Univerzalnost manipulacija i nedovoljna preciznost izvedbe

Višegodišnja suradnja redatelja Zorana Mužića sa zadarskim kazalištem urodila je još jednom premijerom. Intrigantan dramski tekst Dušana Kovačevića otvara novo poglavlje zadarske kazališne scene, a hvale vrijedna je i inicijativa kazališta da poznati pisac prisustvuje premijeri svoga djela. Kovačevića kao dramskog pisca često nazivaju suvremenim Nušićem.  Slika prepoznatljivu i kompleksnu društvenu stvarnost, a zbog univerzalne teme aktualizacija je sveprisutna. Drama Profesionalac napisana je 1993. godine, praizvedena u Zvezdara teatru u Beogradu, i još uvijek je jednako aktualna kao i u doba kada je nastala. Sukob pojedinca i sustava, kontrola i prividna sloboda, istina, laž i manipulacija, prisustvo smiješnog i opasno ozbiljnog, isprepleću se kroz dramu Profesionalac, najčešće izvođen Kovačevićev dramski tekst koji se postavlja u brojnim kazalištima diljem Europe. 

U crnohumornoj predstavi preispitivanja stvarnosti, neočekivani dijalozi i bizarne
situacije balansiraju između smijeha i nelagode / Snimio Željko Karavida

Drama o piscu i njegovom uhodi, prisilno umirovljenom policajcu koji je odbačen kao pas promjenom vlasti, mračni nagovještaji represije nekih drugih vremena, sugerira da se obrazac može ponavljati beskonačno. Priča o dva čovjeka neraskidivo povezana nevidljivim, političkim vezama bivaju u sistemu koji je uvijek u sukobu s pojedincem. Kancelarija s dva radna stola, spisima i knjigama, kreacija scenografa Johna Čolaka, realistična je okolina za dramu koja se odvija pred očima gledatelja, dok ugodna i decentna ambijentalna glazba Ivana Ivića ne odaje vremensko razdoblje dramske radnje.

Predstavu karakterizira jedan začudan redateljsko-dramaturški postupak. U sadašnjem vremenu nalazi se pisac Tomislav Tomi Kralj kojega uvjerljivo interpretira Ivica Pucar. Uvodi nas u predstavu i, kao u filmovima Woodyja Allena, prisutan je kao narator koji nagovještava radnju i tumači zbivanja na sceni. Predmet njegova pojašnjenja proizlazi iz dramske situacije gdje on iz sadašnje perspektive gleda sebe u ulozi mladoga urednika izdavačke kuće kojega tumači Dominik Karakašić. Do kraja predstave isprepleću se prošlo i sadašnje vrijeme, a cijeli dramaturški postupak dobiva smisao kada se na savjet profesionalca uvođenjem didaskalija zaokružuje dramski tekst.

Stvarni zaplet počinje dolaskom Luke Labana, bivšeg policajca koji u razgovoru s piscem na kapaljku pruža informacije o razlogu svojega dolaska. Labana je majstorski utjelovio Davor Jureško kao groteskni lik isluženoga policajca. Ispostavilo se da je mladog Tomija pratio punih osamnaest godina, sakupljao stvari za njime te snimao njegove govore i razgovore. Predao mu je četiri knjige brižno tematski razvrstanih policijskih dosjea u kojima kroz kratke priče rekonstruira tijek njegova života i djelovanja. U koferu su piščeve odbačene i izgubljene stvari koje je drug Luka sakupljao po vlakovima, hotelima, stanovima. Tu su i neotvorena pisma koja nije nikad dobio jer se selio dvadeset i šest puta. Dirljiva je scena čitanja tek otvorenoga pisma njegove pokojne majke dok slušamo snimku glasa Jasne Ančić. Sam drug Luka savjetuje pisca kako da jednostavno realizira dramu koja se upravo, po svim pravilima policijskog prisluškivanja, snima – treba je samo pretipkati s policijskog diktafona koji je uključen prilikom njegova dolaska u ured, ubaciti kratke upute redatelju i glumcima, i ona će svoj pravi smisao dobiti izvođenjem na pozornici. No možda prenaglašena doslovnost igranja s didaskalijama, katkad i nedovoljna preciznost usklađenosti samog glumačkog čina i komentara, čine dijaloge i scenski pokret izvođen po uputama povremeno apsurdnima i nepotrebnima.

Tkivo koje povezuje dramske kompozicije jest Marta, igra je Žana Bumber, koja kao iskusna tajnica žonglira s izazovnim zadacima u složenom okruženju izdavačke kuće. U svom kratkom, iznijansiranom i silovitom pojavljivanju Mimi Zadarski u ulozi pobješnjelog i odbijenog pisca nazvanog Luđak, iznio je suštinu ove uznemirujuće crnohumorne komedije.  Luđačkog pogleda u očima, raskuštrane kose, nesuzdržanog bijesa, galameći po kancelariji i tražeći pravdu za sebe, ugleda poznatu, gotovo zaboravljenu figuru iz nekog davnog vremena. Prestravljen pokorno utihne i tiho prozbori: „Druže Luka?“ Taj sraz pojedinca i sustava naznačen samo u promjeni intonacije glasa, strah i strepnja koje vrijeme ne može izbrisati, svjedoče kako se poznaju i neka druga, mučna i zlokobna vremena, a nije isključena mogućnost da se neće ponoviti.  

U ovoj crnohumornoj predstavi preispitivanja stvarnosti, neočekivani dijalozi i bizarne situacije balansiraju između smijeha i nelagode, prilagodba postaje nužnost, a humor način suočavanja s nemoći.