Slova moja, vojsko moja

SLOVA MOJA, VOJSKO MOJA

Ne, niste vi slova moja, vojnici moji,                          

ne, niste vi riječi moje, desetine moje,

ne, niste pjesme moje, bojne moje –                      

opsjedale Parnas. Nisi ti vojsko moja,

u Grazu, Beču, Münchenu, Bruxellesu,

              nisi ti u Strasbourgu,                 

              Parizu, ispijala kave

              i na Montparnassu

              jela kroasane.

           Nisi ti, vojsko moja, nisi

               u Londonu pila čaj,

           niti u Moskvi pila votku.

                       Nisi ti

    u Washingtonu jela cheeseburgere

                 i pila coca-colu.                                                      

       Jeli smo kruh iz dolinâ, s naših               

       poljâ, njivâ i nizinâ. Nakon

       borbi, ispirali smo rane i pili

       vodu iz čistih izvorâ. Tamo,

       gdje gase žeđ košute i poskoci.

Slova moja, vojnici moji, riječi moje,

vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,

Vrana, Biokova, Dinare i Velebita,

po gudurama naše muke i planinâ.                      

Stajao s vama u bojnome stroju

i sklanjao vas od lavina, munja

i gromova. Od zle kobi i vjetrova.

Bojovnici moji, sestre moje, braćo

moja u riječi, po pjesmi. Slovoredi

moji, čuvao sam vas u taboru svoga

bića od hladnih zima, divljih zvijeri,

zmija otrovnicâ i gladnih vukova.

Na prsa sam vas privijao i branio 

od zasjeda, uhoda i mučkih uboda.

Zvao vas u potaji. U sivim danima,

u mrklim noćima, tražeći od vas

da se nečujno spuštate niz padine

bića, kroz razloge praznine i bol           

strmoglava. I da potom, slova moja,

vojnici moji, satnijo moja, bojno

moja, uđete u stožer i sjednete za

stol. Nad kojim lebde sjene davnih

pohodâ i željâ da vas ozbiljim

u Riječi, u dubokim, tamnim i

svijetlim prostorima pjesme.

A i u po bijela dana sam vas,

ratnici moji, jednom okupio.

Na vrijeme okupio.

I zapovjedio vam da se postrojite,

nevidljivo i tiho u smisao i riječi.

I onda, da tako ojačani, u sitnim

satima, pred zore, kroz vražje straže

i crvene sile mraka, krenete do ostale

braće bojovnikâ: naših slova, riječi

i pjesama.

Da prijeđete na druge strane svih tih

razdjelnicâ, što nam lome dušu, srce,

zemlju: šume, rijeke, more i livade.

I da iz pismohranâ uklonite tuđe

označnice: lažne miljokaze i lažne

znakove. Lažna slova i crne krakove.

I onda sam vas, slova moja – u stožeru, a i dolje u brdima

i škrapama, u vrtačama i dračama, u klancima i jadima,

ovdje i ondje, na svim tim bojištima – prebrajao. Povijao

vam rane od bojeva i stavljao vas u nove slogove.

Govorio vam da se spajate u riječi što čekaju da ih oživite

i jurnete u razbijanje mraka. U bitke za misao. Za smisao

obuhvatâ vaše braće, naših bojovnika: naših riječi, naših

junačnicâ: naših borbi, našeg bratstva: naših mukâ, naših

poduhvatâ.

U stožer, na stol prepun bojnih planova, karata i papira,

na prve crte, u naše redove, iz istočnih i zapadnih pećina

i jazbina, zaogrnuti plavim, bijelim, crvenim mrakom,

i crvenim, plavim, bijelim znakom, pod okriljem noći – 

stizali su crni glasi da opet, kao nekoć, postrojbe naše

predamo. Da u njihovu milost svoje biće i srce stavimo.

U šutnju, u muk. U jame. U grob naših slova da odemo.

Podlo su nam ulazili u glavu i spuštali se do zidina srca. Ono

ih nije puštalo unutra. Samo im je reklo da je za njih zatvoreno.

Da to shvate i da ne dolaze više.

Da se svojima, u štabove i ćelije, u laž, u sudnice i vijećnice

vrate i svojim hordama kažu da se ne može više s našom

dušom tako. Da ne mogu zaustaviti tu vojsku, riječi, bojovnike

srca i pjesama: satnije, koje naviru. Koje prema Riječi, prema

svome Kralju kreću, hraneći se kruhom iz dolinâ, s naših poljâ,

njivâ i nizinâ.

Tamo, hodeći prema Tamo, gdje će utažiti žeđ i moja

slova – moja vojska. Bijele golubice, junaci i košute.

PRVE LASTE I PROLJEĆE

Volio sam jeseni u Zagrebu. Žuto lišće

na platanama, na Zrinjevcu, koje je padalo

s grana i zlatilo staze moje mladosti.

Lišće, koje je vjetar raznosio, baš kao

i stihove što su odletjeli na ogled, na

Krležin stol, do njegova pronicava pogleda

i tapšanja po mome ramenu. Do njegovih

riječi da je dobro, dobro što pišem, ali da

prve laste ne čine proljeće. Potom je uslijedilo

pitanje, odakle sam? Odgovorih mu da sam

iz Hrvatske. Iz Hrvatske, kažeš. Blago se

nasmiješio i upitao od čega živim i kako

da mi pomogne. Od pjesama se ne živi,

od njih se često nesretno umire, reče.

A, bila je jesen i uvelo je lišće padalo po

Zrinjevcu. Uslijedila je zima, pa potom

prve laste i proljeće. I tako tim redoslijedom,

do sada…

Više ne hodam Zrinjevcem. Ne nosim

nikome pjesme na ogled. Zaronjen u

zimu života, mislim na zlatno lišće iz moje

mladosti. Na Krležu, kojega je odnio jedan

prosinac i više ga nema. Na prve laste i

proljeće, kojeg više nema.

ČOVJEK, BARKA I GALEB

U pustoj luci, toga je zimskoga jutra,

zubato sunce obasjavalo jednoga

čovjeka, jednu barku i jednoga galeba.

Ništa neobično, gotovo ništa da bude

razlog za ovo sjećanje, za ovaj pokušaj

da se dogodi pjesma:

Izbrazdano lice, ogrubjeli, pomodrjeli

prsti koji su od ulova odvajali ribe

za galeba. Moj galeb, moj miljenik,

veli –  donosi mi sreću i ispraća me kad

isplovljujem, dočekuje kad uplovljujem.

Glasa se, pozdravlja me i nadlijeće,

slijeće mi na barku.  – Do njegovih ruku

i promrzlih prstiju, koje nije, toga

hladnoga jutra, moglo ugrijati zimsko,

zubato sunce.

– Šezdeset sam godina plovio, muku

na moru mučio, ribarsku sreću tražio

i od toga petero djece hranio. Žena

je o kući, djeci i meni brinula. Oni

su nam se zarana raspršili i pobjegli

od zemlje, vinograda, mora i maslina.

Iz puna je zdravlja, ljetos iza Vele

Gospe, moja Marija otišla. Sada sâm

sam.

Pokoje mi pismo i dolare sinovi pošalju,

da mi se nađe, za svaki slučaj da mi se

nađe, pišu. I ne dolaze više, ni oni, ni

kćeri, ni unučad.

Sâm sam, sinko – sve tužnije ponavlja

i gleda u galeba, koji ga nadlijeće.

Kao da ga moli da i on s galebom poleti

i odleti. Preko mora… Ženi, u oblake...

U pustoj luci, toga je davnoga jutra

zubato sunce obasjavalo ribara, barku

i galeba.

Naoko ništa neobično, gotovo ništa

što bi mogao biti razlog za pokušaj

da mi se dogodi pjesma.

MATOŠ, VESNA I JA

Sjedili smo jednoga dana, na Strossmayerovu šetalištu, 

na Matoševoj klupi, Vesna i ja. On u sredini, s pogledom

usmjerenim prema Donjem gradu, odakle je dopirao šum

i vreva. Po šetalištu ljudi i vesela cika djece, koja su

trčala oko nas i spomenika.

Antun Gustav kao da nas je na klupi zagrlio. Vesnu Parun

prisno i posebno, onako kako se grli kraljica. Mene pak,

kao dijete i svoga dragog učenika. Vesna je ružila one koji su

kralja išarali. Ja sam po skulpturi, po njegovu tijelu čitao

imena, ponirao u probodena srca i ljubavne poruke. Kako to

mogu činiti, ništa im nije sveto, ponavljala je kraljica poezije

Vesna.

On se nije ljutio. Izgledalo je kao da se smiješi i govori:

pusti ih, neka me šaraju, neka rišu, neka me iz sna bude

imena i srca ucrtana po meni.

Potom je Vesna napala one u Gradu… Nabrajala ih je

poimence i sve ono što joj rade hulje, nezahvalnici,

ubojice riječi i slobode. I Matoša je na klupi podsjećala

što su mu činili. Meni je izgledalo da on sve to čuje i

da joj kaže: Znam, kako ti je. Znam, Vesna, poznajem

sve te likove i među njima mnoge Jude i nitkove ovdje

na Griču i po kućama i palačama Donjega grada.

I onda smo se Vesna i ja oprostili od Matoša. On je

ostao zamišljen sjediti na klupi. Kralj književnosti,

kao da je mahnuo na rastanku kraljici poezije Vesni

i meni učeniku, poželjevši mi dobre pjesme i sreću.

HRVATSKA,
18. STUDENOGA

Palimo svijeće za

hrvatske ratnike.

Za nestale sinove

i kćeri. Za ubijenu

braću, sestre,

očeve i majke.

Gledamo u suzne

oči žena.

U oči majki.

U tugu.

U Katu

koja moli

za četiri sina

četiri viteza

četiri junaka

      i

za četiri brata

u krvavom

svibnju

četrdeset pete

smaknuta.

U Marijana koji

slomljene duše

šaptom govori:

Otvori se zemljo

i pokaži gdje mi

počiva Nikola,

Marka sam sina

pilota sahranio,

Nikolu sina tražim,

nema ga… Nikolu

sina… Da mi je

znati, samo da mi je

znati, gdje je moj

Nikola

Otvori se

zemljo i pokaži

gdje mi počiva

Nikola

I tužna

Škabrnja

korača…

Eva

zaziva

Krista,

Gospu,

Vicu

i sinove svoje,

da izdrži bol,

strašnu bol.

Moli Boga

da je pozove.

Na Nebo

da je pozove.

I da ode, što

 prije da ode

iz pustoga

doma

svoga.

Moli Boga

da vidi i zagrli

tri svoja sina.

Tri svoja srca

tri svoje duše

tri svoja sokola.

Tri njezine

zlatne jabuke.

U povorci

gledamo

u stjegove

i slavu.

Ispred nas

Grad,

Vuka,

Dunav

i raspelâ :

Škabrnja

i niz

Škabrnjâ…

Ovčara

i niz

Ovčarâ…

povijest

jaukâ

Macelja

Teznog

Zrinja

Gvozdanskog

Udbinâ

jeze

i sudbinâ…

Jazovkî

Hudih jamâ

        i

 raspećâ…

Hrvatska

za pokošenom

svojom

djecom

korača…

Odaje počast

i plače.

                                     (Mojim sinovima i kćeri:

                                     Josipu, Porgi i Dori,

                                     da nikad ne zaborave…)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TUŽALJKA NAD VUKOM I DUNAVOM

Oj Dunave rijeko duboka,

Oj ti Vuko naša muko.

Oj Dunave što proguta

Kati sina

Luci sina

Mari sina

Zrinki sina…

Što odnese Matu,

što proguta Miju

što odnese Niku

što proguta Ivu…

Što ih odnese…

Što ih odnese…

Oj ti Vuko naša muko

i Dunave rijeko hladna.

Oj Mitnico i Sajmište…

Oj hoj Ovčaro joj…

Oj hoj Vukovare hoj

Oj hoj Vukovare joj.

Oj ti Vuko naša muko

       I Dunave oj

       Dunave oj

                               

 DRAGA

         za Marinu

Zamisli samo Draga

kakva bi to pjesma

bila

da sam kao jučer

da si kao jučer

sa Suncem

i

Mjesecom kao

jučer.

Pa kada dođe to

jednom ovdje na

moru jednom

poljubi kamen

Gospe od Tarca.

I neka to bude

baš kao onda.

Kao jučer

sa Suncem

i

Mjesecom.

Kao jučer,

moja Draga.

Poetski ciklus o „lijepim i strašnim prolazima kroz biće“

Piše Darija Žilić

Ivan Tolj, piše Božidar Petrač, pripada nizu hrvatskih književnika od Marulićeva vremena do naših dana, koji su iz koljena u koljeno u hrvatskom narodu učvršćivali i prenosili svijest o slobodi i pravu naroda da svoju slobodu živi u punini. Posebnost je da Tolj pjevao o slobodi i samostalnosti, ali je kroz svoje djelovanje i jedan od njezinih neposrednih stvaralaca. Toljev pjesnički put kao da je nagovijestio događaje koji su se zbili, proročki, a uz to, Golgota naroda koju ispisuje je i duboko intimistička potraga za sebstvom. Ivan Tolj rodio se u Blatnici kod Čitluka 1954, autor je više pjesničkih zbirki, pjesme su mu prevođene, nagrađivan je.

Poezija Ivana Tolja je vrlo jezgrovitog izraza, bez suvišnih ukrasa, koja govori i o odnosu pojedinca i naroda, o temeljnim metafizičkim pitanjima. Svi ti prijepori duboko su upisani u autorovo stihovlje.

Važno je istaknuti i pjesničku utemeljenost na kršćanskoj tradiciji, te izraz koji naglašava duhovnost kao suprotnost praznini, čvrstoću izraza  koja se osjetila već u prvoj autorovoj zbirci Otočanka iz 1980. Pjesnik se već tada poistovjećuje sa sudbinom svog naroda, govori o tuzi nad rasutošću, a pritom se osvrće i na dane djetinjstva. Otok je metafora samoće, a  snažno proživljavanje nepravde koja je dočarana „nekim dugim mutnim rijekama“ nosi u sebi lirski subjekt, kao da govori o usudu. U zbirci Kozmopolitska jesen pjesnik ispisuje ciklus Iskopnice u kojemu nalazimo alegoriju hrvatske povijesti koja je puna „nestajanja bez imena“. No treba istaknuti da kozmopolitizam koji se spominje nipošto nije slučajan, jer se u zbirci povezuju nacionalno i internacionalno.

U svojoj poeziji Tolj nerijetko koristi i motive iz legendi i mitova reinterpretirajući ih na svoj način. U pjesmi 1089 poetizira Zvonimirovu pogibiju, a u Slavenskoj zimi, iznimnoj zbirci u kojoj se povezuju himnički ton i refleksija, pjesnik se bavi i postankom Hrvata. U toj je knjizi posebno znakovit Razgovor s dušom, sastavljen od 33 pjesme u kojima se kroz solilokvij sažima proživljeno, promišlja egzistencija, na introspektivan način, povezujući i hrvatsku poeziju, i zapise biblijskih evanđelista. Poseban pak pjesnički vrhunac postiže se u Animi Croatorum – Duši Hrvata (1990), a Petrač ističe da je ona ispjevana mudrošću prava žreca u pogovoru izabranim pjesmama Drinske elegije iz 1994.

Upravo važnost rijeke u Toljevoj poeziji, posebno rijeke Drine, također ima kontinuitet u hrvatskom pjesništvu. Drina je i simbol povijesnosti i sjećanja. Lirski se subjekt poistovjećuje s rijekom: „Sada sam Rijeka / i ništa više. / Šum i um / propet / na klisurama / tvojih obala.“ I u novom ciklusu nailazimo na pjesmu u kojoj se spominje rijeka, Prijeđoh rijeku, napisanu u Hercegovini.

Ipak, temeljna je pjesma nadahnuta poema u kojoj se pjesnik  osvrće na svoj ratni put, ironično spominjući sve ono što se odmaklo od borbe, ali u temelju jest bitka za misao i da sve iskustvo prožme riječima i uđe u ponore „duboke, svijetle i tame pjesme“. Ostale pjesme bave se i reminiscencijama na mladost, kroz prikaze lirskih pasaža  Zrinjevca i opise književnih početaka, a Tolj spominje i Krležu kojemu je nosio pjesme na ogled, te Matoša i Vesnu Parun. Kroz imaginaciju i  razgovore, pjesnik reflektira književni svijet glasovima svojih suvremenika. Pjesme su raznorodne, od narativnih do lirskih, što pokazuje širinu poetike, no temelj ostaje vezan uz  propitivanje života pojedinca i hrvatskog naroda, odnos slobode i ropstva, istine i hipokrizije, i kroz oblik vlastite konfesionalnosti, kao da se pjesnik ispovida sam sebi, promišljajući sve što je tijekom života proživio naglašavajući da je upravo Anima croatorum credo i smisao, kako je pisao 1988: „Ja sam Jedina / koju se ne zaboravlja: / amanet, oporuka, znamen / i Amen.“ Sjajna poema Slova moja, vojsko moja kao da su dojmljiv nastavak te borbe, da se nakon dobivenog rata sve zabilježi i ostaje trajno zapamćeno: „I onda sam vas, slova moja – u stožeru, a i dolje u brdima / i škrapama, u vrtačama i dračama, u lancima i jadima, / ovdje i ondje, na svim tim bojištima – prebrajao. Povijao / vam rane od bojeva i stavljao vas u nove slogove. / Govorio vam da se spajate u riječi što čekaju da ih oživite / i jurnete u razbijanje mraka. U bitke za misao...“

Nova Toljeva poezija vezana je upravo za novu bitku koja još nije dobivena. Pjesnik promišlja svoj put duboko misaono i emotivno, od samih početaka jasno definiran idejom slobode vlastita naroda, ali i vlastita bitka koji se dohvaća dubinom spoznaje o „lijepim i strašnim prolazima kroz biće“.