene izgovaranje samih stihova, dojam se odmah značajno mijenja. Slično, u ponešto manjoj mjeri, događa se i s drugim interpoliranjem, kada se ne radi o tekstovima iz druge ruke, nego o Goranovim pjesmama, no izvan same naslovne poeme.

Vrijednost Jame, između ostalog, sadržana je i u činjenici da njezina aluzivnost, ma koliko konkretna bila u opisima detalja, nije locirana ni prostorno ni vremenski. Iako se, po trenutku nastanka, a i Goranovim kretanjima s partizanima može (pokušati) odrediti na koje se zločine Jama odnosi i zašto ih opisuje baš tako, to u konačnici nije presudno. Ni Nazlić i Gregurec takvo što ne čine. Međutim, interpolirajući druge tekstove, izvan poeme, oni unekoliko formalno nagrizaju njezinu integralnost, što se moglo izbjeći. Jami nije potrebna eksplicitna kontekstualizacija, ona sama govori i odjekuje i na sadržajnom i na formalnom planu. Sadržajne eksplikacije autori ove predstave mudro su, i pravilno, izbjegli. No, mogli su i formalne, što bi se postiglo da se zadržalo samo na tekstu poeme, bez integriranja drugih Goranovih pjesama (koliko god one bile prepoznatljive i tematski bliske, poput poznate Moj grob), a pogotovo Tadijanovićeva predgovora.

Druga razina koju scena nužno, barem u nekoj mjeri, uvjetuje jest vizualnost. Poema, dakako, jest vizualna, njezina je slikovitost bogata i razgranata, no scenska slikovitost u iznošenju takvih stihova lako može prijeći u njihovo opterećenje i postati pretjerano ilustrativna. U ovoj predstavi, na razini scenografije to se nije dogodilo, no u određenoj se mjeri ostvaruje na razini scenskog pokreta, koji pokatkad prelazi u pretjerano vizualno ocrtavanje izrečenog, što, srećom, nije postalo dominantno.

S druge strane, kada se dođe do samih stihova iz Jame, interpretacija Andrije Nazlića besprijekorna je. Točne dikcije, prirodnog osjećaja za stih, njegove formalne kvalitete, izmjenu slogova, naglasaka i rime, Nazlić Gorana govori s osobitom pomnjom za detalj, jakošću slike, sigurnošću upravo onakvom kakva je potrebna da se dočara jezovitost užasa, ali i emotivnost pogleda koja je Jamu učinila tako potresnom svim generacijama njezinih čitatelja i slušatelja. I upravo je taj aspekt, samo stihovanje, izgovaranje i interpretacija teksta, ono što odlikuje Andriju Nazlića kao vrsnog tumača Goranove poeme. Kako je to i najvažnije, rezultat je vrlo pozitivan, Nazlićeva i Gregurčeva Jama, bez obzira na određene dvojbe u interpretaciji, uspijeva u onom presudnom – iznijeti na scenu snagu Goranovih stihova.