Produkcijski skromna, ali vrlo uspjela ostvarenja

Tijekom tri godine, od 2020. do 2022, u HAVC-u je postojao program sufinanciranja mikroproračunskih dugometražnih igranih filmova, a rezultati tog programa konačno su posljednjih mjeseci na najbolji način postali vidljivi. Riječ je o programu sufinanciranja realizacije ostvarenja čiji proračuni ne prelaze dvjesto tisuća eura, odnosno milijun i pol nekadašnjih kuna po filmu. Sveukupno je producirano pet projekata, Déjà Vu Nevija Marasovića, koji je u kina stigao pod konačnim naslovom Šlager, Pelikan Filipa Herakovića, koji je premijeru doživio na Pulskom filmskom festivalu pretprošle godine, Žena s gumenim rukavicama Marija Šuline, koji je premijerno prikazan na prošlogodišnjoj Puli, Sretni ljudi Filipa Peruzovića, koji je u kinodistribuciji također pod novim naslovom Dobra djeca, te još nedovršeni prvijenac Južina redatelja Ante Marina.

Film Dobra djeca je polagan, kontemplativan, naglašeno atmosferičan, s fokusom na likovima koje tumače Nina Violić i Filip Šovagović

Dva dosad najuspjelija ostvarenja iz tog programa posljednjih tjedana igraju u kinima, i na temelju njih nameće se samo jedan zaključak: prava je šteta što je HAVC obustavio taj program. Svakako, proračuni domaćih dugometražnih igranih filmova ionako nisu osobito visoki, kako autoru ovog teksta reče redatelj jednog od navedenih djela, i njih bi se moglo nazvati mikrobudžetima, pa se odgovornima u HAVC-u učinilo da je inzistiranje na tom programu u suštini neumjesno, možda i cinično. Na mjestu je još jedna primjedba koja se mogla čuti, da je taj program mogao rezultirati time da nam čitava kinematografija postane „mikro“: niz jeftinih malih filmova čije se priče odigravaju u jednoj ili dvije prostorije, te u kojima sudjeluje tek dvoje ili troje glumaca. Makar takvi prigovori neosporno imaju smisla, ostaje činjenica da su zahvaljujući HAVC-ovu programu zasad snimljena barem tri iznadprosječno uspjela, a u nekim segmentima i odlična djela.

Egzistencijalna drama s elementima melodrame

Možda najbolji od njih je film Dobra djeca, dugometražni kinoprvijenac redatelja koji je prije 11 godina pozornost i kritike i publike privukao dramom dugog metra Trebalo bi prošetati psa, realiziranom u televizijskoj produkciji. Peruzović je i jedan od troje autora dugometražnog omnibusa Duboki rezovi, s Filipom Mojzešom i Dubravkom Turić, a njegov segment tog omnibusa naslovljen Predmeti koji tonu na Sarajevo Film Festivalu 2018. bio je u konkurenciji za Srce Sarajeva. U međuvremenu Peruzović nije sjedio skrštenih ruku, nego je intenzivno radio na dugometražnom igranom projektu koji se naposljetku nije ostvario, ponajviše upravo iz financijskih razloga. Dobra djeca u okviru domaće kinematografije u velikoj mjeri predstavljaju iznenađenje, jer se kod nas takvi filmovi baš i ne snimaju. Polagani, kontemplativni, naglašeno atmosferični, bez konkretnijih zbivanja te s fokusom na likovima, njihovim psihološkim nijansama i međusobnim odnosima. Peruzović je odlično iskoristio priliku koju mu je pružio mikroproračun, te snimio hrabar film, egzistencijalnu dramu s elementima melodrame koja barem vrlo dobro, pa i odlično funkcionira na svim razinama.

U filmu Šlager pratimo tri faze u odnosu Sare (Lana Barić) i Nike (Janko Popović Volarić)

Filmska lokacija, kuća u Svetoj Nedelji u kojoj se priča odigrava, dugo je birana, podjednako dugo radilo se i s dvoje glumaca koji su dosta vremena uložili u razradu karaktera likova. Nina Violić tumači sredovječnu ženu Sašu, a Filip Šovagović njezina starijeg brata Nikolu, i njih dvoje su likove razradili ne samo s obzirom na odnos koji vidimo, nego i na to kakvi su nekad bili, kakva je njihova relacija mogla biti u djetinjstvu i mladosti, te kako su zapravo došli do stanja u kojima ih zatječemo. Redatelj je vrlo vješt u suptilnoj psihologizaciji karaktera, koji su generalno suzdržani i u suštini nesposobni za prisniju komunikaciju. Saša i Nikola ne mogu ili ne uspijevaju komunicirati kao odrasli ljudi, a ključna scena za elaboriranje toga je njihovo igranje nečeg nalik „školici“ na terasi pred kućom. Brat tada sestru intenzivno zadirkuje, ometa je u igri i zove nadimkom koji ona ne podnosi, no tada barem razgovaraju, jer je sve ostalo šutnja. To je moguće jedino kad se metaforički vrate u djetinjstvo, kad rekonstruiraju događaj od tada, u nešto što im je poznato, a što kod Nikole podrazumijeva regresiju u infantilnost. Obiteljska kuća u kojoj su se sreli nakon dugo godina, a u kojoj je do smrti živjela njihova majka, priča je za sebe. Ona je gotovo treći lik po važnosti, koji kao da se otvara, rastvara pred gledateljima. S jedne strane je lakmus na kojem se odražava odnos Saše i Nikole, a s druge dijelom i korijen tog odnosa.

Varijacija Bergmanovih Prizora iz bračnog života

Romantičnu dramu Šlager Nevija Marasovića, koja je ljetos u Puli ovjenčana Zlatnim arenama za najbolju glavnu žensku ulogu Lane Barić i glazbu braće Sinkauz, uz dosta visoku ocjenu publike 4,31, pojednostavljeno bi se moglo nazvati redateljevom varijacijom glasovitih Prizora iz bračnog života Ingmara Bergmana. Većina zbivanja odigrava se u opustjelom hotelu na Bledu, uz prvi dio u jednom stanu i završnicu pored Vespazijanove Arene, a pratimo tri faze u odnosu Sare (Lana Barić) i Nike (Janko Popović Volarić), oboje filmskih redatelja. U prvoj fazi ljubav cvjeta, par je vedar i nasmijan, u drugoj fazi zatječemo ih dok se on oporavlja od loma noge i uz njezinu pomoć radi na scenariju za novi film, a u trećoj ih vidimo kad su burni osjećaji, i zamjeranja barem s njegove strane prošlost, jer je s novom ženom i djetetom ostvario karijeru u inozemstvu, dok je kod nje još uvijek primjetna određena ljubomora. Fokus je na središnjem segmentu, u kojem je jasno da se još uvijek vole, ali više jednostavno ne mogu biti zajedno. Glumci su odlični, kemija među njima je uvjerljiva, Marasović režira lako i elegantno, a jasno je da i redatelj i glumci, koji su ujedno i suscenaristi, dobro poznaju ljude, njihove karaktere i odnose. Šlager je jednostavan „mali“ film napravljen pametno i sa srcem.