Zlostavljanje u prvom licu

Među brojnim dokumentarnim filmovima s temom seksualnog zlostavljanja snimljenima posljednjih godina, otkako je koncem 2017. snažno zaživio #MeToo, pokret podizanja svijesti protiv kulture seksualnog zlostavljanja, uznemiravanja i silovanja, Crna kutija: Dnevnici (Black Box Diaries) redateljice Shiori Itō (1989) izdvaja se kao jedan od malobrojnih, možda i jedini, što ga je režirala sama žrtva slučaja kojim se bavi. Posrijedi je debitantski filmski rad japanske novinarke koju je 2015. silovao istaknuti televizijski novinar Noriyuki Yamaguchi, tad šef ogranka tokijske televizije TBS u Washingtonu, s kojim se, dotad neznancem, sastala u Tokyju zbog razgovora o poslu.

Unatoč festivalskoj istaknutosti i nominaciji za Oscara, film nije naišao na osobitu gledanost, a u Japanu do danas nije prikazan / Izvor Imdb

Slučaj je policiji prijavila godinu dana poslije, no nakon nekog je vremena odbačen zbog navodnog nedostatka dokaza, a zatim je 2017. podigla građansku tužbu koja je krajem 2019. okončana u njezinu korist, no uz žalbe i protutužbe parničenje je potrajalo do 2023, što će u završnici filma, s olakšanjem spominjući „kraj jedne ere“ u svom životu, Itō podcrtati jednostavnom, ali upečatljivom konstatacijom da je onda, u vrijeme „incidenta“, imala 25, a sada, kada je sve napokon pravno završeno, ima 33 godine.

Vjerojatno zbog spoja teme i široke medijske pozornosti koju je Itō dotad već privukla svojim javnim nastupima, kao i knjigom Crna kutija (Black Box, 2017) koju je napisala o slučaju, što ju je sve smjestilo i na glasoviti popis 100 najutjecajnijih osoba godine američkog časopisa Time za 2020, Crna kutija: Dnevnici, ostvarena u japansko-američko-britanskoj produkciji, podosta je zapažena u festivalskom krugu gdje je osvojila dvadesetak priznanja, među inima Nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu, Nagradu Ljudska prava na kopenhaškom CPH:DOX-u i Divljeg sanjara za najbolji dokumentarni film na zagrebačkom Subversive Film Festivalu, a dometnula je i do nominacija za BAFTA-u i Oscara.

Što se tiče same izvedbe, moglo bi se, iz jednog gledišta, reći da posrijedi nije naročito vješto ostvaren film, barem u okviru onoga što doživljavamo i nazivamo općim standardom, odnosno poprilično je primjetno da je posrijedi djelo osobe koja nema osobitog filmotvoračkog iskustva. Mnogo se toga doima sklepanim, nabacanim, neurednim, nesusljednim, a nekoliko različitih vizualnih, pa i pripovjednih kodova i estetika – od elegantnih metaforičkih rješenja do banalnih kućnih zapisa pametnim telefonom – ne doimaju se skladnima, već kao da se taru i sudaraju. Cjelina se, međutim, gleda lako i sa zanimanjem, a opisani dodir nevježe, duha amaterizma koji ne podliježe pisanim i nepisanim pravilima, već se slobodno povodi za intuitivnim zamislima, ne mora nužno biti mana, kao što ovdje i nije.

Osmišljena i sastavljena kao dnevnička kronika građena od prigodno bilježenih istržaka, što s namjenom za taj film, što snimljenih drugim, katkad i posve neobveznim povodima, a sada izvučenima iz arhiva, Crna kutija: Dnevnici unatoč svojevrsnoj raskomadanosti i rastrzanosti ostavlja dojam preglednog i lako razumljivog ostvarenja koje sugestivno prenosi autoričinu namjeru da predoči pravno-društvene poteškoće i prepreke na koje nailazi žrtva – u Japanu svega četiri posto žrtava prijavljuje nasilje – kao i vlastitu borbu s prevladavanjem psihičkih trauma kakve izaziva takav zlosretan čin.

Pristala mlada žena kojoj, unatoč poraznoj epizodi, ne nedostaje životnog elana i radosti, Shiori Itō najvećim je dijelom filma ispred kamere, često u krupnom planu i njezina nas vibrantna osobnost vodi cjelinom kojom se nenametljivo, ali upečatljivo, naprosto registrirajući zbilju, oslikavaju njezina raspoloženja, od vedrog optimizma do klonuća na ivici očaja i predaje. Osobito snažno odjekuju njezina dva telefonska razgovora s muškarcima koji bi joj mogli pomoći – policijskim istražiteljem koji ju je voljan podržati, no usput joj, pripit, predlaže zajednički izlazak te s vratarom hotela u kojem je silovana, spremnom svjedočiti premda su mu poslodavci preporučili da to ne čini. Ono što za tih razgovora, o čijem ishodu uvelike ovisi njezina sudbina, iskazuju lice i kretnje neizvjesnošću napete Shiori Itō iznimno je ganutljivo i usijeca se u dojam kao žarišni emotivni sukus cjeline u kojemu se na svoj način sastaje gotovo sve o čemu Crna kutija: Dnevnici govori.

Unatoč festivalskoj istaknutosti i nominaciji za Oscara, Crna kutija: Dnevnici nije naišla na osobitu gledanost u redovnoj distribuciji, a u Japanu do danas nije prikazana, pretpostavlja se zato što to sprečavaju poslovni moćnici, vlasnici hotela u kojem se sve dogodilo, koji su također i vlasnici japanskih kina, odnosno ljudi s velikim utjecajem na tamošnju kinomrežu.