Javier Marías, Sve duše

Javier Marías, jedan od najuglednijih suvremenih španjolskih pisaca, rođen je 1951. u Madridu, gdje je i preminuo 2022.

Marías je autor šesnaest romana, triju zbirki priča te brojnih knjiga eseja i kritika, a za života je smatran najvećim favoritom među španjolskim piscima za Nobelovu nagradu za književnost.

Romanesknim opusom, u kojemu se ističu Sve duše (Todos las almas, 1989), Srce tako bijelo (Corazón tan blanco, 1992) i U boju sutra na me misli (Mañana en la batalla piensa en mí, 1994), uspio je steći priznanje kritike i zadobiti naklonost publike, zbog čega su mu romani diljem svijeta prevedeni na čak 44 jezika i prodani u više od 9 milijuna primjeraka.

Marías je vrhunski stilist koji zamršene fabule svojih proza ispisuje dugačkim rečenicama koje se granaju u mnoštvo sporednih tematskih rukavaca. U romanima se bavi muško-ženskim odnosima te temama kao što su prijateljstvo, izdaja i prevođenje. Sâm Marías bio je i poznati književni prevodilac, koji je tečno govorio engleski i francuski, a na španjolski jezik preveo je niz kanonskih romana engleske književnosti (poput Tristrama Shandyja Laurencea Sternea).

Sve duše napisao je nakon što je godinu dana predavao u Oxfordu, a u romanu kroz ironijsku i humornu optiku opisuje ambijent te zamršene i tajanstvene odnose koji vladaju među akademskom elitom toga glasovitog engleskog sveučilišta. U prijevodu Dore Jelačić Bužimski roman će uskoro objaviti V. B. Z.

U tom njegovom neprekidnom putovanju kroz život drugima je sve bilo nedokučivo (kao da se radilo o  portretima iz prošlih stoljeća ili pak o fotografiji snimljenoj prekjučer). Kako smo mogli znati u kojem se tužnom danu, unutar njegovih brojnih dana, nalazio Will kada bi nas pozdravio tek s polusmiješkom umjesto s entuzijastičnom gestom u vedre ili čak obične dane?

Dvoje od troje umrlo je otkako sam otišao iz Oxforda, a to me nagnalo na misli, praznovjerne, da su možda čekali da ja dođem, ondje provedem neko vrijeme kako bih dobio priliku upoznati ih i kako bih sada mogao pričati o njima. Možda sam zato, i dalje praznovjerno razmišljajući, dužan pričati o njima. Nisu umrli sve dok se ne prestanem baviti njima. Da sam nastavio biti dijelom njihovih života i da sam ostao u Oxfordu (da sam nastavio biti dijelom njihovih svakodnevnih života), možda bi još bili živi. Takvo razmišljanje nije samo praznovjerno nego je i tašto. Ali da bih mogao pričati o njima, moram pričati i o sebi i o svom boravku u gradu Oxfordu. Međutim, onaj koji priča nije onaj isti koji je ondje bio. Tako se čini, ali nije isto. Ako sebe nazovem ja ili ako upotrijebim ime koje me je pratilo od rođenja i po kojemu će me neki pamtiti ili ako budem pričao o stvarima koje se podudaraju sa stvarima koje mi drugi pripisuju ili ako svojom kućom nazovem kuću koju su prije i poslije zauzeli drugi, ali sam ja u njoj živio dvije godine, to je samo zato što volim pripovijedati u prvom licu, a ne zato što smatram da sama sposobnost pamćenja jamči da netko ostaje isti u različitim vremenima i na različitim mjestima. Onaj koji ovdje pripovijeda što je vidio i što mu se dogodilo nije onaj koji je to i vidio i kojemu se to dogodilo, a nije ni njegov produžetak, ni njegova sjena, ni njegov nasljednik, ni njegov otimač.

Ugledni španjolski pisac Javier Marías / Izvor Wikimedia commons

Moja kuća imala je tri kata i imala je oblik piramide i u njoj sam provodio mnogo vremena, s obzirom na to da su moje obaveze u gradu Oxfordu bile jednake nuli ili nisu uopće postojale. Zapravo Oxford je, nesumnjivo, jedan od gradova u kojemu se najmanje radi od svih gradova na svijetu i u njemu je od presudnije važnosti činjenica da se u njemu biva, nego da se u njemu radi ili čak djeluje. Biti ondje zahtijeva toliku koncentraciju i toliko strpljenje i toliki napor u borbi sa spontanom letargijom duha da bi bilo prezahtjevno očekivati ​​i od njegovih stanovnika da budu aktivni, pogotovo u javnosti, usprkos činjenici da su se neki kolege uvijek kretali trčeći kako bi se stvorio dojam vječne zagušenosti i goleme okupiranosti u pauzama između predavanja, koja su, unatoč tome, prolazila ili morala prolaziti u najvećem miru i bezbrižnosti, kao dio bivanja, a ne rada, a pogotovo ne djelovanja. Takav je bio Cromer-Blake, a takav je bio i Inkvizitor, poznat još i kao Mesar i kao Trbosjek, pravim imenom Alec Dewar.

Ali onaj koji je osporavao sve prizore gibanja i koji je utjelovio statičnost ili stabilnost mjesta bio je Will, ostarjeli portir zgrade (pom­poznog i latinskog naziva Institutio Tayloriana) u kojoj sam radio spokojno i bezbrižno. Nikada nisam vidio tako bistar pogled (očigledno ovo nije moj grad, Madrid, u kojemu ne postoje bistri pogledi) kao kod ovoga čovjeka od skoro devedeset godina, sitnog i umiljatog, uvijek odjevenog u neku vrstu plavog kombinezona, kojemu je bilo dopušteno da mnoga jutra provodi u svojoj staklenoj portirnici i pozdravlja profesore koji su ulazili. Will doslovno nije znao koji je dan i zato je, budući da nitko nije mogao predvidjeti datum koji je izabrao, a još manje znati po čemu je bio značajan, svako jutro provodio u različitoj godini putujući kroz vrijeme naprijed i nazad po svojoj volji ili, bolje rečeno, vjerojatno mimo svoje volje. Nije samo u neke dane mislio da je 1947. godina, on se doista nalazio u 1947. godini ili u 1914. ili u 1935. ili u 1960. ili u 1926. ili u bilo kojoj drugoj godini svoga iznimno duga života. Koji put bi se dalo naslutiti da se Will nalazi u lošoj godini zbog blagog izraza straha (bio je suviše neiskvareno biće da bi u njega stala zabrinutost, a u potpunosti mu je nedostajala i vizija budućnosti koja je uvijek bila povezana s tim osjećajem) koji ipak nikada nije uspio zasjeniti njegov samouvjeren i odlučan pogled. Moglo se pomisliti da mu je jutro u 1940. bilo obilježeno strahom od bombardiranja protekle noći ili da će bombardiranje tek uslijediti ili ga se u jutro 1916. moglo zateći nemoćnog zbog loših vijesti iz bitke na Sommi ili se u jutro 1930. probudio bez penija u džepu i s ispitivačkim i sramežljivim pogledom čovjeka koji mora posuditi novac, a još nije odlučio od koga. U neke druge dane bilo je nemoguće dešifrirati lagano gašenje njegova neizmjerna osmijeha ili sjaja njegova nježna pogleda – čak ni naslutiti o čemu se radi – jer se nesumnjivo odnosilo na patnje i nevolje iz osobnog života koje nikada nisu zanimale nijednog studenta, a ni profesora. U tom njegovom neprekidnom putovanju kroz život drugima je sve bilo nedokučivo (kao da se radilo o  portretima iz prošlih stoljeća ili pak o fotografiji snimljenoj prekjučer). Kako smo mogli znati u kojem se tužnom danu, unutar njegovih brojnih dana, nalazio Will kada bi nas pozdravio tek s polusmiješkom umjesto s entuzijastičnom gestom u vedre ili čak obične dane? Kako smo mogli znati koji je sjetni odlomak svog beskrajnog puta proživljavao kada ne bi podignuo ruku djetinjom gestom dok bi pozdravljao? Ta vertikalno podignuta ruka uvjerila bi čovjeka da se u ovom negostoljubivom gradu netko doista veseli što ga vidi, čak i ako taj netko nije znao tko je dotični čovjek ili bi ga, bolje rečeno, svako jutro gledao kao novog čovjeka. Samo sam u jednoj prilici znao, zahvaljujući Cromer-Blakeu, u kojem se konkretnom trenutku svog predvidivog života, satkanog od dugih sati provedenih iza stakla portirnice, nalazio Will. Cromer-Blake pričekao me na vratima zgrade i upozorio:

– Reci nešto Willu, koju riječ utjehe. Izgleda da danas proživljava dan iz 1962. kada mu je umrla žena i jako bi ga zaboljelo da mu netko od nas u prolazu ne kaže da je saznao za to. Jako je tužan, ali njegova vedra narav omogućuje mu da uživa u svojoj današnjoj ulozi tek toliko da u potpunosti ne izgubi svoj osmijeh. Tako da je na neki neobičan način čak i zadovoljen. – Zatim, ne gledajući me i gladeći si prerano osijedjelu kosu, Cromer-Blake doda: – Nadajmo se da neće poželjeti svaki dan ostati na ovom datumu; morali bismo svako jutro prekoračiti prag uz izraz sućuti.

Will je nosio crnu kravatu na bijeloj košulji ispod plavog kombinezona, a njegove izrazito svijetle oči djelovale su još prozirnije i vodenastije nego inače, možda zbog proplakane noći i svjedočenja umiranju. Približio sam se vratima portirnice koja su bila otvorena i položio mu ruku na rame. Primije­tio sam da je koščat. Nisam znao što da mu kažem.

– Dobar dan, Wille, iako je za vas prilično loš. Upravo sam saznao, jako mi je žao, što da kažem?

Will se blago nasmijao i još jednom mu je zasjalo ružičasto lice, a bilo je toliko ružičasto da je izgledalo sjajno. Položio je ruku na moju i lagano me potapšao kao da on tješi mene. Cromer-Blake nas je promatrao s togom prebačenom preko ramena (Cromer-Blake je uvijek nosio togu preko ramena i uvijek je promatrao).

– Hvala, Mr. Trevore. Istina je što govorite, za mene ovo ne mogu biti teži dani. Umrla je sinoć, znate? U zoru. Neko vrijeme je bila nešto bolesna, ali ne jako. Probudio sam se u zoru, a ona je umirala. Umrla je odmah, bez najave, iznenada, možda me nije htjela probuditi. Rekao sam joj da pričeka, ali nije mogla. Nije mi ostavila vremena ni da ustanem. – Will se zaustavio na trenutak i upitao me: – Kako mi stoji kravata, Mr. Trevor? Nemam je običaj nositi. – Zatim se nasmijao i dodao:  – Ali imala je dobar život, ili se meni tako čini, a nije bio ni kratak. Morate znati da je bila pet godina starija od mene. Pretekla me za pet godina, no to sad nije bitno. Možda ću ja sada biti stariji. Nastavit ću slaviti rođendane i možda ću biti stariji nego što je ona ikad bila. – Nesigurno je dotaknuo kravatu. – Uostalom, iako je za mene loš dan, nema razloga da ja vama ne poželim dobar dan. Dobar dan, Mr. Trevore.

Njegova ruka nije tako olako napustila moju – s njegova vlastitog ramena – nije letjela zrakom kao inače, ali se podignula, uz svoj vertikalni pozdrav.

Tog jutra bili smo u 1962. i zato sam bio Mr. Trevor. Da se Will našao u tridesetima, bio bih doktor Nott, a da se zatekao u pedesetima, vidio bi me kao Mr. Rennera. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pretvorio bih se u doktora Ashmore-Jonesa, u dvadesetima bih bio Mr. Brome, u četrdesetima doktor Myer, a u sedamdesetima i osamdesetima doktor Magill i to je bio jedini način da doznam kojoj je dekadi naginjao ili stremio Will, putnik kroz vrijeme, svakoga jutra. Za njega sam svaki dan bio član fakulteta iz prošlosti, iako uvijek isti za svako određeno razdoblje koje bi njegov duh izabrao kao svoje prebivalište za taj dan. I nikada se ne bi prevario. Kroz mene su, a i u njegovim bistrim i bezvremenskim očima, ponovno oživjeli svoju svakodnevnu prošlost dr. Magill, dr. Myer, Mr. Brome, dr. Ashmore-Jones, Mr. Renner, dr. Nott i Mr. Trevor, od kojih su neki već bili mrtvi, a ostali umirovljeni, a neki su se jednostavno rasuli ili su nestali ne ostavljajući neki veći trag osim svojih imena ili su čak možda bili izbačeni s fakulteta zbog neke velike pogreške o kojoj siroti Will, u svojoj vječitoj portirnici, nikada nije čuo ni riječi.

Također je, neobično, nekoliko jutara u meni živio neki Mr. Branshaw kojega se nitko nije sjećao niti je itko išta o njemu znao, što bi me – svakoga jutra kada bih začuo da me tako zove: Dobar dan, Mr. Branshaw – potaknulo na misao nije li Willova sposobnost da se premješta kroz vrijeme obuhvaćala i budućnost (možda najneposredniju, onu koja bi pokrila ono što mu je još ostalo od života) i ako se preselio u devedesete, nije li pozdravljao nekoga tko još nije došao na Oxford i tko možda, gdje god se nalazio, još nije znao da će ga dopasti da živi u negostoljubivom gradu, konzerviranom u sirup, kako ga je odavno nazvao jedan od mojih prethodnika. Netko koga ni Will ne bi prepoznao sa svojim snenim i prozirnim očima i netko kome bi možda nadjenuo moje ime, koje nikada nije izgovorio preda mnom, dok bi ga pozdravljao svojom radosnom rukom na ulazu u Taylorian.

Sa španjolskoga prevela
Dora Jelačić Bužimski