Dva modela odmazde u Europi

U Europi su nakon pobjede nad Trećim Reichom i njegovim saveznicima provođena dva modela retribucije (odmazde) koje nikakav „ali“ ne može izjednačiti. Jedan se fokusirao na počinitelje zločina i suradnike fašističkih i nacističkih režima, drugi je obuhvaćao i obračun s neistomišljenicima i potencijalnim neprijateljima novih vlasti. Jedan je vodio prema očuvanju kontinuiteta netotalitarnih pravosudnih procesa, drugi se temeljio na provođenju ratne revolucije i učvršćivanju pobjedničkog režima. Jedan je bio utemeljen na demokratizaciji društva i pravednoj kazni za počinjene zločine, drugome je u temelju bilo osnaživanje vlasti i eliminacija potencijalne oporbe. Jedan je bio zapadni, drugi je bio istočni model. U konačnici su podijelili Europu: na demokratsku i komunističku.

Prošlo je 80 godina od Križnog puta i Bleiburške tragedije – na slici zarobljenici
na raskrižju Völkermarkt–Dravograd 1945. / Izvor Wikipedija

Zapad, koji je htio zaboraviti, prvi je počeo preispitivati svoj model retribucije već od sredine 1960-ih. Istok, koji se nije smio sjećati, počeo se osvrtati na model poslijeratne odmazde tek 1990-ih, nakon sloma komunističkih režima u Europi. Transnacionalna usporedba ovih dvaju modela započela je početkom 21. stoljeća. I pokazala je da su oba značajno ovisila o političkim režimima koji su ih provodili. Zapadni je težio očuvanju konvencionalnih pravnih okvira, pomirenju i okretanju budućnosti. Istočni je služio za učvršćivanje komunističke vlasti i oblikovanje ideologiziranog povijesnog sjećanja, zadržavanju u prošlosti. U svojoj srži bio je jednak u svim komunističkim režimima, endemska je bila samo žestina njegovog provođenja. Endemska je preostala tek žestina njegove obrane.

Divlje čistke

„Osjećaji osvete i odmazde loše su smjernice u politici“ – ove riječi izgovorio je Staljin na sastanku Velike trojice u Potsdamu, 20. srpnja 1945. Truman i Churchill složili su se s ovom tvrdnjom. U tom trenutku i Zapad je već svjedočio divljim čistkama zasnovanima na osveti i bio je svjestan njihova nepovoljnog utjecaja na izlaz iz poraća. Divlje čistke u Francuskoj bile su započele još prije iskrcavanja u Normandiji (s oko 2400 ubijenih), dosegnule vrhunac tijekom iskrcavanja (oko 5000 ubijenih), da bi se smirivale u poraću (oko 1600 ubijenih) i onda nestajale pred formalnim sudskim procesima. Divlje čistke prema sovjetskom modelu na Istoku nastavile su se još dugo nakon kraja rata i slijedile su gore navedeni Staljinov poučak. Isključenjem emocija u svrhu politike na njima je bila zasnovana monolitnost komunističkih režima. Revolucionarni teror na Istoku i likvidacije bez presuda ili uz tek prividne i naknadne sudske odluke bile su dio institucionaliziranih planova ostvarenja komunističkog društvenog uređenja. Stoga, izjednačavanje kažnjavanja zločina pa i osvete na Zapadu sa sustavno provođenom represijom i zločinima, a ne tek pojedinačno počinjenim ispadima, na Istoku služe tek banaliziranju i opravdavanju komunističkoga poslijeratnoga terora.

Intenzitet i karakter modela retribucije u zapadnoj i istočnoj Europi ovisili su ne samo o političkom režimu nego i o društvenom mentalitetu, počinjenim zločinima za vrijeme rata, teretu povijesnoga naslijeđa, nacionalnoj homogenosti, društvenoj polarizaciji. Otuda i značajne razlike unutar istih modela. Retribucija na Zapadu i Istoku nije zato svugdje bila jednaka. Zapadno identificiranje nacističkih i fašističkih kolaboranata kretalo se od najslobodnijih shvaćanja do najužih definicija. Milijuni ljudi bili su obuhvaćeni istragama u Njemačkoj i Austriji, većina ih je amnestirana. S druge strane, Norveška je krimen suradnje s nacistima povremeno protezala i na djecu kolaboranata. Svejedno, države Zapada kolektivno su preferirale demokratske sudske procese koji su trebali donijeti pravednu kaznu i moralnu zadovoljštinu žrtvama fašističkih i nacističkih režima i obnove društva u ravnoteži nužnog kažnjavanja i amnestije koja nosi zajedničku budućnost s nekim nikada nezaliječenim ranama.

Potraga za narodnim neprijateljima

Istok je, pod sovjetskim utjecajem, kažnjavanju počinitelja zločina i kolaboranata pridružio i potragu za „narodnim neprijateljima“, za onima koje je smatrao prijetnjom uspostavi i održavanju komunističkog društvenog uređenja. U istočnom modelu nije bilo nikakve želje za kontinuitetom predratnih uzusa, on je bio osmišljen u korist ostvarenja revolucionarnih ciljeva. Tehnologija njegove provedbe uništila je preostale intelektualne, administrativne, vjerske i gospodarske preduvjete koji su se mogli iskoristiti za stabilizaciju poslijeratnih društava koja su svjesno uveli u budućnost s desetljećima ispunjenima represijom političkoga monizma. Žestinu njegove provedbe primarno su uvjetovale mogućnosti uspostavljanja komunističke vlasti bez upletanja zapadnih saveznika. Odmazda je bila nemilosrdnija tamo gdje su komunisti imali neograničenu i nekontroliranu vlast na terenu. Prvu usporednu sliku ovih dvaju modela moglo se vidjeti u Berlinu u proljeće 1945. Do kraja te godine onima koji su iskusili sovjetsku komunističku odmazdu činilo se da Europu od katastrofe mogu spasiti samo Angloamerikanci i Crkva.

Povjesničari Suzana Leček i Vladimir Geiger (u knjizi Krivnja i kazna. Politika odmazde i sudski proces ministru u vladi NDH Živanu Kuveždiću 1948.-1949., Slavonski Brod, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2018) kvantitativno su analizirali inozemnu i domaću literaturu o problemu retribucije u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata i donijeli usporedbu rezultata o procjenama broja stradalih u divljim čistkama 1944–1945. Broj ubijenih ljudi na milijun stanovnika tako se procjenjuje u: Francuskoj na 190–260, Italiji 230–345, Bugarskoj 2770–4160, Jugoslaviji 6870–11.250, odnosno Srbiji 4920–11.475, Sloveniji 11.540–13.850 te Hrvatskoj 13.410–14.630. Prema dosadašnjim istraživanjima, broj ubijenih u divljim čistkama na području Jugoslavije, posebice Hrvatske, bio je najviši u Europi, pripadao je istočnom modelu odmazde odnosno obuhvaćao je obračun s onima koje je režim detektirao kao svoje neprijatelje. Kao i u ostatku sovjetski uvjetovanog modela odmazde taj je obračun obuhvaćao stvarne počinitelje zločina i suradnika nacista, ali i ostale skupine koje su se pod krinkom antifašističke, a zapravo komunističke revolucionarne borbe, nastojale eliminirati iz društvenog okruženja, od klasnih i političkih protivnika do čitavih etničkih zajednica stanovništva, ponajviše Nijemaca, Talijana i Mađara.

Udar protiv katolika

U Jugoslaviji je organizaciju i provedbu eliminiranja „narodnih neprijatelja“ provodila sigurnosna i obavještajna služba partizanskoga pokreta i komunističke vlasti – OZNA/UDBA. Pripreme za odstranjenje „narodnih neprijatelja“ započele su još tijekom rata, a na OZNA-inim popisima našli su se svi koje je Komunistička partija osjećala kao prijetnju. Komunistima su smetali svi imućniji građani, zatim svećenici, odvjetnici, službenici, intelektualci, umjetnici i svi ostali koji ih nisu bez zadrške podržavali, a u velikom broju i članovi ili simpatizeri Hrvatske seljačke stranke, pa onda i svi oni koji su mogli biti povezani sa Zapadom. U obračunu sa svima njima u neposrednom poraću korištene su metode divljih čistki (uz toleriranje samovoljnih likvidacija) koje su onda, kao i na Zapadu, znatno opadale kako se režim učvršćivao, ali ih nisu zamijenili nikakvi demokratski sudski procesi, nego prividna sudišta koja su ispunjavala volju režima. Projektanti ateističkog društva logično su vidjeli opasnost i u vjerskim zajednicama, a najviše u Katoličkoj crkvi. Sveopća priroda katolicizma smetala im je zbog svojega nadnacionalnog jedinstva i zato im je ona bila „agentura imperijalista“. Kada se nije željela podvrgnuti režimu, vezu Katoličke crkve sa stanovništvom nastojalo se prekinuti i suđenjima njezinim poglavarima. Najočiglednije je bilo ono zagrebačkom nadbiskupu Stepincu 1946. godine.

Završetkom Drugoga svjetskoga rata Europa je krenula u potragu za pravdom za počinjene zločine. Ova ju je potraga dovela do podjele. Komunistički saveznik s Istoka nije prihvatio model retribucije demokratskih saveznika sa Zapada. Istočna odmazda imala je drugačiji cilj; stvoriti komunistička društva prema staljinističkom modelu. Potragu za ratnim zločincima i fašističkim i nacističkim suradnicima komunisti su promišljeno koristili za obračun s klasnim, političkim i ideološkim protivnicima. Zapad je krenuo prema gospodarskom oporavku,  napretku i demokratizaciji, dok je Istok osnaživao ideologiziranu monolitnost svojih komunističkih režima, a započetu odmazdu nastavio kroz oblike političke represije i indoktrinacije i u desetljećima koja su slijedila.