Šimić je nezaboravna priča jedinstvenosti

Grude, a i cijela Hercegovina, od 5. do 9. svibnja na 62. Šimićevim susretima odavali su počast pjesniku plave skamenjene vječnosti, čija se 100. godišnjica prerane smrti obilježava ove godine.

Susreti su započeli u drinovačkoj župnoj crkvi svetom misom zadušnicom za Antuna Branka i Stanislava Šimića koju je predvodio fra Ante Marić. Uslijedilo je predstavljanje knjige Preobraženje glasova – Izabrane pjesme u prijevodima na svjetske jezike u župnoj dvorani i koncert dvaju mladih virtuoza na harmonici – Ante Milića i Marka Plavčića. Šimićeve je susrete svečano otvorio načelnik Općine Grude i predsjednik Organizacijskog odbora manifestacije Ljubo Grizelj naglasivši važnost Susreta i trajne inspiracije koju Šimić ostavlja novim generacijama.

O životu A. B. Šimića i nesvakidašnjoj zbirci – a koja je plod udruženih snaga Matice hrvatske, OMH u Grudama i Općine Grude, koju urednički potpisuje Luka Šeput, a zanimljiv koncept i oblikovanje djelo su akademske slikarice Andrijane Mlinarević-Cvetković, govorili su autori predgovora fra Ante Marić i Damir Zorić. Fra Ante Marić tom je prigodom iznio niz zanimljivih biografskih podataka o A. B. Šimiću, naglasivši kako je ideju za tiskanje te i takve knjige dao predsjednik Matice hrvatske akademik Miro Gavran. Deset je Šimićevih pjesama – Pjesnici, Mjesečar, Mati, Hercegovina, Povratak, Ljubav, Molitva za preobraženje, Opomena, Smrt i Pjesma jednome brijegu – prevedeno na 18 stranih jezika.

Ovogodišnjem laureatu Tomislavu Domoviću nagradu je uručio Ivan Baković

Akademik Ratko Cvetnić nadahnuto je govorio o Šimićevu bratu Jerku

„Antun Branko Šimić bio je čovjek s osjećajem za ljude oko sebe, a ljudima, i njemu samom, život je donosio samo nedaće. (…) Obilježen tako kratkim životom i zanimljivim pjesničkim opusom. Šimić je nezaboravna priča jedinstvenosti, neponovljivosti u beskrajno bogatom djelu“, kazao je fra Ante Marić. Damir Zorić, istaknuvši važnost te zbirke za razumijevanje globalnog dosega Šimićeve poezije, naglasio je kako su mnogi zanemarivali vrlo važan aspekt Šimićeva života i pjesništva – njegovu duboku povezanost sa zavičajem.

„Koliko god bio univerzalan, pjesnik svijeta, Šimić je također i pjesnik o jedinom djeliću svemira koji je bio njegov vlastiti: hercegovačkom zavičaju i rodnoj zemlji u koju je bio duboko ukorijenjen, neraskidivo povezan s ljudima među kojima je rastao i mjestom gdje je odgajan, kamo se uvijek rado vraćao“, kazao je Zorić.

Središnji događaj Šimićevih susreta, svečana akademija, održana je u Peć Mlinima, ispred Ravlića pećine, gdje je do punog izražaja došao krajolik o kojemu je tako nostalgično Šimić pisao. Poseban je gost svečanosti bio akademik Ratko Cvetnić koji je kazao da je želio napraviti „jednu malu ravnotežu u povijesti koja se tiče obitelji Šimić“ pa je tema njegova izlaganja brat Antuna Branka i Stanislava Šimića –  Jerko, koji je do kraja života bio pacijent Cvetnićeve majke, oftalmologinje Bosiljke Šimić Cvetnić, koja je pak s Jerkom znala, i to često u obitelji pripovijedala, pričati o rodu Šimića i krajevima iz kojih su vukli korijene.

„Jerko Šimić bio je poznati zagrebački odvjetnik, glazbenik i operetni pjevač. Za vrije­me studija uzdržavao se pjevajući po zabavama. Bio je sportski dužnosnik, sportski novinar, sportski povjesničar. Kao mladi vrlo talentirani pravnik ušao je u upravnu strukturu tadašnjeg Građanskog, jedne apsolutne institucije u povijesti Zagreba, ali i šire. Bio je poliglot, socijalno talentiran, šarmantan, lako je sklapao poznanstva. Poznata je njegova inicijativa koju je pokrenuo sa svojim kolegom, pravnikom, nogometnim dužnosnikom i Hajdukovim nogometašem Šimom Podujem, gdje se inzistiralo na bratstvu dvaju klubova iz Zagreba i Splita te bi se nakon svake utakmice išlo na zajedničku večeru. Probajte danas, primjerice, zamisliti zajedničku večeru Baturine i Livaje, sugrađana, nakon utakmice Dinama i Hajduka! Eto, to je bio Jerko Šimić! Radio je kao sportski novinar i za vrijeme NDH i nekako uspio ‘sačuvati glavu’. Bio među osnivačima tadašnjih Ilustrovanih sportskih novina, pa Narodnog sporta… danas su to Sportske novosti.“

Iznio je akademik Cvetnić još zanimljivosti iz života možda nepravedno u javnosti zapostavljena jednoga od braće Šimića, posebno naglasivši briljantnu knjigu o velemajstorima našeg nogometa, njih 150, iz 1973, a za koju nije našao nakladnika pa ju je objavio u vlastitoj nakladi. I na koncu akademikova govora, usporedba: „Jerko je mami donosio silne te knjige, a ja sam ih ‘gutao’.“ Dok sam se pripremao za ovaj govor, tražio sam ih po zagrebačkim knjižarama i antikvarnicama gdje, nasreću, još postoje. Antun Branko, Stanislav i Jerko Šimić bili su, dakle, pisci. Ja sam pisac. Jerko je bio sportski dužnosnik. Ja sam mirovinu zaradio kao sportski dužnosnik u zagrebačkom Sportskom savezu. Jerko je bio sportski novinar, ja sam član Zbora hrvatskih sportskih novinara. Jerko je bio povjesničar sporta, ja sam u Upravnom odboru Hrvatskog društva za povijest sporta. Pa ako i nismo rođaci, vjerojatno nismo, ali duhom – sasvim jesmo. Zato sam htio govoriti o njemu.“

Tijekom svečane akademije dodijeljena je i godišnja nagrada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i to Tomislavu Domoviću za poetsku knjigu Slava, koju je 2024. objavila izdavačka kuća Vjetrokaz iz Zagreba. Predsjednik DHK HB Ivan Baković kazao je kako se na natječaj prijavilo 36 autora s 38 djela, a u uži je izbor ušlo njih sedam.

Dodijeljene su nagrade i za najbolje učeničke likovne i literarne radove te priređen pjesnički kolaž Pjesnici su čuđenje u svijetu.

I u Mostaru se podsjećalo na Šimića, gdje je položeno cvijeće u parku kod njegova spomenika, koji je, inače, podigao Ogranak Matice hrvatske u Mostaru.

„Obilježavanje ove manifestacije dio je naše zadaće koju smo od samog početka postavili – da se sjetimo A. B. Šimića u svakome mjestu gdje se školovao, živio ili napisao jedan stih. Šimić nije mnogo boravio Mostaru, ali je boravio dovoljno da ga se sjetimo na ovome mjestu“, istaknuo je načelnik Gruda Ljubo Grizelj. U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače upriličen je poetski kolaž učenika OŠ Antuna Branka Šimića, a sve su obogatiti i učenici Glazbene škole Ivana pl. Zajca.

Susreti završavaju u Sarajevu 28. svibnja u Europe Houseu, izložbom S onu stranu riječi – Šimić u likovnim djelima.

Jedno je sigurno – pjesnik plave skamenjene vječnosti u rodnoj Hercegovini nikada neće biti zaboravljen. Niti se maknuti sa svoje grude. Baš kao ni onaj brijeg iz njegove čuvene pjesme.