Dobra knjiga danas je važnija nego ikad

Miro Gavran (Trnava, 1961), najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Njegove su knjige doživjele više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu, a drame i komedije više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta. Vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Vjerojatno je jedini živući dramatičar u svijetu kojemu su u čak pet zemalja posvetili kazališni festival, na kojem se izvode predstave nastale isključivo prema njegovim dramama i komedijama. U studenom 2021. izabran je za predsjednika Matice hrvatske i uskoro zaključuje svoj prvi predsjednički mandat.

U svibnju 2024. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. osnovao Teatar GAVRAN. Njihov sin Jakov također je glumac.

Ususret 4. Festivalu knjige u Matici hrvatskoj (5–8. lipnja) koji je pokrenuo, razgovarali smo o ulozi književnosti danas, o njegovu posljednjem romanu Portret duše, o ulozi Matice i HAZU u današnjem društvu.

Iako ste već tri i pol godine predsjednik Matice hrvatske, vaša književna karijera i dalje, 42 godine od prvoga izvedenoga dramskog teksta, napreduje: novi roman Portret duše u čak tri izdanja koji je već i preveden, knjiga Kazališni monolozi, poema Obrana Jeruzalema, premijere diljem svijeta… Kako spajate brojne obveze u Matici s karijerom profesionalnog pisca i poslovima u Teatru GAVRAN?

Budući da sam gotovo svaki radni dan u Matici, a nerijetko vikendima u obilasku naših ogranaka, doista mi je proteklih godina bilo teško odvojiti vrijeme za pisanje. Ali kada čovjek ima neku zanimljivu ideju koju želi prenijeti na papir, onda se pronađe i vrijeme, pa makar u noćnim satima ili vikendom, ili svoje ljetovanje posveti samo pisanju. Za Teatar GAVRAN gotovo da i nemam više vremena, rijetko nazočim i našim pokusima, supruga Mladena i producentica Antonia odrade sve organizacijske poslove, a naša snaha Zorana vodi Dječju scenu Teatra GAVRAN, tako da sam ja u našem obiteljskom teatru postao tek rijedak gost.

Poznato je da ste naš najizvođeniji dramski pisac u svijetu, no mnogi ne znaju i da ste najposuđivaniji hrvatski pisac u knjižnicama. Što vam to znači?

Prema podacima HDS ZAMP-a, godinama sam bio među četvero najposuđivanijih hrvatskih pisaca, a na posljednjem popisu koji je proveo ZAMP u suradnji s hrvatskim gradskim knjižnicama izbio sam na prvo mjesto. Istinski sam sretan što čitatelji u Hrvatskoj tako rado i puno posuđuju moje knjige. Znate, uz promidžbenu kampanju i medijsku galamu još i možete postići da neka knjiga postane najprodavanija, ali najposuđivanijim autorom možete postati samo ako čitatelji istinski zavole vaše knjige i ako im se često vraćaju.

Kako doprijeti do publike, a istodobno zadržati kvalitetu i relevantnost?

Mislim da je presudno pisati knjige koje nose životnu i umjetničku uvjerljivost. Ništa se nije promijenilo od Cervantesova Don Quijotea, Shakespeareova Kralja Leara, Marulićeve Judite i Držićeva Dunda Maroja, pa sve do naših dana, a čitatelje i kazališne gledatelje može osvojiti samo onaj pisac za kojeg osjećaju da im u svojim djelima prikazuje sukus njihove sudbine na sugestivan način.

Karijeru ste započeli ozbiljnim dramskim tekstovima, početkom Domovinskog rata u svome dramskom pismu posvetili ste se komedijama, da biste kao 40-godišnjak počeli ispisivati psihološko-egzistencijalne romane inspirirane Biblijom. Kako je došlo do tih zaokreta i što je teže pisati?

Zanimljivo je to kako sam prvih desetak godina pisao ozbiljne drame: Kreontova Antigona, Urotnici, Noć bogova, Ljubavi Georgea Washingtona… A kad su se nadvili ratni oblaci nad Hrvatsku, okrenuo sam se komedijama, jer sam svojoj publici i sebi poželio podariti malo humora u tim teškim vremenima. Tad nam je humor mnogo značio, bio nam je važan koliko i lijek bolesniku. Zanimljivo je da za vrijeme ovog rata u Ukrajini dva kazališta izvode moju komediju Muž moje žene. Bez sumnje im ona pomaže prebroditi sumorne dane. A romanima nadahnutim Biblijom (Judita, Krstitelj, Poncije Pilat) okrenuo sam se u trenutku osobnih duhovnih traženja prije četvrt stoljeća. Jednako je teško napisati dramu i komediju, slično je i s pisanjem romana. Za tekstove koji tematiziraju dalju prošlost nužna je veća priprema nego za tekstove koji se odvijaju u našoj suvremenosti.

Objavili ste 56 drama, 11 romana i 10 knjiga za djecu i mlade, među kojima su i lektirni naslovi. Kako pristupate različitim žanrovima i temama i po kojem ključu birate sljedeći tekst? Koliko mi je poznato, i dalje sve tekstove zapisujete rukom.

To je ljudima čudno, a meni tako prirodno. Iako sam s osamnaest godina naučio tipkati s deset prstiju, sve svoje romane i drame ispisao sam rukom u velike bilježnice, i to u četiri do šest verzija. Jednostavno ne mogu književni tekst tipkati na računalu. Za mene je pisanje profinjeni „ručni rad“, a ruka je bliža srcu od tipkovnice. Naravno, dopise, molbe, žalbe i poruke tipkam, ali književne priče ispisujem rukom i to će tako ostati do kraja moga života. A što se tiče vašeg pitanja po kojem ključu biram sljedeći tekst, tu nema racionalnog biranja. Kada se pojavi neka nova zamisao koja me ne pušta na miru i kad povjerujem da tu priču moram prenijeti na papir, onda se posvećujem tome poslu. Vjerujte mi – kada nemam novih ideja za pisanje, uopće nisam nesretan. Ma koliko uživao u pisanju, jednako tako uživam i u životu jer dok pišete novi tekst, sve drugo morate staviti u drugi plan, čak i druženja s dragim prijateljima, a i putovanja koja ste davno prije isplanirali.

Spomenuli ste da je najvažnija emotivnost i sugestivan prikaz međuljudskih odnosa. Nedostaje li upravo toga u suvremenoj književnosti?

Kao čitatelj volim emotivne priče koje su ispripovijedane na sugestivan način tako da povjerujem da sam prošao kroz uzbudljivo egzistencijalno putovanje te time dobio uvid u jedan poseban novi svijet i kao čitatelj dodirnuo posebno iskustvo, očovječio se, prošao kroz svojevrsnu katarzu, povjerovao da sam se „sprijateljio“ s junacima koje je vrijedilo upoznati. Takvih dobrih knjiga bilo je u prošlosti, a pišu se i u sadašnjosti. Samo zbog množine domaćih i stranih knjiga koje se objavljuju u novije vrijeme, danas nam je važnije imati nekoliko prijatelja čitatelja kojima vjerujemo i koji će nas upozoriti na kvalitetne knjige koje smo sami propustili zamijetiti.

Za uspjeh Hrvatske od iznimne je važnosti jačanje kulturnih, znanstvenih i obrazovnih institucija / U ovom mandatu Matici hrvatskoj pristupilo je više od dvije tisuće novih članova, a nisam siguran da se time može pohvaliti svaka od naših parlamentarnih stranaka / U prvi plan sada moramo staviti obnovu palače Matice hrvatske iz 1887.

U posljednjem romanu Portret duše kroz sudbine sedam žena pripovijedate o, kako je dobro primijetila kritičarka Vesna Aralica, različitim putevima osnaživanja ljudskoga duha, o prihvaćanju patnje koja se kreće prema otkrivanju većega dobra. Koliko je suvremeni čovjek spreman na patnju i odricanje, na odmak od materijalnoga i posvećivanje duhovnome? To su pitanja koja vas zaokupljaju u mnogim tekstovima od početka karijere do danas.

Romanu Portret duše posvetio sam nešto više od tri godine rada. Prilično je složene strukture jer u njemu sedam junakinja kroz sedam različitih književnih i neknjiževnih žanrova pripovijeda o sebi, ali i o glavnom muškom junaku. Usto, fabulom se putuje tijekom šest desetljeća našom domovinom, od 1960. pa sve do 2020. Ispisao sam šest verzija toga romana prije nego što sam došao do one inačice kojom sam bio zadovoljan. U romanu susrećemo neke, uvjetno rečeno, nesretne ljude u dramatičnim životnim situacijama. Ima u tom romanu naše specifične hrvatske tuge. Oslikavam svoje junake u trenucima uspona i padova, u trenucima zanosa i razočaranja. To nije roman kronika. U prvom su planu međuljudski odnosi, a u drugom planu zrcali se hrvatska društvena stvarnost u proteklih šest desetljeća. Istinski me obradovalo što su roman lijepo prihvatili i čitatelji i kritika, a i nekoliko prevoditelja prionulo je prevođenju. Iako u ovom romanu duhovna dimenzija nije izravno dana, vjerujem da moji čitatelji cijene što ni u njemu život ne svodim samo na ono površinsko i materijalno. Suvremeni čovjek, nažalost, često traga za ispraznom zabavom i nestalnom ugodom. Ali svatko od nas, prije ili poslije, dodirne zid i postavi si prava životna pitanja. Dobar roman ili dobra drama mogu nam pomoći da bolje sagledamo sami sebe u izazovnim trenucima.

Time dolazimo do pitanja uloge i poslanja umjetnosti u današnjem svijetu prodrmanih geopolitičkih odnosa, besramne utrke za profitom, degradiranja moralnih vrijednosti i nametanja tzv. woke ideologije.

Mišljenja sam da je današnjem čovjeku u ovoj kakofoniji i medijskom vašaru koji nas okružuje dobra knjiga važnija nego ikada prije. Važna mu je i kvalitetna predstava, dobar film, koncert, izložba… U kriznim se trenucima okrećemo sebi, treba nam svojevrsna meditacija i introspekcija, trebaju nam složeniji i slojevitiji uvidi u ljudsku egzistenciju, a ponekad tek odmor od svakodnevice i napornog posla. Umjetnost je ponekad tek ugodna lepršava  zabava, a ponekad istinska misaona utjeha koja nam je potrebna, poput razgovora s povjerljivim prijateljem, kako bismo mogli nastaviti dalje.

U kratkom film Samoća u režiji Bobbyja Boška Grubića, koji je nastao prema vašoj priči U zagrljaju rijeke i nedavno je bio uvršten u 20. izdanje The European Independent Film Festivala u Parizu, progovarate o još jednoj velikoj temi današnjice – osamljenosti. U njoj je Duško Valentić maestralno ostvario svoju posljednju ulogu prije smrti. Kako je došlo do te suradnje?

Bobby Grubić pročitao je moju knjigu Priče o samoći i za oko mu je zapela priča U zagrljaju rijeke, pa mi je predložio da po njoj napravi 20-minutni film. Pretprošlo ljeto nas dvojica zasukali smo rukave i napisali scenarij za film Samoća. Ako se ne varam, ispisali smo dvanaest verzija prije prvoga dana snimanja. Duško Valentić u tom je filmu doista kreirao maestralnu ulogu, a i ostali glumci ostvarili su lijepe uloge: Sven Jakir, Goran Grgić, Mladena Gavran, Jakov Gavran i Petra Kurtela. Na pretpremijernoj projekciji u Čakovcu, gdje je film i sniman, bilo mi je dirljivo vidjeti da su mnogi na kraju filma pustili suzu. Publika nije skrivala svoje oduševljenje. Drago mi je što je nakon Pariza naš film pozvan na još nekoliko festivala.  Bobby je režiju studirao u Americi i ondje dobro ispekao redateljski zanat, tako da nije slučajno postao trostrukim dobitnikom Nagrade Emmy, najznačajnije televizijske nagrade u SAD-u.

Taj ugodan i uspješan rad na filmu Samoća naveo je Bobbyja i mene da krenemo prema dugometražnom igranom filmu, pa smo u tu avanturu krenuli od moje kazališne drame Urotnici iz daleke 1984. godine u kojoj sam tematizirao posljednju noć Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, netom prije njihova pogubljenja. Prošlog ljeta dovršio sam grubu verziju scenarija dvosatnog povijesnog spektakla čija radnja otpočinje sedam godina prije pogubljenja naših velikaša. Radnja se događa u Veneciji, Beču, Bečkom Novom Mjestu, u Frankopanovu dvorcu u Primorju te u dvorcu Zrinskog u Čakovcu. Bobby i ja istinski se veselimo tom filmu i nadamo se što skorijem zatvaranju financijske konstrukcije.

Za konac lipnja najavljen je oratorij Krunidba kralja Tomislava po vašem libretu, u Tomislavgradu, povodom obilježavanja 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva. Tko je sve uključen u projekt i kako napreduju pripreme?

Prije pet godina javili su mi se iz Tomislavgrada s prijedlogom da napišem libreto za oratorij Krunidba kralja Tomislava, što sam tada i učinio. Potom je Darko Domitrović skladao glazbu. S Darkom sam imao sjajnu suradnju kada je prije osam godina Kazalište Komedija praizvelo naš mjuzikl Byron za koju smo dobili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u kategoriji mjuzikl/opereta. Govoreći o oratoriju Krunidba kralja Tomislava, tu trebam istaknuti dirigenta Igora Tatarevića i redatelja Roberta Raponju. Budući da smo vrlo brzo uvidjeli da predstavu u koju je uključeno više od osamdeset izvođača i dvadesetak tehničara Centar za kulturu Tomislavgrad ne može samostalno realizirati, umjetnički i logistički uključili su se HNK u Zagrebu, HNK Mostar, Simfonijski orkestar Mostar te Vijeće ogranaka Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini. Pripreme jako dobro napreduju. Nadamo se lijepoj predstavi!

Prošle ste godine postali redoviti član HAZU. Koja je uloga Akademije danas? Čuje li se njezin glas u javnosti?

Budući da sam član četiriju akademija u četirima zemljama, možda imam malo širi uvid u to što je zadatak neke akademije. Kao najviša znanstvena i umjetnička institucija u Republici Hrvatskoj, naša akademija ima i snažno simboličko značenje. Kada ona ide u javnost sa svojim izjavama, očekuje se da to čini odmjereno i znanstveno utemeljeno te da su u pitanju izjave od nacionalne važnosti. Ako promotrimo izjave HAZU posljednjih godinu dana o odgovornom raspolaganju i korištenju poljoprivrednog zemljišta, o prevenciji štetnih utjecaja u gospodarenju otpadom ili prijedlog mjera zaštite voda od onečišćenja okoliša, rekao bih da su te izjave dane na primjeren način, s jasnom porukom. Problem je možda samo u tome što šira javnost ne dozna za te izjave, a ni za brojne projekte i programe, što govori ponešto i o našim medijima koji nedovoljno pozornosti posvećuju znanosti, obrazovanju i kulturi, a često i društvenim pitanjima koja nisu vezana uz tekuću politiku. Za HAZU nije dobro da se prečesto oglašava, kao što ne bi bilo dobro ni da se uopće ne oglašava. Važno je u tome pronaći pravu mjeru. Poput drugih europskih akademija, i naša se, uz afirmaciju suvremene hrvatske znanosti i kulture te uključivanja u europske i svjetske tokove, mora skrbiti i o hrvatskoj kulturnoj baštini, što nije nimalo lak zadatak. Za uspjeh Hrvatske od iznimne je važnosti jačanje svih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih institucija, a među njima značajno mjesto ima HAZU. Budući da su u zagrebačkom potresu prije pet godina jako stradale zgrade koje pripadaju Akademiji, veseli spoznaja da se njihova obnova odvija iznimno uspješno i kvalitetno.

Često ističete da niste član nijedne političke stranke, nego već 35 godina samo Matice hrvatske. Što za vas osobno predstavlja Matica hrvatska? Kako je biti samo član, a kako predsjednik?

Matica hrvatska za mene je nešto kao proširena obitelj, kao domovina koja nije omeđena granicama ni teritorijem. Matica je udruga dobronamjernih ljudi kojima je stalo do afirmacije i očuvanja hrvatskog identiteta. Iako inzistira na izvrsnosti, ona ima narodski predznak, pa sa svojih 133 ogranka i 21 odjelom kapilarno prodire do gotovo svakog, pa i najmanjeg naselja u kojem žive Hrvati i kojima je stalo učiniti nešto pozitivno na kulturnom, znanstvenom, obrazovnom, društvenom ili čak gospodarskom planu. Od 2000. do 2006. bio sam pročelnikom Odjela za kazalište i film Matice hrvatske i tada smo u tom odjelu organizirali sedam uspješnih međunarodnih simpozija i nekoliko okruglih stolova. A kako su mi se 2006. i 2007. zaredale brojne premijere po svijetu i inozemne promocije knjiga, povukao sam se s pročelničkog mjesta i desetak godina bio običan član. Potom sam se aktivirao u Glavnom odboru Matice hrvatske, a već sam četvrtu godinu predsjednik. Moram priznati da mi je bilo najljepše i najlakše kad sam bio običan član. Lijepo je biti predsjednik Matice jer možeš realizirati svoje zamisli i zamisli svojih suradnika, ali uza sve ono lijepo i kreativno, predsjednik svake organizacije, a pogotovo Matice, s tisućama članova, ima izobilje manje ugodnih prozaičnih poslova, a to zna biti zamorno i iscrpljujuće. Bogu hvala da sam proteklih godina imao sjajne suradnike u Predsjedništvu i Glavnom odboru, u ograncima i odjelima te među zaposlenicima. Imao sam razvidnu potporu članstva, ali i brojnih simpatizera Matice koji bi mi to izricali čak i na slučajnim susretima na ulici. Nedvosmisleno bi mi iskazali potporu za brojne aktivnosti koje smo realizirali.

U proteklom mandatu pokrenuli ste brojne projekte poput Festivala knjige u Matici hrvatskoj, tribine Sučeljavanja, inicirali donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, Izjavu MH o prošlosti i budućnosti naše domovine, koja je prozvana Drugom Deklaracijom, porastao je broj članova, vidljivost u javnosti, osnovani su novi ogranci… Što je bilo najizazovnije i na što ste najponosniji?

Najponosniji možemo biti na pokretanje Festivala knjige u Matici hrvatskoj čije četvrto izdanje pripremamo za početak lipnja, na donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, na pokretanje portala misao.hr te na petnaestak novoosnovanih ili obnovljenih ogranaka. Održali smo stotine simpozija, kolokvija, tribina, koncerata, promocija… Tiskali smo stotine knjiga i časopisa. U ovom mandatu pristupilo nam je više od dvije tisuće novih članova, a nisam siguran da se time može pohvaliti svaka od naših parlamentarnih stranaka. A što je najvažnije – ostvarili smo istinsko zajedništvo i slogu, tako da u ovome mandatu predsjednica našeg časnog suda Anja Šovagović nije imala niti jedan slučaj na dnevnom redu.

Pred matičarima je nova izborna skupština Matice hrvatske koja se održava 21. lipnja u Čakovcu. Na što bi po vama vodstvo Matice u sljedećem mandatu trebalo staviti naglasak?

Već smo jesenas na Godišnjoj skupštini i na Glavnom odboru u ožujku u Vinkovcima konstatirali da u prvi plan moramo staviti obnovu naše palače koja je sagrađena 1887. godine i u dosta je lošem stanju. Naravno, želja je svih nas nastaviti sa svim dosadašnjim programima jednakim intenzitetom, ali o tome će ipak zadnju riječ dati Izborna skupština u Čakovcu. Uvjeren sam da će i novo vodstvo Matice hrvatske biti jednako uspješno poput nas u ovome mandatu, a možda i uspješnije, jer na početku našeg mandata nismo imali sadašnju naklonost javnosti.

Na kraju, ponovit ću isto pitanje kojim smo završili i naš razgovor prije izborne skupštine MH 2021: Što smatrate najvećim izazovima s kojima se hrvatska kultura danas suočava i koja je u tome uloga Matice hrvatske?

U ovom turbulentnom globaliziranom svijetu za male narode poput Hrvata najvažnije je sačuvati svoj identitet te pripremiti nove generacije da budu u kulturnom i znanstvenom smislu subjekti, a ne objekti na europskoj i svjetskoj pozornici. Budemo li imali samopoštovanja i samopouzdanja, bude li naša država ulagala u znanost, kulturu i obrazovanje, bit ćemo spremni za susret s izazovima koje nosi budućnost. Matica hrvatska može u tome pripomoći našoj domovini i svim našim institucijama te našem narodu s kojim smo neraskidivo povezani već 183 godine. Taj zadatak ne bih prepuštao samo političarima, koji po prirodi svoga posla dobar dio energije u svakom mandatu posvećuju novom izbornom ciklusu. Doista s puno optimizma gledam na važnost i budućnost Matice hrvatske.