Lako probavljiva predstava

Rad i kazališna estetika nagrađivanog britanskog dramatičara Petera Quiltera prepoznati su i cijenjeni u hrvatskom kazališnom prostoru. Nakon dvije histrionske uspješnice, Famozna (red. Krešimir Dolenčić, 2018) i Na parove razbroj s’! (red. Ivan-Goran Vitez, 2020), hrvatska publika među prvima u Europi ima priliku vidjeti i Quilterovu novu komediju Čovječe, ne ljubi se. Komedija The Dating Game (2024) premijerno je izvedena u varšavskom kazalištu Teatr Kwadrat, a njezina se zagrebačka verzija tako našla među prvim adaptacijama na stranom jeziku.

Detaljnošću pristupa istaknuo se Marko Hergešić, koji se uspješno rascijepio na pet sasvim odvojenih persona / Snimila Ines Novković

Ankica Dobrić i Ivan Jončić tumače rastavljeni par koji je nakon tridesetak godina braka ipak ostao u dobrim, „frendovskim“ odnosima. Dok je Ankica Dobrić ispočetka pomalo nedefinirano suzdržana kao Julija, njezin partner Jončić Renea igra vrlo uvjerljivo i fleksibilno.

Naizgled lako i površno, Quilterova drama donosi različite poglede na žensko-muške odnose i na instituciju braka. U prizorima koji se odvijaju na javnim mjestima (u parku, kafićima i restoranima) Quilterov je najveći tehnički izazov višestrukost uloga, nizanje sličnih, ali ipak različitih lica, od kojih Isidora Ferenčina i Marko Hergešić tumače ukupno devet.

Iako je scenografija (Dražen Ferenčina) solidno osmišljena, anorganska promjena prizora koči dinamiku predstave koja je već ionako predominantno statično-dijaloškog tipa. Dodatne zastoje donekle spašavaju pjesme Arsena Dedića koje se izvrsno uklapaju u lokalni ugođaj kao pjesme neke davne mladosti čiji su živući primjerci još jedino Julija i Rene.

Sjajni, oku stimulativni kostimi Marite Ćopo postaju tehnički problem. Kostimi odlično nijansiraju spektar od profinjenog ukusa do potpunog neukusa i od jednostavnosti do ekstravagancije, ali zahtjevnost njihovih promjena radi protiv cjeline, budući da o njima ovisi tehnička dimenzija promjene prizora. Inzistiranje na takvim presvlačenjima u ovoj je predstavi zakočilo glumce jer je očito da su neka rješenja odabrana samo u svrhu njihove promjene kostima. Tim, baš kao i kod promjene prizora, u osnovi anorganskim promjenama također se odbacila mogućnost dodatne karakterizacije lica kroz igru, što bi svakako pomoglo i publici i glumcima u (nažalost postojećim) trenucima nedefiniranih sociolekata, ponašanja, interesa, reakcija i tome sličnog. Iako nitko od glumaca nije imao jednostavan interpretacijski zadatak, detaljnošću pristupa istaknuo se ipak Marko Hergešić, koji se uspješno rascijepio na pet sasvim odvojenih persona, dok je Isidora Ferenčina s nekima polučila više, a s nekima manje uspjeha.

Igru olakšava suveren prijevod Ivana-Gorana Viteza (koji bi ipak mjestimično mogao biti više u duhu hrvatskog, a ne engleskog jezika i fraziranja, za još komičniji efekt). Glumci vrlo dobro iznose neke suvremene komunikacijske apsurde i točke generacijskog sraza. Više-manje sva lica imaju fundamentalnih problema s komunikacijom (Dušanka je bijesna, Krešo je ljigav, Helena je zabadalo, David je predoslovan, Tomo se boji žena, itd.), a problematizira se potraga za „idealnom“ ljubavlju, zapravo potraga za zajedništvom. Quilterova komedija očito je zamišljena kao laka meditacija na ideju sudbine nesretnih ljubavnika, a teško je ne postaviti pitanje: zašto su se protagonisti uopće razišli? Apsurd njihova razilaženja na kraju poprilično slabo dolazi do izražaja.

Ipak, Quiltera karakteriziraju brz ritam, duhoviti dijalozi i lako probavljiva emocionalna slojevitost, što ga čini jednim od najizvođenijih suvremenih dramatičara koji opravdano privlači publiku diljem svijeta, uključujući i onu zagrebačku.