Hrvatska glazba pod Bedekovim prstima

Korijeni glazbe u svojoj neodoljivosti često spajaju naizgled nespojive i otprije ne(u)poznate ljude, pojedince različitih senzibiliteta, stremljenja i karijernih planova. Svačiji umjetnički nerv prirodno traži ideju, razradu i predstavu, tek ponekad istu u krugu generacijski bliskih glazbenika, koju je tada najkorisnije šire prepoznati i promovirati. Srećom, baš se tom mišlju vodila izdavačka kuća Cantus, koja je javnosti predstavila najnovije diskografsko izdanje Klišej. Riječ je o srži gitarskog izričaja jednog od najvrednijih suvremenih gitarista srednje generacije Krešimira Bedeka (1981), odnosno o četiri neprocjenjive kompozicije hrvatskih skladatelja: Gordana Tudora (1982), Ivana Josipa Skendera (1981), Ante Knešaureka (1978) i Ivane Kiš (1979). Predočene skladbe dodatno je povezao i slučaj prvijenaca za gitaru solo te pečat posvete vrsnome izvođaču i sjaju zagrebačke gitarske škole čiji su značajni predstavnici, Darko Petrinjak (1954) i Zoran Dukić (1969), bili Bedekovi mentori. Njihovo bogato pedagoško znanje i umijeće uskoro je rezultiralo brojnim Bedekovim domaćim i međunarodnim priznanjima, nagradama i nastupima, kao i statusom profesora na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Nevjerojatan je niz glazbenih i tehničko-vizualnih detalja u izvedbama Krešimira Bedeka / Snimio Matej Grgić

Bedek je na predstavljanju CD-a uživo svirao gotovo sve skladbe, sve osim cjelovite Skenderove sonate koja je sa svoja četiri stavka bila preopsežna za predviđeni vremenski okvir. Naslovnu, Klišej Gordana Tudora, proizašlu iz kompozicije Concertino Cubistico za 6 instrumenata, ispunjenu samoironijom i zahuktalim razvojem niza situacija i konotacija povezanih s klasičnom gitarom, Bedek je izveo odmah na početku, u duhu izvođačke ekspresije, a ne impresije. Interpretacija takve skladbe svakako je zahtijevala uzornu kombinaciju spontanosti i preciznosti, kako bi se naglasile razlučivosti ritma i tonskih boja, bez kašnjenja i težine. Tempo mu je bio nepromjenjiv, za razliku od ritma, što je bio dodatni znak njegovog ritmičkog majstorstva. Ono nije izostalo niti u tumačenju posljednja dva stavka, Allegretto i Allegro molto vivace, formalno stroge, klišejizirane Skenderove Sonate za gitaru, zasićene zvukolikom otoka Paga. Oba stavka bila su lišena klasične estetike, ali ne i dramaturgije, prožete zajedničkim trudom dvojice glazbenika: Skenderovim idejama i Bedekovim sugestijama, katkada i alternativama, osmišljenima u korist rješavanja problema sa specifičnostima i osobitostima suptilnog žičanog instrumenta.

Interpretacijskih i kompozicijskih intervencija perfekcionistički nastrojenog Krešimira Bedeka bilo je i u Knešaurekovu Sonareu, najrecentnijem djelu u nizu gitarskog kaleidoskopa, koje je svoj život započelo na čitkoj Cantusovoj snimci i živoj večernjoj praizvedbi. Knešaurek je u skladateljskom smislu za inspiracijom posegnuo sve do baroka i jednostavačnih sonata za klavikord, do Scarlattija i Kuhnaua, te do njihove tematske polarnosti u kojoj je savio veliki glazbeni luk s polifono umetnutim „komentarima“, proizašlim iz nukleusa velike septime. Međutim, sva ta kompleksnost trebala je odzvanjati vrlo pregledno i organski, kao što i jest odzvanjala pod Bedekovim prstima koji su istovremeno težili konzistentnoj, liričnoj kvaliteti i smislenoj povezanosti skladateljevih apokopa, litota, anaklaza, elipsa, anadiploza i simploka, uoči fugata i sasvim novog gramatičkog i semantičkog oblika.

Naposljetku se verbalno i zvukovno opisala i prva kompozicija za gitaru solo glazbene pedagoginje Ivane Kiš, dovršena u svibnju 2008. pod naslovom Big John Campbell’s Last Song, u burnom vremenu trajnog preseljenja mlade umjetnice u daleki Izrael. Bila je to prva skladba ikada posvećena Krešimiru Bedeku, prva ikada napisana za prepariranu gitaru u hrvatskoj literaturi, koja je uz uvodnu izravnu naraciju, povezanu s izmišljenim, usamljenim i ostarjelim rock gitaristom, uključivala i nevjerojatan niz glazbenih i tehničko-vizualnih detalja.