Čarolija Keitha Jarretta u Kölnu

Unatoč poznatom narativu koji tvrdi suprotno, sredina 1970-ih bila je jednako dobra kao i bilo koje drugo razdoblje u povijesti popularne glazbe. Ove godine pedeseti rođendan obilježavaju Springsteenov prijelomni album Born to Run, potom Bowiejev izlet u „plastični soul“ Young Americans, bombastična Queen ekstravagancija A Night at the Opera, prvijenac Patti Smith Horses, Dylanov Blood on the Tracks, dvostruki LP Led Zeppelina Physical Grafitti, omiljeni Wish You Were Here Pink Floyda – ali i najvažniji solistički klavirski album u novijoj glazbenoj povijesti: The Köln Concert Keitha Jarretta, remek-djelo koje je promijenilo mapu pijanističkog jazza, zamaglilo njegove granice i Jarretta proslavilo u svjetskim okvirima. Ustvari, granice za njega nikada nisu ni postojale, još otkad je šezdesetih zasvirao s legendarnim bandleaderom Artom Blakeyjem, a poslije kao suradnik Milesa Davisa postavljao temelje fusiona. Ili kad je, primjerice, izvodio Bacha, Mozarta i Beethovena. Ipak, njegovi pijanistički koncerti nešto su posebno, duboko intimno i posvećeno; za mnoge slušatelje, u njima se krije emocionalna srž Jarrettova stvaralaštva – a te se hladne večeri u kelnskoj Operi zaista stvarala povijest. Gotovo nehotice.

The Köln Concert - kultna naslovnica jednako kultnog albuma iz 1975. koji je Keitha Jarretta proslavio u svjetskim okvirima (izd. ECM)

No, jednako je intrigantna činjenica da se koncert u Kölnu zamalo nije dogodio. Naime, organizatorica Jarrettova koncerta – predviđenog početkom 1975. u sklopu koncertnog ciklusa New Jazz In Köln – bila je osamnaestogodišnja Vera Brandes, u to vrijeme najmlađa koncertna promotorica u Njemačkoj, entuzijastična poklonica jazza. „Služila sam se telefonskom linijom u očevoj stomatološkoj ordinaciji“, objasnila je 2011. u intervjuu za Guardian. „Morala sam razviti čvrstu osnovu za pregovore s koncertnim dvoranama – i shvatila sam da sam prilično dobra u tome.“

I doista je bila dobra. Jarrettov nastup dogovorila je u kelnskoj Operi koja do tada nije ugostila niti jedno ime s područja jazza – uz jedan uvjet: koncert se ima održati u petak, 24. siječnja 1975. u 23 sata, nakon svršetka posljednje operne predstave. Koncert je bio unaprijed rasprodan – američki pijanist nikada dotad nije svirao pred tolikim brojem ljudi. No neposredno prije samog koncerta pojavio se niz problema koji su cijeli događaj u posljednji čas doveli u pitanje. Dan ranije Jarrett je održao nastup u Švicarskoj, ali je zrakoplovnu kartu za let od Züricha do Kölna odlučio unovčiti, pa je umjesto avionom u Njemačku doputovao u starom Renaultu 4 Manfreda Eichera, menadžera i osnivača legendarne izdavačke kuće ECM, koji je bio uključen u sve aktivnosti vezane uz turneju. Nakon što je umoran i neispavan stigao u Köln, shvatio je da mu je umjesto dogovorenog velikog koncertnog klavira Bösendorfer Imperial, zabunom isporučena baby grand inačica instrumenta – mali raštimani klavir koji je u Operi služio za vježbanje. „Ne nabaviš li drugi klavir, Keith ne može nastupiti“, rekao je Eicher Veri Brandes, koja je pokušala ispraviti grešku i s drugog kraja grada naručila pravi Bösendorfer. No transport je zbog kiše i hladnoće bio neizvediv.

Jarrett je zamalo sve otkazao, ali mlada Brandes bila je uporna, a i snimanje live albuma bilo je unaprijed dogovoreno, pa je američki pijanist ipak pristao nastupiti u posve nepredvidivim i potencijalno katastrofalnim okolnostima. Srećom, tehničari su instrument uspjeli donekle ugoditi i dovesti ga u upotrebljivo stanje, pa je Jarrett u 23 sata i 30 minuta – bez prethodne probe – izašao na podij Opere, pred 1400 neformalno odjevenih, pretežno mladih slušatelja, izgledom više nalik rock publici negoli jazz puritancima.

U prva četiri Jarrettova tona može se prepoznati citat zvonkog džingla kojim Opera upozorava posjetitelje na početak predstave ili koncerta, a pijanist tu početnu temu razvija u svim pravcima i nadograđuje je, uvlačeći slušatelja u snoliki svijet vlastitih improvizacija. No taj paralelni svijet, kao što ističe britanski pijanist i skladatelj Dorian Ford, nije atonalan niti lišen strukture. To je, smatra on, improvizacijski kolaž sastavljen od fragmenata posuđenih iz raznih kultura: ragtimea, bluesa, honky-tonka i countryja, iz boogie-woogieja, soula, modalnog jazza, te obilja klasične glazbe. „Vrhunska je to glazba, elitna, ali predstavljena s odvažnim, neskriveno emocionalnim američkim populizmom“, ocjenjuje Ford. Radi se o nekoj vrsti duboko proživljene impresionističke glazbe, neopterećene bilo kakvim stegama. Jarrett se te večeri suzdržavao od atonalnih diverzija prepuštajući se emociji i instinktu, a kad god bi „napipao“ kakav privlačan melodijski ili ritmički motiv ponavljao bi ga „poput mantre“, kako primjećuje Guardianov kritičar John Fordham.

Tehničke muke nesumnjivo su pridonijele Jarrettovoj izvedbi i općem ugođaju; svirački stil prilagodio je u odnosu na manjkavosti instrumenta i izgradio nešto novo. Iz klavira i iz sebe u Kölnu je izvukao maksimum. Premda se radi o jednome od najvećih pijanističkih virtuoza svojega vremena, virtuoznost i sviračka imaginacija u kölnskoj su Operi te siječanjske večeri upregnute u svrhu stvaranja posebnog ugođaja koji jednako očaravajuće djeluje danas kao i prije pedeset godina.

Kaotične okolnosti u kojima je album nastao dostojne su dobrog filmskog scenarija, i pravo je čudo da – sve do sada – nije snimljen film o tom mitskom nastupu. Ustvari, pedeseta obljetnica Köln Concerta nadahnula je dva filma. Dokumentarac Lost in Köln usredotočen je na potragu za klavirom na kojemu je Jarrett te večeri svirao, dok je drugi, Köln 75, neka vrsta drame sa središnjim likom Vere Brandes. Sâm Jarrett odbio je surađivati u oba spomenuta projekta. Za njega bila je to još jedna postaja u karijeri koja je trajala desetljećima i bila prekinuta zbog zdravstvenih teškoća – dva moždana udara 2018. onemogućila su mu bilo kakve daljnje aktivnosti. Jedina podnošljiva strana te tragedije odnosi se na činjenicu da je dotad već postigao sva čuda u suvremenoj glazbi.