KNJIŽNIČAR PREPORUČUJE

Oliver Lovrenski,
Kad smo bili mlađi

Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.

Druga je dekada 21. stoljeća, a ulice Osla, glavnog grada Norveške, poprište su podjednako britkog i uspješnog romana mlade hrvatsko-norveške senzacije Olivera Lovrenskog. Oliver, danas 22-godišnjak, 2023. godine postao je iznenadna književna zvije­zda prodavši do danas samo u Norveškoj 63.000 primjeraka svog prvijenca Kad smo bili mlađi. Riječ je o briljantnom generacijskom romanu multikulturne grupe četvorice tinejdžera pisanom socijalektom – mješavinom urbanog norveškog, somalijskog, indijskog i hrvatskog govora. Ova naizgled autofikcija sastavljena je od kratkih fragmenata koji bilježe razvoj i raspad njihova odnosa oslikavajući grubu, ponekad do apsurda ogoljenu egzistenciju mladih narkomana i usputnih sitnih dilera svih mogućih opijata dostupnih na ulicama Osla. Ipak, ispod te fraktalne pripovjedačke potke, pažljivim čitanjem možemo rekonstruirati dublju društvenu dijagnozu suvremene Norveške – razbijene obitelji, izostanak očinske figure u životima tih mladića i posebno besperspektivnost, usprkos svim njihovim talentima i težnji za boljim životom. Glavni lik i pripovjedač Ivor izvukao se, ali neki od njih pogubili su se i trajno zaglavili u tom opasnom tinejdžerskom labirintu iskrivljenih zrcala.

Eva Simčić,
Četiri lakta unutra

Izd. V.B.Z., 2023.

Naizgled biografska proza Eve Simčić (1990) izvanredno je kompleksno napisan roman prvijenac sebaldovske inspiracije. Pripovjedačica opisuje svoju migraciju iz Rijeke u Oslo kroz minuciozne opise postupaka, procedura i vlastitih psiholoških stanja proizašlih tim činom. Jedna od posljedica je anksioznost koju pokušava liječiti u novoj domovini, što rezultira mnoštvom apsurdnih situacija koje stvaraju začudnu, gorko-humornu atmosferu. Upoznajemo mnoštvo uvjerljivo opisanih likova s kojima silom prilika dolazi u kontakt u novome gradu. Osim specifične perspektive, roman je prožet brojnim opsežnim fusnotama koje su u funkciji esejiziranja o temama koje se nameću logikom same priče. Žanrovski, roman je na razmeđu sociološke analize, antropološkog eseja i psihološke introspekcije koja pripovjedačici u konačnici pomaže da dođe do bitnih spoznaja o sebi samoj, ali i zanimljivih uvida o svojoj izvornoj domovini, ali i Oslu, kamo se doselila, ali ne i trajno nastanila.

Dijana Matković, Zašto ne pišem

Izd. Ljevak, Zagreb, 2024.

Prvi roman slovenske spisateljice Dijane Matković imigrantska je autofikcija kojom daje glas čefurima, balkanskim imigrantima u Sloveniji na prijelazu stoljeća. Za razliku od poznatog romana Gorana Vojnovića Čefuri raus! (Stranci van!, 2008), kojim je prvi u Sloveniji otvorio tu temu, roman Dijane Matković složena je autobiografska i esejistička proza sa snažnom socijalnom, kako ona voli reći, klasnom komponentom. Naime, razdoblje koje opisuje roman u Sloveniji je proces najgore tranzicije tijekom koje su mnogi njezini stanovnici, posebno čefuri, ostali bez posla i živjeli u krajnjem siromaštvu. A osim balkanske obilježenosti i siromaštva, autofikcijski lik romana proživljava i tešku traumu obiteljskog rasapa – napuštanje obitelji od strane oca. Ova detaljna autobiografija prebolijevanja navedene društvene determiniranosti i disfunkcionalnosti institucija sustava, protkana finim, gotovo znanstvenim esejiziranjem detektira bolne točke socijalno-kulturne dinamike Slovenije u zadnjih 30-ak godina i artikulira nečujne glasove, vapaje iz srca njezine implodirane suvremenosti.