Magični svijet od samoće, prašine i sjećanja

Knjiga Gabriela Garcíje Márqueza Put u Macondo jedna je od najvažnijih knjiga iz svjetske književnosti posljednjih godina na našem tržištu, iz pera prevoditelja Gordane Tintor i Milivoja Telećana. U ovoj očaravajućoj knjizi okupljeni su kratki romani kolumbijskog nobelovca (Lišće na vjetru, Pukovniku nema tko da piše i Zla kob), zbirka priča Pogreb Velike Mame i još neke priče (skice za buduće romane), odnosno djela koja je autor napisao u razdoblju od 1950. do 1966.

Ono što je zajedničko svim rukopisima jest često spominjanje mitskoga sela Maconda koje će zasjati i nestati u priči o sedam generacija obitelji Buendía u romanu Sto godina samoće iz 1967, a u kojem je obuhvaćeno neodređeno vrijeme od biblijskog postanka do samotnjačke kataklizme. Konkretnije, vrije­me od dolaska Cigana s bizarnim izumima (magnet, povećalo) i prvih državnika preko građanskih ratova, procvata za vrijeme bananske groznice do kraja, do nestajanja svijeta (ili uobrazilje toga svijeta). U romanu se zrcali i po­vijest Latinske Amerike, njezini ratovi, pošasti, obiteljske priče, tragične i vesele zgode u kojima se prepleću stvarno i fantastično, živo i mrtvo, u kojima se sjedinjuju prošlo, sadašnje i buduće. Vrijeme u kojem se događa radnja remek-djela može biti i linearno i ciklično, a možda je sve to jedan paralelni svijet koji se svodi na jednu točku u svemiru, poput zvijezde koja se upalila, živjela svojim životom i ugasila se.

Izd. Profil, Zagreb, 2025.
S engleskog prevela Vlatka Valentić

Knjiga Put u Macondo otkriva nam kako je još u kratkim prozama nobelovca zasjala ideja nestvarnoga Maconda, čak i nekih likova koji će se kasnije javiti u klasiku (česti su junaci pukovnici, a najviše se javlja lik Aureliana Buendíje, koji oživljuje u sjećanjima drugih likova na revolucionarne dane). Mnogi likovi i u kratkim prozama boluju od iracionalne samoće, žive na granici stvarnoga i avetinjskoga, a taj magijski realizam raširit će svoju lepezu u spomenutom remek-djelu, koje i danas pamtimo po danonoćnoj kiši od cvijeća, ljepotici Remedios koja s plahtama odlazi u zrak, ludilu Aureliana Buendíje koji naređuje da se oko njega opiše krug kredom, samoći Joséa Arcadija koji se daje privezati za kestenovo stablo, Rebeci koja jede vapno sa zidova i siše prst, kao i drugim oblicima ludila u virovima neopisive samoće.

Već je u prozi Lišće na vjetru (1955) Márquez dočarao selo Macondo nakon odlaska kompanije banana – vidimo bršljan po kućama, usahle zidove, selo je izgubilo stare mirise jasmina, mošusa, ružmarina, izgubljeno je u vremenu, zaustavljeno usred nepodnošljive sieste. Zanimljivo, i u Márquezovim kratkim romanima i pričama gotovo uvijek u selu harači siesta, zuje muhe, a negdje u daljini čuje se zvižduk prašnjavoga vlaka bez putnika, simbol uzaludna dolaska i odlaska. Poslije naprednoga Maconda (1915), selo je u ovom romanu napušteno, puno bezvoljnih, tužnih ljudi u okovima teške egzistencijalne i gotovo poetske osame. Tu je opet tužna Rebeca, potom brijačeva kći koju noću proganja nevidljivi ljubavnik i koja misli da je zanijela s duhovima. Glavni lik u ovom romanu (a različitim pripovjedačkim perspektivama) jest čudan, nevoljeni liječnik koji jede travu kao magarac, koji je misterij sela i čijom smrću i ukopom započinje priča, slikama raspadnutoga leša i vonja osvete. Vjetar će na koncu odnijeti selo i sve njegove škrinje s odjećom predaka. Sve će opustjeti od samoće, prašine i sjećanja („Kovitlac je sve bio donio, i sve je odnio.“).

U romanu Pukovniku nema tko da piše (1961) siromašni pukovnik živi sa ženom i čeka rješenje o mirovini, no nikada ne dobiva ništa, sveden na praznu nadu u otegnutom vremenu. Uzgred se spominje kako je bio u građanskom ratu, sjeća se sela Maconda u kojem je živio dok je trajala bananska groznica. Opisana je bijeda pukovnikova sela za vrijeme političkih previranja, policijskoga sata, cenzure župnika, a sve je opet zaogrnuto samoćom i nepovjerenjem koje iskazuju i česti prizori sjenovitih otuđenih ljudi na trijemovima.

U romanu Zla kob (1966) u neimenovanu selu (gradu) šire se tajanstvene ceduljice koje razotkrivaju sve ljudske tajne, a i ovdje vreba zlokobna atmosfera u kojoj se mije­šaju istraga i mistična otuđenost ljudi. Od priča u zbirci Pogreb Velike Mame (1962) možemo spomenuti naslovnu priču, u kojoj je Márquezov Macondo najbizarniji – u priči umire Velika Mama, apsolutna vladarica kraljevstva Macondo i priprema se najveličanstveniji pogreb na koji dolaze uznosite pralje, čarobnjaci, lovci na bisere, harmonikaši, uzgajivači papaja, kicoši, pa i predsjednik republike i Sveti Otac. Velika Mama proširila je svoje bogatstvo i čudnim, incestuoznim bračnim vezama (koje su česte i u Sto godina samoće) i svojim glamuroznim odlaskom počinje nestajati u svojoj legendi dok se očekuje njezina oporuka.

Márquez je uvijek bio zaokupljen „malim“ narodima koji su se borili protiv diktatora i isticao je čudesnu moć pučkih legendi čija je magnetska duhovna sila spasila narode Latinske Amerike čak i od španjolskih osvajača, iako su i oni imali svoje viteške priče. O svemu tome piše i govori u tekstovima koji su sabrani u knjizi Nisam došao držati govor (V. B. Z., 2015) Spominje južnoameričke legende o čudesnim gradovima od čistoga zlata, o kralju koji pliva u smaragdnom jezeru, o El Doradu, nepostojećoj zemlji za kojom mnogi tragaju, o 11.000 mazgi od koji svaka nosi sto libri zlata…

Unatoč potlačenosti, male zemlje Latinske Amerike (do 1982. prošle su 5 ratova i 17 državnih udara) hranile su se pričama, pa latinoameričku djecu, istaknuo je Márquez, nije iznenadilo ostvarenje zapadnjačkog sna – spuštanje na Mjesec, jer su čuda u njihovoj kulturi jednako moguća kao zbilja. Ova knjiga uzdiže i onaj veličanstveni Aristotelov mythos, priču iliti divlju, iracionalnu misao koju ne može iskorijeniti ni jedna tehnoznanost, ma koliko se trudila konstruirati i „zacementirati“ ovaj duboko ljudski, magični svijet.