Zaokružena izložba o prvim zaposlenicama zagrebačkih muzeja

Izložba Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja, smještena na prvom katu Arheološkog muzeja u Zagrebu, donosi priče o prvim djelatnicama zagrebačkih muzeja, izostavljenima iz dominantne historiografije. Kontekstualizira se njihovo djelovanje i detektiraju patrijarhalni odnose moći, rodni stereotipi, mizoginija i šovinizam kao simptomatičnosti društva i kulture na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao i u međuratnom periodu. Ovaj izložbeni projekt rezultat je interdisciplinarne suradnje četiriju muzejskih institucija i njihovih djelatnica, kustosica i dokumentaristica – Štefke Batinić i Aleksandre Vlatković (Hrvatski školski muzej), Aide Brenko (Etnografski muzej), Andree Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt) i voditeljice projekta Ane Solter (Arheološki muzej u Zagrebu). Stručne suradnice na izložbi su Leonida Kovač, Ida Ograjšek Gorenjak i Jelena Seferović. Postav se temelji se na arhivskom gradivu, sačuvanim fotografijama, intervjuima s potomcima djelatnica, memoarima, muzejskim predmetima i dokumentaciji, djelima umjetničkog obrta i umjetničkim radovima, a upotpunjen je multimedijskim instalacijama.

Snimio Igor Krajcar / Arheološki muzej u Zagrebu

Impresivan vizualni identitet

Već sam naziv izložbe Historija zaborava, ispisan serifnom kapitalom crne boje na ružičasto-bijelom gradijentu pozadine, na posjetitelja djeluje pozivajuće. Ružičasto slovo E ispisano kurzivno, nalik ručnom vezu, prožima slovo O, pa riječ historija pretvara u histerija, čime se implicira naziv navodnog psihijatrijskog poremećaja koji se onodobno učestalo dijagnosticirao ženama kako bi ih se društveno diskreditiralo. Sugestivno grafičko oblikovanje naslova, citata i tekstova legendi skladno se nadovezuje na efektan dizajn postava koji zadržava pažnju posjetitelja ponavljajući ružičasto-bijeli gradijent na visećim transparentima legendi, zidnim tapetama, scenografiji postava, te je čak i rasvjeta koja se odražava na zidovima ružičasta i bijela – što potvrđuje pomno promišljanje o svakom detalju. Za grafičko oblikovanje izložbe zaslužne su NJI3 (Dina Milovčić i Franka Tretinjak), Dora Bilandžić i Ema Božek, a za izložbeni postav ponovno NJI3, uz Clinica studio (Ozana Ursić i Vedran Kasap).

Na početku izložbe nalaze se školske klupičice i stolice u koje smo pozvani sjesti za trajanja šestominutnog animiranog videa u produkciji Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa. Video razmatra društvene uloge žena na početku 20. stoljeća: supruge, majke, guvernante i učiteljice. Naratorica, glumica Nina Violić, naglašava kako je zanimanje učiteljice tada bilo jedino društveno prihvaćeno zanimanje za žene, dok promatramo prve zagrebačke učiteljice – Mariju Jambrišak, Mariju Fabković, Milku Pogačić, Jagodu Truhelka, Camillu Lucerna i Nataliju Wickerhauser. Osnivanje Ženskog liceja 1892. godine omogućilo je školovanje za učiteljice i prevoditeljice, te kasnije upis na Sveučilište. Ženama je upis na Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) dopušten tek 1901. godine. Fakultetsko obrazovanje trebalo im je omogućiti ravnopravni ulazak u javnu sferu i rad u institucijama, no kako u nastavku izložbe saznajemo, obrazovanim su ženama u razvoju karijere na putu stajali i diskriminatorni zakoni – žene se od 1888. do 1914. nisu mogle udati ako su htjele ostati u službi.

Iz postava izložbe

Profesionalni put prvih djelatnica

Istraživanje autorica izložbe svjedoči o muzejskim djelatnicama međuratnog perioda kao sposobnim ženama koje su strukturno onemogućavane u zapošljavanju i razvoju karijere. Tadašnji društveni kontekst bio je obilježen patrijarhatom i mizoginijom koji su se čvrsto odražavali u muzejskim institucijama. Žene sa sveučilišnim obrazovanjem u muzejima su zapošljavane kao pomoćno osoblje – najčešće učiteljice, ili primjerice crtačice koje bi se radom profilirale do pozicije kustosa. S druge strane, muškarci su imali status kustosa i zauzimali su više platne razrede unutar institucija. Ženama su bili namijenjeni poslovi iz „ženske domene“ – rad s tekstilom, čipkom i muzejskom dokumentacijom, te sfera primijenjenih umjetnosti. Dok su im Zakonom o neposrednim porezima plaće nakon udaje bile umanjivane za 40 % – što je otežavalo njihov rad u muzejima.

Iz postava izložbe

Upoznajemo se s djelovanjem niza obrazovanih žena i okolnostima njihova rada u muzejskim institucijama. Klotilda Cvetišić bila je prva čuvarica Zbirke ženskog ručnog rada Hrvatskog školskog muzeja, odnosno njegova prva kustosica. Bila je i ravnateljica Stručne djevojačke škole u Zagrebu, unutar koje je djelovao Odjel za umjetni obrt. Sljedeća izložbena prostorija posvećena je prvim muzealkama Etnografskog muzeja, Arheološkog muzeja te Muzeja za umjetnost i obrt. Jela Novak, službeno manipulantica i stručna pomoćnica zaposlena u Etnografskom muzeju 1919. godine, u njemu je obavljala sve stručne muzejske poslove. Antonija Tkalčić Koščević, kiparica i arheološka crtačica, bila je prva visokoobrazovana žena zaposlena u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Ondje se zapošljava 1924. kao arheološka crtačica da bi potom bila zamijenjena i premještena na administrativne poslove. Premda se kvaliteti njezinih crteža arheoloških predmeta možemo i sami osvjedočiti, uz njih su predstavljeni i citati iz njezinih memoara koji svjedoče o rodnoj diskriminaciji profesora i kolega. Zlata Šufflay, učiteljica i dizajnerica čipke, u Muzeju za umjetnost i obrt zaposlena je 1913. kao stručnjakinja za tekstil. O sebi piše kao o prvoj ženi namještenici u Muzeju u Hrvatskoj, a bavila se kustoskim poslovima – katalogizacijom i inventarizacijom zbirke čipki.

Rad djelatnica Etnografskog muzeja, Zdenke Sertić i Tereze Paulić, uključivao je sve stručne poslove – od terenskih istraživanja preko inventarizacije i stručne obrade građe do koncipiranja izložbi, vođenja predavanja i objavljivanja tekstova u stručnim publikacijama. Umjetničko obrazovanje i djelovanje na području primijenjene umjetnosti omogućilo im je da na suvremen način pomoću crteža i fotografije ovjekovječe istraživane predmete. Zdenka Sertić pridonijela je popularizaciji etnografske struke i nacionalnog izraza u umjetnosti. Njezina naslovnica časopisa za ženu i dom Hrvatica inspirirana je nošnjom s područja Brezovice. Škarorezi Tereze Paulić bili su iznimno hvaljeni, te je ona na Svjetskoj izložbi u Parizu 1925. nagrađena zlatnom i srebrnom kolajnom.

O povijesti kao bogatoj mreži priča

Dio izlagačkog prostora o Jelici Belović-Bernadzikowskoj, stručnjakinji zaslužnoj za prve kataloge Etnografskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt, i prekvalificiranoj za zapošljavanje u tim muzejima, uvod je u središte izložbe. Soba posvećena mizoginiji i histeriji, dizajnom postava i naglašenom bjelinom oponaša psihijatrijsku ustanovu te je izdvojena prozirnim plastičnim zastorima, ogledalima s ispisanim mizoginim citatima te bolničkim paravanom. Utjecaj bečkog filozofa Otta Weiningera i diskriminatorne knjige Spol i karakter pronio se među hrvatske uglednike pa se ovdje još jednom (nakon nedavne izložbe o Klubu likovnih umjetnica u Klovićevim dvorima) svjedočimo nazadnim stavovima o ženama Viktora Hoffillera, Ljube Babića i Izidora Kršnjavija. Termin histerija popularizirao je francuski neuropsihijatar Jean-Martin Charcot, a trotomna knjiga njegova asistenta Bournevillea i fotografa i liječnika Régnarda pronijela je fotografsku ikonografiju histerije u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, što ju je legitimiralo kao simptom bivanja ženom, kako eksplicira Leonida Kovač. Izloženi radovi Naste Rojc s motivima crne mačke i elongiranih tjelesnih poza, komentar su na ikonografiju histerije, koji ukazuju na njezino poznavanje teorija Sigmunda Freuda.

U posljednjem dijelu izložbe saznajemo o otežanom djelovanju nekadašnjih zaposlenica Arheološkog muzeja – pjesnikinje i učiteljice Dore Pfanove, te povjesničarke umjetnosti, arheologinje i slikarice Roksane Zuronić Cuvaj. Slijede zaposlenice Muzeja za umjetnost i obrt – istraživačica liturgijskog ruha Stella Ubel, dokumentaristica Ruža Zanon, knjižničarka Arheološkog muzeja Ljerka Krček, te prva etnologinja Etnografskog muzeja Ljerka Topali. Sretnom pričom ističe se Zdenka Munk, u početku volonterka, potom kustosica te naposljetku jedina ravnateljica u 145 godina dugoj povijesti Muzeja za umjetnost i obrt.

U bogato opremljenom i izvrsno uređenom katalogu izložbe Ana Solter iznosi kako „povijest nije samo jednostavan niz činjenica već bogata mreža priča – uključujući i one koje su bile zaboravljene.“ Historija zaborava zaokružena je izložbena priča koja uspijeva u svojoj namjeri otkrivanja zaboravljenih muzejskih djelatnica, kontekstualizirajući njihovu važnost u društveno i zakonski ograničavajućem povijesnom periodu, koji je prethodio ženskoj emancipaciji. Izložba poput ove navodi nas na promišljanje o zaslugama prvih muzealki za današnje muzeje u kojima su žene zastupljenije nego ikada prije, te o spremnosti muzeja za suočavanje s postojećim društvenim izazovima.