Pogled u provinciju

Duvnjak/Tomislavgrađanin Ivica Đikić, već tridesetak godina novinar i književnik sa zagrebačkom adresom, kaže da zapravo nikad nije otišao iz rodnoga mjesta te da je „sam sebi izmaštao svoje Duvno, koje s onim stvarnim najčvršće povezuje jezik u svim svojim dimenzijama“. Novim, šestim po redu romanom Divlji kvas potvrđuje još jednom da je mikrosvijet Duvna u središtu njegova literarnog interesa; štoviše, autor Duvno ubraja u likove („Htio sam da bude lik, a ne mjesto radnje.“). Osim romanâ, u Đikićevu su opusu i dvije knjige pripovijedaka, jedna zbirka pjesama, tri publicističke knjige te dramska serija Novine / The Paper (autor i scenarist).

Protagonist Josip Ljubas Džop vratio se u Duvno nakon trideset godina provedenih u Njemačkoj, gdje je bio član balkanske pljačkaške bande, više puta osuđivan na zatvorske kazne. U posljednjem od tih zatvora svladao je vještinu uzgajanja divljeg kvasa i spravljanja kruha od kiselog tijesta – zanat kojim se oduševio, pa se odlučio vratiti i otvoriti pekarnicu. Znao je da povratak neće proći bez problema. Đikić suvereno sugerira atmosferu koja ga je dočekala: „Grad se uznemirio kad se doznalo za Džopov povratak. (…) Povratak je ovdje oduvijek zlokobniji od odlaska, bilo koje vrste odlaska. (…) grad u sebi, u trenucima male snage, tumači Džopovu ponovnu prisutnost, nakon tolikih godina, kao nagovještaj skorog zla, kao pretkazanje nadolazeće plime koja će zakovitlati rutine, uskomešati duhove, ugroziti očekivanja, zahtijevati opredjeljivanje između pravde i nepravde, zla i manjeg zla.“

Josip nailazi na zidove, od kojih je većina podignuta još u njegovoj mladosti: prema obitelji, osobito ocu, prema Nadi, svojoj prvoj ljubavi, prema Iliji, njezinu mužu i svome nekadašnjem najboljem prijatelju, prema Jozanu, vječitom gradonačelniku Duvna. Ključni događaj koji je potpuno promijenio njegov život zbio se na samom početku rata kad se jednom toliko opio da nije mogao otići na položaj, a zamijenio ga je stariji brat koji je tada poginuo. Zbog teškog osjećaja krivnje, koji su dodatno pojačali roditelji, napustio je Duvno, a stjecajem okolnosti dospio je u kriminalni milje i u njemu ostao trideset godina. Sad kad se vratio, otac ga je opet optuživao i nije ga želio prihvatiti, pa je nakon žestoke svađe s njim otišao iz roditeljske kuće. Ljubavnu vezu s Nadom, koja je napustila studij u Zagrebu samo da bi bila uz njega u Njemačkoj i izvukla ga iz mraka u koji je uronio, on je grubo prekinuo i ostavio je. Onda je, računajući na staro prijateljstvo s njezinim mužem Ilijom, prvo došao k njima i tražio njihovu suradnju i pomoć, a na koncu je prouzročio ružan raspad njihova braka. Gradonačelnik Jozan, kockar i korupcionaš, pamti još s početka rata tešku blamažu kojoj ga je javno izložila posada jednog tenka u kojoj je bio i Josip, pa mu se sada sveti tako što mu onemogućuje najam prostorija za pekarnicu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.

No i gradonačelnik ima nevolja kojima ne može doskočiti. Približavaju se novi izbori i Jozan bi još jedan mandat, pa se udružio s promućurnim fra Antom, duvanjskim gvardijanom, koji je okupio konzorcij stranih ulagača s golemim kapitalom. To je jedan od onih projekata od kojih male sredine očekuju veliku dobit, a Jozan osim mita očekuje i glasove birača. Problem je samo jedan – vjetrenjače su postavljene, ali već mjesec i pol nema ni daška vjetra; a onda jedne noći taj dašak projuri dvjesto kilometara na sat i polomi polovicu stupova.

Đikićevo je pripovijedanje jednostavno, logično, motivacijski sustav brižljivo razrađen i precizan, atmosfera provincijskoga gradića upečatljiva, a zanimljivo su postavljene narativne perspektive: postoji pripovjedač u trećem licu jednine, a važniji likovi – Josip, Nada, Jelena, Jozan – pripovijedaju u prvom licu. Osobito mi se snažnim i uvjerljivim čini autorov pristup oblikovanju likova, a evo što Đikić kaže o tome:

„Vjerujem da je smisao književnosti, uz ostalo, u tome da se literarnim sredstvima pokuša razumjeti i ono što je teško razumljivo ili što je s one strane razuma i ljudskosti. Književnost nije sud na kojem se proglašava krivnja ili nevinost, jer književnost ne živi od dokaza, književnost barata suptilnijim i slojevitijim mjerama. (…) Vanjske okolnosti, na koje nemamo utjecaja, pritom nisu opravdanje za prelazak na tamnu stranu, ali moramo ih uzeti u obzir kad razmatramo nečije postupke. Da nije bilo rata, naprimjer, mnogi ljudi ne bi došli u priliku da pokažu na što su sve spremni. Rat spominjem kao najradikalniju pojavu, koja utječe na najšire slojeve i ima najdalekosežniji učinak na ljude, ali postoji još mnogo društvenih i privatnih okolnosti koje mogu iz ljudi izvući i najgore i najbolje ili naprosto preokrenuti životnu putanju.“