Interpretacija baštine i glumačka nedosljednost

Jedna od misija gradskih i regionalnih kazališta, kao što je i Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, promoviranje je književne i jezične baštine, pa se postavljanje frančezarije Mizantrop, iz pera Marina Tudišića prema Molièreu, čini opravdanim repertoarnim odabirom. No, za postavljanje svakoga djela iz takozvanog baštinskog korpusa tekstova, treba obaviti adekvatnu teatrološku i dramaturšku pripremu. Nije dovoljno izvući stari tekst koji se čini tematskim zgodnim i dati ga odabranom autorskom timu. Za interpretaciju svakog starijeg književnog teksta, treba znati točno što se od teksta želi i zašto ga se postavlja, i zašto baš taj naslov. Treba imati želje i entuzijazma za gradnju vremenskog mosta do suvremene publike, a da bi se u tome uspjelo, prethodno je preporučljivo konzultirati stručnjake, a ima ih, kao i literature koje su na tu temu napisali.

U glumačkoj se podjeli ističe Marijan Nejašmić Banić, u naslovnoj ulozi Džona, mizantropa / Snimio
Marijan Marinović

Ideja egzistencijalistički obojane atmosfere 1950-ih, salon više srednje klase u kojemu se stalno iznova i uvijek kružno naklapa o istim sitnim stvarima, ogovara i utapa u beznačajnim temama, vrlo je zanimljivo i dramaturški točno odabrana kao most do današnje publike. Osjeća se atmosfera vremena Albeejeve drame Tko se boji Virginije Woolf, ili atmosfere drama Tennesseeja Williamsa. Dramaturginja Dora Golub i redatelj Dario Harjaček to su na sceni uspjeli postići. No nažalost, ne mnogo više od toga. Gluma, odnosi lica, te sam siže ostaju vrlo upitni, i donekle nejasni. Ne samo zbog jezika koji suvremenoj dubrovačkoj publici, vjerujem, nije dovoljno razumljiv, unatoč besprijekornom radu s glumcima jezičnog savjetnika Mara Martinovića, nego i zbog nedovoljno snažnih glumačkih kreacija koje bi takvu radnju bez mnogo zbivanja, ali s mnogo atmosfere mogle nositi.

U programskoj knjižici riječ dramaturginje Dore Golub jako dobro argumentira autorsku ideju, te obrazlaže vlastitu adaptaciju teksta frančezarije Mizantrop: „lišena izravne političnosti koju u originalu donosi tema Džonovih sudskih procesa, ova adaptacija fokusirala se na eksperimentalnost društvene situacije i romantičnih konfiguracija gotovo u duhu Marivauxa.“

Osim naznaka već spomenute atmosfere na sceni nije zaživjelo mnogo od navedenoga. Dogodilo se zapravo suprotno: da nezanimljivost zbivanja na trenutak učini kako se radi o suvremenoj publici teško razumljivom tekstu, no to nipošto nije razlog. Svi znamo kako dobre kazališne izvedbe mogu plijeniti pozornost, čak i ako su na stranome jeziku. Pa čak i da se igra s titlovima s prijevodom na hrvatski standard, što bi povuklo mnoga problemska pitanja, ova bi predstava imala dosta zamjerki, prvenstveno u bogatijoj i slojevitijoj gradnji lica i njihovim međuodnosima na sceni. Ako se htjela postići buñuelovska atmosfera bliska filmu Anđeo uništenja, kako nam kaže dramaturginja, onda je treba znati napuniti sadržajem, a on bi trebao doći kroz glumu i situaciju.

Angela Bulum kao Margarita, Nika Matušić kao Anica, Jasna Jukić kao Mara, Hrvoje Sebastijan kao Frano, Edi Jertec kao Maro i Nikola Radoš kao Lukša plesali su u kružnome ritmu salona s kraja 40-ih i početka 50-ih godina prošlog stoljeća, odjeveni u vrlo apartne i atmosferom bogate kostime Ane Mikulić. Svako je lice odjeveno u dosluhu sa svojim naznačenim karakterom. 

Scenografija Vesne Režić dosljedno je pratila duh kreirane atmosfere salona više srednje klase, s mnogim okvirima i lusterima, naznačujući suvremenost i svevremenost okruženja. Upaljenim digitalnim kaminom htjela se eksplicitnije naglasiti veza sa suvremenošću, možda i aludirati na jednu vrstu snobizma, no tim je akcentom previše podcrtano ono što iz cjeline scenografskog rješenja dolazi samo po sebi. Autorska glazba i oblikovanje zvuka Mara Marketa dodalo je upečatljive ali ne i prenaglašene akcente scenskoj atmosferi.

U glumačkoj se podjeli ističe Marijan Nejašmić Banić, u naslovnoj ulozi Džona, mizantropa. Dramaturški predmet žudnje sviju žena, mrzitelj svog doista prijetvornog i svakoj kritici podložnog okruženja, koji u isto vrijeme ne može opstati bez publike koja će se uvijek iznova „smijati i aplaudiškati“ njegovim okrutnim kritikama i portretima društvenih aktera. Iz njegova su lica jače probile crte karaktera do publike, no cjelina predstave nije donijela dovoljno od tema iz Molièreova Mizantropa, bez obzira što je u Tudišićevu prijevodu i adaptaciji na dubrovački govor 18. stoljeća promijenila neke od svojih karakteristika.