Daleko od stereotipa

Nakon stoljeća postojanja u ljudskoj kulturi, pojam izvedbenih umjetnosti ustalio se zajedno s neizbježnim popratnim stereotipima. Pomisao na kazalište obično izaziva jednu od dviju poprilično različitih slika. Prva se odnosi na pompozne predstave s raskošnim scenama i laganim zapletima, dok nas druga – često i zanimljivija – vodi prema skučenijim prostorima, u domenu izravnog, intimnog odnosa scene s gledateljem pomoću vizualno diskretnijih, no emotivno složenijih ostvarenja. Koja je posebnost tih malih scena i što to jedna mala scena može pružiti – bolje ili više nego pozornice velikih produkcija s glomaznim gledalištima? Pored očitih i uvelike istaknutih prednosti, komornim je predstavama uvijek lakše progledati kroz prste, zanemariti nedostatke. Primorani smo otvoriti se malim scenama jer naprosto ne znamo što očekivati.

Prizor iz scenskog rada Kafka i sin Stanislava Habjana / Snimio Nikola Blagojević

Riječki Međunarodni festival malih scena već tridesetu godinu zaredom suočava se i obara stereotipe komornog teatra – i kazališta uopće – i otvara put novim razvojima. U svom jubilarnom izdanju manifestacija je publici pružila jasnu sliku posebnosti male scene. Prostorno ograničenje potiče prožimanje različitih kazališnih jezika i žanrova, dok otvorenost gledatelja dopušta dramaturgiji intimne predstave doticanje tabua, traume i neizrečenog – na što jasno ukazuju dva primjera sadržajno, dramaturški, izvedbeno i scenski različitih ostvarenja.

Kafka i sin Stanislava Habjana (UO Petikat, Zagreb) scenski je rad koji izmiče žanrovskim definicijama. Struktura predstave, koja ujedinjuje recital, vokalno-instrumentalnu izvedbu, naraciju i dosjetke dramskog kazališta, zapravo je odgovor na složenost ličnosti koju dočarava. Franz Kafka, poznat po nedovršenosti svojih romana, jednako je nedohvatljiv krutim definicijama kao i predstava koja mu nastoji otvoriti vrata u sadašnjosti. Habjan postavlja Kafku kao „svog literarnog oca“ te u naraciji tog odnosa zamjenjuje linearni razvitak širenjem i skakanjem u različitim smjerovima. Predstava ne omogućuje poistovjećivanje, no, zahvaljujući individualiziranom pogledu i osebujnom šarmu, pruža zanimljivo kazališno iskustvo. Kafka i sin istovremeno je spoj klišeja, doze amaterizma i pravih poslastica za gledatelja. Premda forma proznog recitala ostavlja dojam nedovršena scenskog rada, usklađenost Habjanove naracije s izvrsnim izvedbama glazbeno-vokalnog ansambla daje sasvim neodoljiv pečat cjelini. U neočekivanoj sinergiji nabacanih kazališnih jezika, predstava ukazuje na možda najprirodniji način postavljanja Kafke na scenu: s druge strane linearnosti, daleko od ustaljenih struktura.

Zbilja je malo sličnosti među predstavama odabranima za ovogodišnji MFMS, no ono što dijele jest naglasak na mogućnosti svojevrsne forme male scene da izrazi ono što bi većim produkcijama moglo izmaknuti. Kućica za pse u režiji Romana Nikolića (udruga Arterarij, Zagreb) hvata se ukoštac s društvenim i individualnim traumama čijim se razrješenjima ne vidi kraj. Ibsenovski oblikovan tekst (Dorotea Šušak, Mario Mažić, Romano Nikolić u suradnji s izvođačima) progovara o temi ratnoga silovanja i obiteljskog nasilja, u scenski jedinom mogućem obliku. Sam zaplet daleko je od scene i kratak u odnosu na posljedice koje je izazvao, dok rasplet – ako ga uopće možemo nazvati takvim – dovodi preokret koji, ipak, nije ni iznenadan ni neočekivan. Naslućujemo ga, no nelagodno se suočavamo s njim sve dok nam predstava ne ostavi drugog izbora. Kućica za pse razgolićuje ono neizrečeno i zadržava ga na sceni – vizualno, u obliku obiteljskoga stola od kojeg se likovi očajnički pokušavaju udaljiti. Izvanredni glumački ansambl (Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić, Davor Tarbuk), vlada težinom tematike i dovodi pred publiku slojevite, izrazito dirljive i snažne prikaze podmukle stvarnosti iza zatvorenih vrata, koju predstava oblikuje pažljivo i bez suvišne simbolike (kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a glazbu Damir Šimunović).

Riječki MFMS, u organizaciji UO HKD Teatar Međunarodni festival malih scena i Grada Rijeke, maketa je svijeta komornog teatra, u kojoj možemo svaki put iznova proučiti što nam mala scena može pružiti. Ta maketa je promjenjiva, nestabilnog oblika, i skriva u sebi slike koje samo pod povećalom možemo promotriti. Slike koje nas pozivaju da im se približimo, u bliskosti scene i publike, u skromnosti scenskih sredstava i u suštini same izvedbene umjetnosti.