Nemjerljiva gesta obitelji Kviz

„Zamislimo da je pariški Musée d’Orsay primio darovnicu od 68 djela svojih najznačajnijih impresionista ili da je bečka galerija Belvedere obogaćena za jednako toliko novih djela umjetnika secesije. Takva bi činidba odjeknula kao svjetska senzacija te privukla brojne nove i stare posjetitelje u te slavne muzejske institucije. Ukoliko je Bukovac naš Renoir, Kraljević naš Manet, a Becić Cézanne, danas Galerija Klovićevi dvori slavi prigodu upravo takvog svečanog trenutka, postavši bogatija za 68 dragocjenih djela hrvatske moderne umjetnosti.“ Tim je riječima na Međunarodni dan umjetnosti, 15. travnja, kustosica Klovićevih dvora Petra Vugrinec otvorila izložbu Zbirka Kviz – mala riznica hrvatskog slikarstva, izložbu nakon koje se niti jedna od izloženih umjetnina neće vratiti obitelji Kviz nego će ostati u Klovićevim dvorima kao dio galerijskog fundusa. Naime, supružnici Boris (Zagreb, 1931) i Jelva (Supetar, 1936) Kviz, kolekcionari moderne hrvatske umjetnosti, odlučili su cijelu svoju bogatu zbirku – od prve akvizicije, Stančićeva Interijera III, do posljednje, Babićeve Doline Horvatske – darovati Klovićevim dvorima, povjerivši time na trajno čuvanje i kroniku o zagrebačkom kolekcionarskom krugu građana – intelektualaca, stručnjaka i obrtnika – koji su 1960-ih i 1970-ih oblikovali novu scenu privatnih sabiratelja likovne baštine.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima / Snimio Goran Vranić

Jelva i Boris Kviz / Snimio Mario Krištofić

Nemjerljivo nesebičan čin – pokloniti zbirku građenu više od pola stoljeća – teško je u potpunosti pojmiti, pa me zanimalo kako se supružnici Kviz danas osjećaju dok prolaze hodnicima galerije i gledaju vlastitu ostavštinu kao javno dobro; u razgovoru mi je gospodin Kviz jednostavno odgovorio kako zbog odvajanja od umjetnina nisu ni u kakvom šoku jer su još na početku svog kolekcionarskog puta odlučili da će zbirku jednog dana darovati nekoj od zagrebačkih muzejsko-galerijskih institucija. Klovićevi dvori pokazali su im se višestruko najboljim izborom.

Kolekcionarska priča

Bračni par Kviz zbirku je počeo graditi od Stančića 1972. godine kada su kupili ulje na platnu Interijer III, nastalo iste godine, a koje su tijekom godina kompletirali s još tri verzije istog motiva. Iste su godine pribavili i Stare plakate (1957), rad za koji mi gospodin Kviz govori da je kupljen s mišlju da će sa Stančićem u istom tonu i nastaviti, no kako su se stariji umjetnikovi radovi brzo prodavali, jedina prilika bila je nabavljati novije – tako su u zbirku ušli Pogled (1973), Obrisi (1974) i drugi.

Rano su odlučili koji će krug slikara hrvatske moderne umjetnosti sakupljati, no koja će njihova djela na kraju dobiti (glagol je to kojeg je gospodin Kviz u našem razgovoru koristio umjesto „kupiti“, a iz kojeg se iščitava pogled kolekcionara na akvizicije) nije se moglo lako predvidjeti – najčešće je bila riječ o slučajnostima. „Tražila se dobra slika, ali to je bilo teško naći“, govori. Metodologija sakupljanja u prvim je desetljećima njihova poziva podrazumijevala kucanje na vrata, pisanje pisama i telefoniranje vlasnicima djela koja su ih zanimala – a kad bi se i javili, rijetko bi odgovor bio potvrdan. Jedini umjetnik, od njihovih suvremenika, s kojim su bili u izravnom kontaktu bio je upravo Stančić.

Poveći dio Zbirke Kviz čine mediteranski motivi – poput Bukovčeve Panorame (1900) i Vedute Cavtata (1920), Vidovićevih prikaza Splita i Trogira te Babićeve Iz Orebića (1931). Iako bi se moglo pomisliti da je izbor nadahnut rodnim krajem gospođe Kviz, gospodin Kviz kaže da je riječ o slučajnosti – često određenima poznanstvima iz određenih regija. Tako je primjerice Babićeva Dolina Horvatska (1938) kupljena od sina njihova obiteljskog prijatelja Pavla Radića. U izložbenom katalogu izdvaja se crtica o kupnji Račićeva Autoportreta (1906/07) koji je gospođa Kviz još kao djevojka zapazila u izlogu Miškecova prolaza i za koji su godinama kasnije bili zainteresirani brojni kupci, između ostalog i Moderna galerija. Presudila je odluka vlasnika Ćirila Mihanovića, koji je procijenio da će zbirka Kviz biti dostojan novi dom za to značajno djelo.

Ipak, tijekom pola stoljeća sustavnog sakupljanja, kolekciju su promišljeno zaokružili na dvadeset imena, gradeći pritom iznimno uravnoteženu cjelinu visoke kvalitete – od Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Bele Čikoša Sesije, Mencija Clementa Crnčića i Emanuela Vidovića, do Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Jerolima Miše, Ljube Babića, Marijana Trepše, Milivoja Uzelca i brojnih drugih enciklopedijskih imena hrvatske moderne umjetnosti.

Vlaho Bukovac, Pet ćutila II, 1897. / Snimio Goran Vranić

Gotovo cijela Zbirka Kviz ljubiteljima umjetnosti dobro je poznata kroz publicističku djelatnost, a o njezinoj vrijednosti govore i podaci o izlagačkoj aktivnosti. Naprimjer, Mišino ulje na platnu Pod maslinom (1937) broji 11 izložbi, Becićev Akt (1933) njih 10, a Stančićevi Obrisi (1974) 9. Tek je nekoliko radova koji su izložbom u Klovićevim dvorima izloženi po prvi put poput Terase s limunom (1894) Čikoša Sesije, Starog mlina (oko 1940) Račkog, Hermanove Mrtve prirode (1919/20), Plančićeve Panorame Zagreba (1923) i nekoliko drugih.

Mala riznica hrvatskog slikarstva

Izložba u Klovićevim dvorima prvi je cjelovit prikaz Zbirke Kviz, a ostvarena je na inicijativu kustosice Petre Vugrinec, koja ju potpisuje zajedno s kustosicom Danijelom Markotić. Izložba je postavljena u prizemlju Klovićevih dvora te se proteže kroz svih 5 izložbenih prostorija u koje broj od 68 umjetnina jako dobro sjeda. Iznimno pročišćen i decentan vizualni identitet izložbe potpisuje studio Bachrach & Krištofić.

Prvi izloženi rad Bukovčev je Stari Crnogorac (1883), ujedno i najranije datirani rad, a slijede ga preostala četiri sjajna umjetnikova ostvarenja. Zbog friza radova s kraja 19. i početka 20. stoljeća, među kojima svakako treba spomenuti rijetko izlagano Crnčićevo ulje na platnu Mala ribarica (oko 1924), za pomisliti je da izložba prati kronološki slijed nastanka radova, no kad nam pogled stigne do posljednje slike u prvoj prostoriji, Farinate i Cavalcantija (oko 1960) Račkog, shvaćamo da je u pitanju više narativnih linija i podtema koje se isprepleću – od grupiranja umjetnika prema generaciji, školovanju i pravcima, do različitih interpretacija pojedinih motiva. Radove okupljene u drugoj izložbenoj prostoriji povezuje intimistički realizam, izražen kroz zagasitu paletu i prepoznatljiv zeleni, melankolični podton. Ima tu sjajnih portreta poput Kraljevićeve Djevojke s povrćem (1910), Mišine Manuške (1914) i već spominjanog Račićeva autoportreta, a ističe se i njegova Mrtva priroda s ružama iz iste godine, te niz pejzaža od kojih je za izdvojiti Kraljevićevu Požešku dolinu (1910). Treća dionica izložbe počinje s tri sjajna Trepšina rada – dvije ekspresionističke komorne scene i prikaza brinjskog mosta, rada na koji se sjajno nadovezuje Gecanov Pont Neuf (1928). Slijedi i treći od praške četvorke, Uzelac, sa svojom španjolskom fazom i radom Toreadori (1933).

Najbolja ostvarenja Grupe trojice izložena su u idućoj prostoriji: Mišino ulje Pod maslinom (1937), Babićeva Dolina Horvatska (1938) i Becićev Akt koji je sjajno kompletiran s Uzelčevim portretom Na prozoru (1946/47), motivom žene kraj prozora, slikom koju su kustosice namjerno ili slučajno postavile kraj prozora. Sličan efekt isprepletanja stvarnosti i slike postignut je i u posljednjoj izložbenoj dionici, gdje je Uzelčeva Katedrala u Valladolidu (1933) postavljena uz prozor s pogledom na zagrebačku katedralu. Uglavnom su tu izloženi radovi iz razdoblja od 1940-ih pa do najmlađe slike iz 1970-ih, dok je cijela izložba zaokružena Vidovićevom Mrtvom prirodom s lubanjom (1946), odnosno porukom memento mori.

Sedma zbirka Klovićevih dvora

Izložbu prate odabrani citati, a posebno se ističe misao Aversa Tarantina o tome kako kolekcija uvijek odražava dušu svog kolekcionara. Kako kustosice vide Zbirku Kviz? Za Danijelu Markotić i Petru Vugrinec, ona bi – kad bi bila osoba – bila skromna, profinjena i duboka, s izraženim osjećajem za ljepotu, mjeru i tradiciju, ali i otvorena različitostima koje proizlaze iz raznolikih umjetničkih sudbina koje obuhvaća.

Premda su muzeji i galerije u Hrvatskoj tijekom posljednjeg desetljeća primili niz vrijednih donacija, malo se koja može usporediti sa Zbirkom Kviz – cjelovitom i reprezentativnom kolekcijom djela velikana hrvatske moderne umjetnosti. Riječ je o iznimnoj donaciji, jednom od najvažnijih kulturnih poklona u posljednjih deset godina. Možda najviše govori činjenica da obitelj Kviz za svih desetljeća skupljanja iz Zbirke nikada nije prodala niti jednu sliku, niti ju je zamijenila kojom drugom. Sve su ostale na okupu. I sada su darovane svima.