Ursule – žute minute svete Uršule

gdje je tijelo pjesme

i još jednom

kad je krenula tamo

kad je zaveslala ovamo

da bi stigla tamo

i promašila stoljeće

ta Uršula, mušmula šućmurasta

bez ijedne riječi

samo let

golo plahutanje

na ekranu lica njegova

svaki put sviće, posvećuje se

njegova prelijepa vlastoručna slika

i sad hodi iz dubine, zvoni grad

svita joj razletjela se, sama je

tko je sad planina, priliježe joj

u zjenu, ta bol se ne može

snimiti, daj se ozri na me

bože, zar si ti sadržaj ove pjesme

bez ijedne ispaljene riječi

autobus se zabio i umro

tišina za susjednim stolom

nagni se iz tinte van, ti

a kamo će pljuvati svijet

ako te nema

                        svoje žute minute

u prirodi nema mrtve prirode

samo tvoje otrnjene ruke kako

otrnjene mojim su ružama

plaze u dnevni boravak

u prirodi nema mrtve prirode

najprije te ubije te, onda te ljubi

 

 

 

gasi se stablo,
vani Uršula

gasi se stablo

vani, Uršula

ne vidim te, ne vidim te

moram sklopiti listove

u koga se sad ušuljala Uršula

drhtaj stabljike do središta

sutra proglašava aneksiju

biblijsku tešku kišu

da pada

da sve spada s nje

i ugašeni su

svi puhači stakla

udvojeno, kroz prozor

dok se u tramvaju vozi na posao

 

 

 

okrhak tamne zvijezde

okrhak tamne zvijezde

repatice

ugrušak čiste hladnoće

Uršula ga je izvukla

Iz bunara, iz tebe

I tvoja je

I božja je

a čija sam onda ja

zar smo dijelile istoga muža

Uršula otkrhnuta

repatica

repić podvila pod jastuk

da bude kuš

odmakni me k sebi

odmakni me k sebi, o bože moj

ne žalosti ovu logičnu molitvu

travo, travo, čija ti još smrt treba

da bi mogla progovoriti

iz dubine

odispod sebe

dublje od žablje perspektive

dublje ne možeš

jamu iskopati

od svojih očiju, Uršula

kao sluga sluzi, brat bratu

kakav rusvaj , bože

doma u tvojoj glavi

iz bablje perspektive

imam 98 godina i nosim

još i tebe i kantu vode

u Konavlima ili gdjegod

sam bosa, na Stradunu

tko stoji, zemlju gnoji

 

 

 

kako more grize kopno

kako more grize kopno

ona je pjesma tako dugo šutjela

da je zaboravila govoriti

ta Uršula, pjesma bez mene

dok more netremice odnjihava

njegov pogled u daljinu

već će mu reći navečer kad bude tamo

ako će

nije bog vegeta da ga miješaš u sve

ili možda je

i more je

niotkuda pjesma

ciganka beskrilka

ciganka beskrilka

jesi napravila zimnicu

jesam, zaljubila sam se

kao kruška, kao kišna

kao bespilotna letjelica

sad molim boga, sestro moja

da mi to izoperiše van

ciganko, ti munjena

a ne, zaustavi me Dunave, glas

iz grla, hrapava koro sivoga

zaustavi me, zajdi me, rosna zvijezdo

zaobiđi me, putanjo

s makovima sam cijeli dan rasla

i sad su mi se sva zrnca rasula iz glave

sveta Uršula lektorira anku

sveta Uršula lektorira anku

da kako možeš moju jedinu imenicu

pisati malim slovom

anka kaže da može

jedinoga Boga pisati velikim slovom

a ove male od trenutka malecne

što se rode kad se sjete, bogiće

Uršula sad mi je jedno oko pametnije

od drugoga, još maleniji

božićniji su

kad narastu

Uršula ja sam ozbiljna ženska

koještariš

anka kaže saberi me

i laku noć

velike bijele ribe

velike bijele ribe

vi od tišine i drhtaja

i vi što

gledate

ribe, hoćete mi vi pomoći

napisati

to što se od mene hoće

tek što smo raznijeli rijeku

tek što smo raznijeli rijeku

vodostaj je pao

voda čučne, malo otpočine

na dnu sebe, ubije matično oko

ona najteža najbrže je tekla

sve je Gospodine u tvojoj ludosti

i što te nespretno

slušam

fragmentarno

jer ti si moje tekuće

jedno cijelo ja

presretači

mi, dva zebrasta bumbara

nas dvoje helikoptera presretača

nadlijećemo teren

gdje bi se Isus trebao naroditi

a gdje će, kamo će

kći šefa klinike rađala u hodniku

Isus u betlehemskoj štalici, na periferiji

zagrebačkoj

nama bi Isus

još mogao spuznuti iz helikoptera

kao val neke neutješne sreće

kao val neke neutješne sreće

kao nulti stih

uzjutrio se, odtijelio se

projurio niz stube

tko dolazi

vidi viknuo

tko je danas Zvonko

follow me

onaj koji traži, dopušta li on

dopušta li da bude nađen

to jest

zapljuskan valom neke tihe

neutješne sreće

pjesme koje sam napisala
kao vjeverica

a kamo sam sakrila lješnjak, u koju duplju

u zemlju zakopala, nagrnula lišće

nisam zapisala

pišem samo kad nemam kamo staviti

e da mi je netko rekao da ću pisati kao

vjeverica

svašta

a papučica ti je kod ranjenog bukvića

nepomak

Uršula, duša ti se skvrčila

čudna biljka, tvoja duša

kupuje oblake nebožne

kao kroz prozor automobila

nizašto nikamo

kamo će ova planina

ako je ne udahnem

tamna rosna kobila

noć mi je progutala olovku

ostavit ću bijelim

to što ne razumijem

oče naš, korektor

izbjeljivač

molim

ne palite to svjetlo

slova imaju sama svoju svjetlost

i svaki put

Uršula moli za veš mašinu

da joj ne odjuri iz kupaonice

i ta duhovnost

ta centrifuga

je tako jaka

da svaki put djeluje

na nervni sustav u kući

poslije Uršula kaže

opušteno

padam kiša

i još se pridržavam

za tu sklisku rešetku od sebe

sad kopitima razgrće snijeg

sad kopitima razgrće snijeg u visinama

vidjelica

blaga i radosna

hodala kao ništa

goli zrak, sveta Uršula

to što pišem

vidjela sam

ali samo tada

i nikad više

ta šuma je pjesma

koja je vidjela samu sebe

on

kad sam bio

hodao sam kao ništa, nagi zrak

sveta radosti, gdje si

ora pro nobis

padaj s mene roso

bar još jednu jedinu minutu

nisam ni znala da je to pjesma

dahnula je

dahnula je nebo

i sad govori govori

i nikako ne može izgovoriti

to što govori

niti može napisati

ono što piše

nemaš više duše

nemaš Uršule

samo snijeg raste

proporcionalno po stvarima

dok ona još putuje, udaljava se od sebe

barem od velike do male gospe

a kamo ćeš ti poslije sebe

sveta Uršula kosi snijeg

nemilice

jednim pogledom

gledali smo jutros prijenos

i još se čudili

kako tiha noć sveta noć

izoštrava fantomsku bol

i još se sjetismo

svi na televiziji imaju prebijele zube

to kaže

siđe

i izgubi se među mnoštvom

****

Začudna povezanost mašte i realija, duhovnosti i svagdana

Piše Darija Žilić

Anka Žagar (1954), suvremena hrvatska pjesnikinja, zapravo klasik hrvatske književnosti, već  svojom prvom zbirkom iz 1983. Išla i... zaboravila u kojoj nalazimo čuveni stih „napišem šuma i bude šuma“ bila je prepoznata kao ona koja pomiče granice jezika, otvara i istražuje semantički, leksički, gramatički i sintaktički sloj. Kako ističe Tea Benčić Rimay, Žagar je bila posebna po jezičnoj igrovitosti i to prije svega zato jer se vješto igra i stvara neologizme, radi morfološke preinake, a uz to i niz prevrata u samoj sintaksi kojima stvara svoj, kako ga naziva Krešimir Bagić, „privatni pravopis“. Upravo kontrirajući gramatičkim normama, kršeći ih i stvarajući vlastitu začudnu poetiku, nekad alogičnu, nekad snovitu, ali uvijek originalnu, Žagar otvara i brojne afektivne mogućnosti jezika na način da stvara posebne senzacije kod čitatelja mijenjajući mu percepciju svijeta kroz proces denotacije. Cvjetko Milanja ističe da ju je prema općem konsenzusu književne kritike teško razvrstati u bilo koju grupaciju, ali da bi s obzirom na pjesnički jezični eksperiment mogla biti spojnica offaške i kvorumaške grupacije, ali je bliska i pitanjašima po jezičnom iskustvu. No, njezino pjesništvo ipak ostaje bez stroge generacijske odrednice, Milanja ga je odredio kao infantilno-lunarno-afazijsko, dodajući uz to oznake feminilnog, snovidnog i nagonskog.

Anka Žagar autorica je brojnih pjesničkih knjiga i mapa, kao što su Onaon (1984), Zemunice u snu (1987), Bešumno bijelo (1990), Nebnice (1990), Guar, rosna životinja (1992), Pjevaju razlike tihotapke (2015). Dobitnica je i Goranova vijen­ca, Nagrade Ivan Goran Kovačić, Nazorove nagrade itd. Pjesme su joj uvrštene u mnoge domaće i strane preglede, te antologije hrvatskog pjesništva.

Slobodan Prosperov Novak odlično je uočio kako u poeziji Anke Žagar niti jedan stih i niti jedan zvuk nisu zauvijek fiksirani. Riječ je o slobodnom protoku citata i aluzija, svjesne afazije i stereotipije, te neobične liričnosti koja stvara osjećaj taktilne bliskosti s glasom u tim pjesmama. Mrkonjić ističe zagonetnost i tajnovitost njezina poetskog pisma, a možemo istaknuti i kao oznaku mistifikaciju prirode, te nemogućnost subjekta da spozna svijet.
Također je posebnost da pjesnikinja sjajno veže maštu s realijama svijeta, duhovnost i svagdan, ostvarujući primjerice u novom ciklusu Ursule duhovitu autopoetiku koja u sebi nosi mnoštvo korektiva. Bog kao korektor („oče naš, korektor / izbjeljivač“), a i Ursula kao ona koja lektorira autoricu, tj. Anku: „da kako možeš moju jedinu imenicu / pisati malim slovom / anka kaže da može / jedinoga Boga pisati velikim slovom“.

Stvarajući te začudne relacije, nadrealne slike, odnosno spajajući nespojivo (discordia concors), Žagar ispisuje poeziju o samome pisanju, procesu pisanja. U tom smislu nastavlja tematizirati upravo autoreferencijalnost i metatekstualnost, te se igrati nizom slika koje su gotovo šagalovske, zračne, fantastične, u njima je Uršula i simbol infantilizacije, kroz opise „mušmula šućmurasta“, „čudna biljka“, ali i objektivni korelativ kroz koji se prelama pitanje sadržaja pjesme, njezina nestajanja, pretjeranog panteizma („nije bog vegeta da ga miješaš u sve“) i nedohvatljivosti. Miješaju se slike ekrana, slike snijega, spoznaja o nemogućnosti govora: „i nikako ne može izgovoriti“, a šuma, stalni motiv Žagaričine poezije, ovdje je „pjesma / koja je vidjela samu sebe“. I posvuda je ta krhkost, da se odleti i napusti jastvo i duša, pa se ona drži „za tu sklisku rešetku od sebe“. Postižu se i trenuci neutješne sreće, igra se ponovno novotvorenicama, npr. nulti stih se „odtijelio“. Lirska se junakinja metamorfizira, postoje „pjesme koje sam napisala kao vjeverica“.

Zanimljiv je stih: „pišem samo kad nemam kamo staviti“. Jer pismo je odsutnost stvari, trenutak kad se ne može urediti svijest. Ludičnost je oznaka i za Gospodina, i za Uršulu, sve je to spojivo s jastvom: „jer ti si moje tekuće / jedno cijelo ja“. Slike biblijske povezane su s onima iz običnoga života, centrifuga u vešmašini i duhovno, pjesnikinja oponaša i molitvu, ora pro nobis, ali i simulira i glas narodne pjesme u Ciganki beskrilki; ponovno nalazimo alogičnosti, infantilnost, igre zvukovima, pitanje identiteta, trvenja i „žute minute“ kao otpor svijetu i njegovu pokušaju racionalizma. Anka Žagar opet začarava, radujemo se njezinoj knjizi koja će uskoro biti objavljena u izdanju Meandar Medije.