Slika vlasti

Revolucionarna hrvatska vlada, ZAVNOH, već je u lipnju 1945. naredila da se „ploče ili drugi nadgrobni spomenici našim poginulim sinovima“ ne smiju podizati bez njezina odobrenja kako bi se njihovo postavljanje „uskladilo sa pietetom i uspomenom na pale borce“ i da bi bile „trajne i dolične“. Iako bi se moglo argumentirati, po načelu pravne sljednosti, da je taj propis još uvijek na snazi, nažalost nitko ga se u Hrvatskoj ne drži, pa su i u Biogradu naručili od nekog Gorana Miškovića iz Vancouvera spomenik kralju Tomislavu. Trenutno je, srećom, statua sklonjena u neko skladište nakon što su svi nazočni na njezinu svečanom otkrivanju na gradskoj rivi potražili hitnu oftalmološku pomoć, zbog nepodnošljivih bolova u očima. Riječ je o estetski veoma tužnom obilježavanju stote obljetnice kulta začetog nakon Prvog svjetskog rata, potaknuta lošim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji. Hrvati, nezadovoljni ujedinjenjem pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića, i negiranjem svojih državotvornih prava, našli su u tisućitoj obljetnici Tomislavove krunidbe moćan simbol: hrvatska državnost stara je puni milenij, naspram vladajuće kuće u Beogradu koja nije postojala prije 19. stoljeća. Stoga je obljetnica 1925. bila obilježavana posvuda, uz evociranje nacionalne svijesti, kako bi se na posredan način iskazale težnje Hrvata samostalnosti, zbog čega je postavljanje obilježja kralju Tomislavu imalo daleko veći politički naboj nego danas.

Spomenik kralju Tomislavu u Biogradu na Moru

Da bi se tu memoriju označilo u Zagrebu, dolazio je u obzir samo veličanstven konjanički kip. Statua je bila naručena tek 1928, i to od tada ponajboljeg hrvatskog kipara, Roberta Frangeša-Mihanovića, profesora kiparstva na Umjetničkoj akademiji i autora jednog od najljepših europskih poratnih spomenika uopće, Umirućeg ratnika, postavljenog u Osijeku u spomen palim vojnicima Šokčevićeve 78. pukovnije. Kipar, koji je tada imao 66 godina, posvetio se narudžbi sa sviješću da će mu to biti životno djelo, te je statuu u glini izradio do 1930, da bi 1933. bila i izlivena u bronci. Dok su među Zagrepčanima trajale rasprave o tome gdje će se spomenik konačno podići, te dok se prikupljao novac za postolje, Frangeš-Mihanović načinio je i dvije ploče što su trebale biti postavljene sa strane, a bile su izlivene 1938. u visokom reljefu, širokih, mekih i zaobljenih ploha, bez detalja, u istom stilu kao i figura kralja na konju. Jedan je pokazivao Tomislavovu krunidbu, kako prima krunu iz biskupovih ruku, a na drugoj hrvatski kralj miri srpskog kneza Zahariju i bugarskog cara Petra – prvo je simboliziralo njegovu podložnost Katoličkoj crkvi, a drugo utjecaj na Balkanu.

Pošto je postament bio konačno podignut 1941, na njegovoj zapadnoj strani postavljen je reljef Krunidba, ali već je Mirenje postalo politički nepoželjno, kao i Tomislav, jer je ideja o moćnom kralju ujedinitelju bila u suprotnosti sa slabom Pavelićevom vlašću i okupiranom NDH. Komunističke vlasti odlučile su ipak 1947. postaviti kip kralja Tomislava, valjda kao naknadu što su porušile spomenik banu Jelačiću, ali tako da bude očišćen od bilo čega što bi asociralo na vjeru ili naciju: umjesto Krunidbe, koja je skinuta, bio je od Ivana Sabolića i Želimira Janeša, nakon natječaja, naručen zamjenski reljef koji će prikazivati Tomislava i hrvatsku mornaricu, a da ne bude razlike u stilu, njih su dvojica izradila i novi reljef s pomirenjem srpskog i bugarskog vladara. Zadaću su obavili na visokoj umjetničkoj razini te su reljefi postavljeni 1949, dakako, s politički korektnim natpisom. Izvorni reljefi Roberta Frangeša-Mihanovića bili su napokon postavljeni 1991, zajedno s hrvatskim grbom, a radovi Sabolića i Janeša, unatoč visokoj vrijednosti, ostavljeni da propadaju u ruševnoj palači Grlečić-Jelačić na Gornjem gradu – politički prevrati znaju biti okrutni prema umjetničkim djelima. A i kritičari i publika, kako je osjetio britanski slikar Jonathan Yeo koji je 2021. počeo raditi na portretu tada prijestolonasljednika Charlesa, da bi ga završio 2023, kada je na njemu već bio kralj Karlo; leptir nad njegovim desnim ramenom signalizirao je tu preobrazbu. Portretirani je pozirao u uniformi i s mačem, ali odora je utonula u tešku crvenu boju iz koje je izronilo samo ljudsko lice, vrlo uspjelo, no slika je zbog te boje, koja je asocirala na krv, pretrpjela teške napade.

Zato su naručeni novi portreti kralja i njegove supruge te su predstavljeni ovih dana. Kralj Karlo pozira Peteru Kuhfeldu u vermeerovskom prostoru, na njega koso pada svjetlo kroz prozor, znak zenita njegove vladavine, a iza njega se otvara beskonačni hodnik, simbol duboke i tajanstvene vlasti. Kralj je okružen teškim zastorima, draperijama i tepisima, a i sam stenje pod teretom odore, oružja, ordena i hermelina, kako bismo vidjeli da nije smrtnik nego funkcija, i to veoma teška. Na stoliću koji kao da lebdi, položena je kruna čiji oblik i boja u malome odražavaju vladara – on je kruna, kruna je on. Camilla, naprotiv, pozira Paulu S. Benneyju pred praznim zidom, onako kako je Jacques-Louis David inscenirao Maratovu smrt, a s vlašću je u diskretnom doticaju tako da dodiruje antikni stolić na koji je položena njezina kruna. Mišković je znao ono što Yeo nije, a to je da i ljudi i vlast više vole kič, ali još nije došao na razinu Kuhfelda i Benneyja koji se ulizuju suptilno.