Tomislav Ribić, Fuga za Bebu

Tomislav Ribić, diplomirani ekonomist i književnik rođen 1959. u Varaždinu, dobitnik je pedesetak književnih nagrada za pjesme i prozu koje su prevedene na engleski, talijanski, njemački i makedonski jezik i objavljene u osamdesetak književnih časopisa i zbornika u Hrvatskoj i u inozemstvu. Rukopis u nastajanju, Kornjača u staklenci šutnje, iz kojega donosimo ulomak, dobio je potporu Ministarstva kulture i medija za književno stvaralaštvo.

         
Mudar čovjek šuti do zgodnog časa,
a luđak i brbljavac propuštaju zgodu.

(Knjiga Sirahova 20: 7)

Kad potonemo u tišinu, prekrit će nas valovima šutnje zaborav. Bojim se i danas pričati o sestri. Opet su nesklona vremena. Šutnja nije mudrost. Šutnja je borba za preživljavanje. Izgovorene riječi su klopka iz koje se teško izađe, neizgovorene su križ koji ćeš nositi.

Po tko zna koji put čitam dramu U agoniji. Ona me uvijek podsjeti na sestru. Vidim Bebu na sceni kazališta, njezin glas vodi me kroz dramu, začujem na kraju pljesak, ona stoji na sceni s buketom, pored nje Zvonko koji je glumio Lenbacha. Zastajem, mijenja se slika u mislima; Senj 1936. Beba me čeka ispred gimnazije. Smije se. Veli da smo dovoljno jake i neće nas odnijeti bura. Kisnemo. Mokre su nam cipele.

Tuče nas bura, ledeni glas podsvijesti koja vrišti. Uz bokove kuća isprsili se oljušteni prozori i njihova koljena utonula u pločnike broje naše korake. Ulice se sijeku pod različitim kutovima, mladenački nemiri razvoze misli u praznim bocama za mlijeko, sjenice plaču po vrtovima. Presahle pumpe skrivaju mrtve osinje gradove, ostaci im leže razlomljeni po travi pored bunara u kojem se utopila nepoznata žena.

Beba neće dopustiti da zima pusti korijenje u grlu i obuća će joj ostati suha dok noć uranja u sobu, zimske bolesti bježe pred njom. Hvataju me ruke tankoćutnih uspomena. Sol koju raznosi bura zavlači se u Bebine pletenice, nosi kasnojesenje priče oca o prvom svjetskom ratu i zimi u Rusiji, zarobljeništvu, čišćenju snijega i leda po mostovima Moskve, Ruskinjama koje su donosile hranu iscrpljenim austrougarskim vojnicima, topovskom mesu sa škarama za rezanje bodljikave žice u rukama ispred bunkera očekujući komandu Drachtsherer vor!, radom u rudniku i povratku domu.

Utrčim u kuću, Beba zastane pred vratima; šuti, njen pogled dopire do krova, doma bršljana. Njen govor je posljednjih dana šutnja. Zagonetna je i sama sebi. Drugi je razred gimnazije. Pretvara se u rebus. Nerješiv. Moja sestra mudruje. Majka je zabrinuta. Beba ne brine više za školu. Mijenja se.

U njenom svijetu ništa više nije isto, ni šum ptica na pojilištima, ni hranilice za zvijeri, lovočuvari više ne hrane jelene, djeca su se razbježala, srušila su šumsku kolibu, uvježbala trikove, rastjerala oblake, prekrojila trbuh neba, ispred božje kuće kradu kamene kocke s ceste i njima gađaju ptice. Promašuju Bebu. Ona se smije i prijeti im rukom.

Beba je nemiran duh, onaj koji prerasta mala mjesta, ona je čine nemirnom, sputavaju je, sputava ju Senj, škola, drugačija je od nas: od starijeg brata i mene, mlađe sestre. Voli čitati romane, časopise, ne voli školu. Mislim da posustaje, ne zanima je škola. Razvuklo se ljetno ferije i dosada pušta korijenje. Kuhamo ručak mama, Beba i ja. Smijemo se, svaki dan je ponavljanje prethodnog: iste radnje, isti razgovori, ista pitanja, isti odgovori, treba to izdržati. Još nismo stasale za udavače. Beba veli da sam ljepša. Smijem se. Sestre se ne takmiče u ljepoti.

Seko, što misliš, zauvijek ćeš ostati živjeti u Senju? Nisam odgovarala jer nisam znala što želim. Ona je znala. Kovala je planove u sebi. Nikada nisam mogla odgonetnuti što se u njenoj lijepoj glavici događa. Kratka smeđa kosa, prekrasne plave oči, sportsko skladno tijelo, no brzopleta i dobrohotna. Preskočila bi i crkveni toranj ako bi trebalo. Kad bi išle na nedjeljnu misu, mladići bi nas pozdravljali, smiješili se. Mislili bi: zgodne djevojke iz obitelji gradskog službenika, poštene i dobre. Znale smo obje pročitati njihove poglede.

Ljeto 1937. pubertet luduje u njenom tijelu, skinula bi kožu i obukla drugo tijelo, odbacila bi poput zmije svoju košulju i navukla tuđu, pobjegla bi od sebe i glumila drugu osobu. Otac je zatečen, majka i ja sliježemo ramenima. Majka odlazi svako jutro na misu. Moli za Bebu.

Obitelj vijeća u kuhinji. Beba leži u drugoj sobi. Pozivamo je. Saopćavamo prijedlog, šaljemo te u Gospić, bratiću. Bratić je predsjednik suda i naći će joj posao. Vesela je, odlazi u drugi grad, zaposlit će se. Pomalo smo žalosni, napušta nas, ide samo do Gospića, neće joj ništa nedostajati. Treba joj promjena, mora naći sebe, mora krenuti dalje.

Bratić je Bebu zaposlio na sudu. Za mladu djevojku to je dobar početak. Otkako je otišla od kuće, postale smo bliže, raspisala bi se u pismima, daljina zbližava. Nedostajale su nam njene upadice, bunt i nestašluci. Postajale smo prisnije, pronalazile nove teme, odrastale brže nego prije, ili mi se sada sve to tako činilo. Kao da za onih senjskih dana više nismo imale što reći jedna drugoj, uvijek iste teme, kuhanje, spremanje kuće, molitva prije spavanja, šutnja. Kao da nas je tišina usporavala u odrastanju.

Beba piše pisma, posebno roditeljima, posebno meni. Lijepo joj je u Gospiću. Ljudi su ljubazni. Mali grad, svi se dobro znaju. Ne treba pomagati u kući, ne treba kuhati, imaju domaćicu. Igra se s Vesnom, bratićevom kćeri.

Proslavila je devetnaesti rođendan. Proslavila je i dvadeseti rođendan. Ima simpatiju. Zgodan je i feš. Zaljubljena je. Sudac je. Zove se Oskar. Ljubav na prvi pogled. Sretna sam zbog nje. Oskar je Židov. U idućem pismu piše da će se zaručiti. Bila i sretna i osjetila strah za nju i Oskara. Šutjela sam pred roditeljima. Osjećala se početkom te 1941. ratna histerija u Senju. Osjećalo se je da dolazi novo vrijeme. Bebu to nije brinulo. Bila je zaljubljena i sretna. Oskar je bio zaljubljen i sretan. Beba se zaručila za Oskara. Pisala je da će se Oskar prekrstiti zbog nje. Postat će katolik. Toliko je voli.

Počeo je rat. Morali smo preko noći pobjeći iz Senja. Netko dobronamjeran je bacio ceduljicu u sandučić i spasio nas. Na ceduljici je pisalo: Bježite odmah. Na redu ste! Naša obitelj je bila označena kao crvena zbog bratićeva antifašističkog djelovanja makar nismo imali ništa s time. Pobjegli smo isti dan ponijevši samo najbitnije stvari. Beba nije znala za naš bijeg. I ona je bila u opasnosti. Obitelj bratića kod koje je stanovala još nije slutila opasnost.

Gospić 1941.

Ustaše su došle po Oskara na gospićki sud, izveli ga iz sobe, gurnuli niz stepenište. Pomogli su mu u prizemlju da se digne tek da ga izbace na cestu. Oskar posrće od naguravanja i leži na cesti. Šuti. Nisu bili milostivi. Nije to ni očekivao. Oskarov pogled usmjeren je prema prozoru suda. U tom čas želi da ona ne vidi taj čin. Ustaše prekidaju zaruke.

Beba stoji iza prozora na katu suda. Gleda kako ga ustaše odvode, oni se smiju, guraju ga da požuri, Oskar posrće, pada u zbunjenosti. Podižu ga, odvode. Oskar nestaje. Beba drhti, prilazi joj bratić, posjeda je na stolac, dodaje čašu vode. Kolege saginju glave, šute. Tišina je nož u sobi, bode je. Osjeća ubode po tijelu, trne joj noga, zasuze oči, jezik se zapleo, grlo guta riječi. Ulica se brzo ispraznila. Nitko ne želi biti svjedok.

(…)

Krug života stalno joj se je vrtio u glavi: Oskar, Rosalinda u Kako vam drago, Laura Lenbach u U agoniji, Mirandolina, bijeg od same sebe, OZNA, Subotica. Njen film prebrzo se vrtio. Nikada više nije posjetila Senj. Gospić je izbrisala na karti svijeta. Iz gradova iz kojih te protjeraju nikada se ne vraćaš. Oni ne postoje, oni su rak u sjećanju. Vratila se na djedovinu u blizinu šume. Osluškuje kako diše šuma. Stala je disati poput šume. Smirena, blaga pogleda starice iza kojeg se krije šuma udesa. Koža ju je sve više stezala. Nisam zmija da je odbacim, rekla je sama sebi poluglasom. Za lijepih sjećanja iz nje bi izlazio poluglas. Poluglas Laure Lenbach, Ofelije, Nore. Govorila je tiho o proljeću. Tako je željela nekamo otputovati. O, da mi je otputovati, ma i na mrtvačkim kolima – govorio je unutarnji glas. Kuće izgledaju kao veliki brodovi u magli. Plove prema šumi, domu jelena i srne. Plove u zelenu noć.

Govorila je o šumi: Ja sam drvo plitkih korijena. Bojim se rijeke koja se u jesen izlije u šumu i odnese mi djecu. Prekriva ih blatom, zakopava u tamu svoje tjeskobne nutrine. Žeđ je moj mrak. Mrak je žeđ plitkih korijena. Bojim se kiselih kiša. Bojim se vihora. Slomit će mi ruke, kičmu, savija me svaki njegov zvižduk. Imam tisuću ruku. Držim nebo. Pomičem  prstima oblake. Zarežem li ih oštrim noktom, plaču. Munje i gromovi za kaznu lome mi ruke. Moja kosa, valovi imele. Moje suze, srebrne bobice lijepe se za tijelo dok padaju.

Ja sam samo drvo plitkih korijena. Šumski div. Umirem u tišini. U jesen mutne vode preplavljuju moje gležnjeve i hlade srce. Postajem otok. Nestajem.

Ja sam šuma. Skrivam pod korijenom uspomenu na mrtvu srnu. Korijeni dodiruju plitke grobove gdje spavaju kosti. Ja sam buka svoje prošlosti. Gusta noć grli mi vrat. Plitki grobovi su moje cipele. Dovoljno da u njima stoljećima ostane skrivena tišina. Noć u meni šuti. Ona ima hladno srce. Dovoljno da se pucnjevi sakriju u tami i duhovi mrtvih mi noću ispovijedaju svoje živote.

Ostale smo same. Beba i ja. Beba, kako smo je od milja zvale kuhala je svaki dan ručak, ja bih pospremala poslije ručka, dvije stare žene bez potomaka, glumica i učiteljica na velikom imanju, sretne. Pokopale smo roditelje, pričale jutrima i večerima, mijenjala su se godišnja doba, čitale bi naglas drame, glumile, smijale se poput djece. Krleža, Ibsen, Cesarec. Zataknuta na kuhinjskom ormaru Oskarova slika u tonu sepije već je skoro izblijedjela. Pored nje slika Zvonka i Bebe iz sretnih dana u splitskom kazalištu.

Bebi bi ponekad ponestao dah. Od cigareta, od života. Rekla bi da diše poput šume, da joj nedostaje šuma. Ustala bi i otišla iz kuće sama prema šumi.

Lutala bi šumom koja joj je bila nekoć dom, u kojoj je započeo njen bijeg. Šuma poklanja mir, smiraj, vraća život. Šuma je tišina u mislima, pokoja ptica, djetlić i sunce među granama. Naslonila bi se na stablo, najradije bi se ogrnula njime, postala dio njega, osjećala je Oskara na mekoj kori mladih stabala. Najradije bi se zaogrnula njegovom mekom korom. Šuma joj donosi mir. Zelena noć hladi joj misli, raznosi nemire iz nje, gutaju ih oblaci i razvlače u daljine. Šuma je poznaje, voli. Šuma ima boju Oskarovih očiju. U njoj je zauvijek našla mir. Jer što je život nego šuma.