Sjajan primjer simbolizma i hrvatske likovne moderne

Vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće jedno je od najpropulzivnijih umjetničkih razdoblja u kojem se formirala hrvatska književna i likovna moderna u potpunom dosluhu i paralelizmu s europskim gibanjima. Poveća skupina slikara i kipara koji su svojim nastojanjima obogatili zagrebačku likovnu scenu i postavili temelje umjetničkog razvoja u 20. stoljeću, formirala se u vrlo kratkom vremenu zahvaljujući nastojanju da se talentirani mladi ljudi pošalju na školovanje na umjetničke škole i likovne akademije u Beč, München ili Prag, što je naročito poticao Iso Kršnjavi putem stipendija koje je dodjeljivala Zemaljska vlada i potporama Hrvatskog društva umjetnosti. Jedan od stipendista Društva bio je i Mirko Rački (1879–1982) koji je pohađao prašku Akademiju likovnih umjetnosti u klasi Vlahe Bukovca. Zahvalnost za potporu Rački je iskazao darovavši Društvu sliku, a Kršnjavi ju je uvrstio kao prvo slikarsko djelo u fundus Moderne galerije koja je te 1905. godine bila u začetku.

Mirko Rački, Pred vratima smrti (Triptihon), Prag, 1904, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, MG-937.  / Snimio Goran Vranić

Estetika smrti

Slika o kojoj je riječ, osim što ima zanimljiv slijed nastanka koji govori o kulturnom kontekstu toga vremena i nastojanju da Zagreb izraste u suvremeni umjetnički centar putem redovitih organiziranja izložaba, etabliranjem umjetničkog stvaralaštva u atelijerima i školama te državnim narudžbama za opremanje javnih prostora, ikonički je primjer ranog razdoblja moderne u kojem se prepleću simbolistička motivika s divizionističkim slikarskim duktusom, nagoviještajući pluralizam stilova i umjetničke slobode koji će uslijediti. Njezin sadržaj i likovni izričaj u potpunosti se uklapaju u umjetničke trendove i žanrove prijelaza stoljeća u kojima prevladava opsesija temom i estetikom smrti. Sintagmu „estetika smrti“ (Aestethik des Sterbens) upotrijebio je kritičar Alfred Gold u svom osvrtu na pripovijetke (novele) pisaca iz kruga Mladog Beča, Richarda Beer-Hofmanna i Felixa Saltena, objavljenom u bečkim novinama Der Zeit 26. veljače 1900. Tema smrti okosnica je literarnog stvaralaštva fin de sièclea kojoj će se uz Beer-Hofmanna i Saltena prikloniti Hugo von Hofmannsthal i Alfred Schnitzer, Rilke i Kafka, naš A. G. Matoš (Utjeha kose, 1906) i mnogi drugi. Morbiditet i esteticizam tvore sintezu u kojoj se najčešće naglašava prolaznost mladenačke ljepote i prekid života u ranoj dobi. Književni radovi nerijetko su bili predlošcima likovnima, te je prožimanje dvaju umjetničkih žanrova  i svjetova bilo učestalo. Okrutna realnost gubitka voljene osobe koju je teško racionalizirati, pretače se u snažan emocionalni koloplet koji svoju „opredmećenu“ stvarnost dobiva kroz visoko estetiziranu literarnu ili likovnu formu.

Slika Mirka Račkog, prema umjetnikovu svjedočenju u pismu Kršnjaviju, inspirirana je vlastitim iskustvom gubitka voljene djevojke. Smrt u mladenačkoj dobi u tom je vremenu bila vrlo česta. Rački komponira trodijelnu sliku (triptih) od kojih je svaka zasebna scena, a sve tri čine podlogu za naraciju teme. Slijeva je scena koja prikazuje četvero muških likova na kamenom zidu od kojih se trojica naginju nad provaliju začuđeni prizorom koji su ugledali. Stojeći lik oči zakriljuje rukom, dok je četvrti mladić, prikazan s krilima, pogleda uperena u vis podigao ruke. Sjedeći lik prikazuje bradatoga starca iza kojeg je položena kòsa – simbol i atribut smrti. Rački ih opisuje riječima: „Oni s lijeve strane, ono su demoni, koje čovjek nosi u svom biću i koje si je sam izabrao, kako veli Platon. Oni su bičevi neprekidne poruge – što je čovjek ćuti u vlastitoj slabosti.“ Na desnoj slici triptiha dvojica mladića pridržavaju bijelo platno na koje je položeno mrtvo tijelo djevojke čiju glavu vidimo prikazanu u profilu urešenu vjenčićem od bijelog cvijeća. Prizor je tek fragmentarno naznačen i ostavlja dojam nedorečene cjeline, jer su izostavljeni likovi koji drže drugi kraj plahte s pokojnicom.

Tragično iskustvo umrle ljubavi

U središnjem dijelu triptiha mrtvo tijelo je odsutno, čime je izostavljena svaka empirijska realnost smrti. Ona se naslućuje u ugođaju, atmosferi i tjelesnom govoru prisutnog lika. Tako apstrahiran tematski prizor naglašava simbolizam samog prikaza, a promatrač prisustvuje trećem činu drame koja se odvija na slici. Mrtvo tijelo unijeto je u kamenu grobnicu i teška vrata za njim su zatvorena. Dramatičnost prikaza naglašava mladić okrenut leđima koji se zdvojan prislanja na ta vrata. Rački je zapisao: „‘Nju’ su odnijeli na ona teška bakrena vrata, koja su se teškim bravama zamandljena zatvorila. ‘Njega’ nijesu pustili. Pred čvrstim vratima stoji on  –  čovjek slab i nemoćan. Uzalud drma on s njima – uzalud moli – nitko ne haje za njegove riječi. Ili nije tako. Čini se ipak, da ga netko čuje – ali taj mu se ruga, taj ga ismjehava, a to ga boli – neizmjerno boli – a on u svojoj nemoćnosti ne može – nego da si gorkom suzom dokaže – svoju bijedu. Tamo kamo su odnijeli ‘nju’ tamo buči more jugovine sa svojim vječnim valovima. Imali bi prikazati – malenog čovjeka pred golemom silom smrti.“ Svijet mrtvih i svijet živih strogo je odijeljen. U prvom planu ostala je prazna mrtvačka nosiljka prekrivena crnom tkaninom, a na sredini je žara na kamenom kubusu na koji je odložena bijela tkanina u kojoj je doneseno tijelo. Sekvencije priče mogu se, dakle, podijeliti na tri scene od kojih u prvoj razaznajemo da su muški likovi na zidu ugledali mrtvo tijelo mlade žene u podnožju / ponoru / moru; druga je scena prvi dio njezina pogreba, dok je na trećoj ona već položena u grobnicu. Iz umjetnikove biografije ne saznajemo podatke je li mlada žena u koju je bio zaljubljen izgubila život utapanjem, ali slika upućuje da je takav scenarij moguć. Tragično iskustvo umrle ljubavi te uranjanje u transcendentalnu dimenziju stvarnosti česta je tema još iz vremena romantizma, a simbolizam će pridonijeti produbljivanju snažnih osjećaja straha, užasa, prolaznosti, tjeskobe, nelagode.

Na kamenom bloku nalazi se sfinga pogleda usmjerena u morsko plavetnilo, koje na horizontu uravnoteženo spaja lijevu i desnu stranu slikarske kompozicije u cjelinu. U pozadini slike impliciran je beskonačan prostor morskog prostranstva. Vrata grobnice flankiraju lubanje ispod kojih su na bijelim trakama ovješeni lovorovi vijenci, a ponad vrata je uklesan natpis NON REDIBIS. Elementi antičke provenijencije – sfinga, žara, kameni blokovi i lovor – impliciraju odvijanje prizora u mediteranskom podneblju. Krilati mladić ikonografski upućuje na Ikara i produbljuje mitsku smrt u ranoj mladosti povezanu sa simboličnom težnjom leta u visine i dosezanja nebesa. Eshatološke teme i zagrobni svijet povezani su s Danteovom Božanstvenom komedijom koju je Kršnjavi preporučio mladim umjetnicima kao trajno vrelo inspiracije, a koja je postaje idealan literarni predložak simbolista.

Rački i Kršnjavi

Rad na slici i razvoj teme i motiva dobro su dokumentirani zahvaljujući sačuvanom crtežu, predslici/skici u tehnici ulja na kartonu te arhivskoj dokumentaciji u vidu pisama koje Rački razmjenjuje s Kršnjavijem, a čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu. Iz pisama doznajemo da mladi slikar traži mišljenje iskusnog mentora/kritičara te mu iz Praga šalje crtež i skicu u ulju. Kršnjavi odgovara Račkome pismom 19. travnja 1904: „Vaše skice su mi se vrlo svidjele, a i umjetnicima. Poslao sam Vam 20 Kruna. Izvolite izraditi kakova je skica onu ideju, gdje mladić hoće da razbije vrata groba. Uzmite model. Kada nam taj crtež pošaljete, društvo će vam po mogućnosti honorirati, a 30 Kruna što Vam sada šaljem smatrajte a conto.“ U knjizi računa Hrvatskog društva umjetnosti zabilježena je isplata „društvene potpore“ Mirku Račkom, kao i trošak dovoza njegove slike iz Praga. Student slikarstva Mirko Rački prvi je put izložio sliku Na vratima smrti na godišnjoj studentskoj izložbi Akademije likovnih umjetnosti u Pragu 1904, a iduće je godine bila pokazana na Jubilarnoj izložbi Hrvatskog društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Finalna slika razlikuje se u nekim detaljima od skice, a glavna je razlika u tonalitetu. Dok skica implicira prozračnu, eteričnu, mediteransku svjetlost osunčanoga podneblja i jačeg kontrasta boja, velika slika naslikana je zatomljenim bojama dominantno plavosivog tonaliteta što pojačava difuznu, mističnu atmosferu. Dan prelazi u sumrak, život u smrt.

Skicu naslikanu uljem na kartonu dimenzija 50,5 x 99,5 cm Rački je poklonio Kršnjaviju i nalazila se u njegovu domu u Istarskoj ulici 5. Dokumentirana je na fotografiji u sobi stana na kojoj je snimljena njegova druga supruga Štefa Iskra, a fotografija se čuva u Muzeju grada Zagreba. Iz Kršnjavijeve je ostavštine slika dospjela u Zbirku Benka Horvata koja se čuva u Muzeju suvremene umjetnosti. Slika velikog formata 89 x 176 cm naslikana uljem na platnu zavedena je kao prvo slikarsko djelo u fundusu Moderne galerije za koju je umjetnine 1905. godine započelo prikupljati Hrvatsko društvo umjetnosti. Danas je u posjedu sljednika te važne ustanove Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i jedna je od najznamenitijih umjetnina koje reprezentiraju simbolizam u sjajnom razdoblju hrvatske likovne moderne. Rad tada mladog slikara koji stvara umjetničko djelo aktualne tematike i likovnog izričaja ponajbolje potvrđuje otvorenost i modernost kojom Kršnjavi u Zagrebu stvara zbirku tada suvremene umjetnosti.