Tajanstvena ljepota Šimićeva svemira

Pjesnička ostavština Antuna Branka Šimića okupila je studente, profesore i ljubitelje poezije na susretu što su ga na početku 35. Marulićevih dana priredile profesorice Filozofskog fakulteta u Splitu. Na druženju u knjižnici Fakulteta tražilo se mjesto više, a Šimićeve stihove kazivali su mladi glumci HNK u Splitu Zorana Kačić Čatipović i Pere Eranović. Tim je susretom pod geslom Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda što su najpoznatiji Šimićevi stihovi, obilježena 100. godišnjica smrti hrvatskog pjesnika koji je prerano umro 1925. u 27. godini života.

Mlade profesorice Lucijana Armanda Šundov, Jelena Đorđević, Ivana Dizdar i Tanja Brešan Ančić / Snimila Snježana Šetka

Uime Uprave Filozofskog fakulteta u Splitu prisutne je pozdravila Morana Koludrović, prodekanica za studijske programe i kvalitetu, a uime HNK u Splitu intendant Vicko Bilandžić. O Šimiću su govorile četiri vrsne poznavateljice njegova djela. Program je moderirala Jelena Đorđević, asistentica koja je govorila o zbirci Šimićevih pjesama koju je uredila pod naslovom Poezija koja sja, treperi, miriše i šušti (2023) s naglaskom na Šimićeve razvojne faze.

Tanja Brešan Ančić, pročelnica Odsjeka za hrvatski jezik i književnost, govorila je o povijesnom i kulturnom kontekstu u kojem je stvarao A. B. Šimić.

O ekspresionizmu u hrvatskoj književnosti i Šimiću kao ekspresionistu govorila je Lucijana Armanda Šundov, opisavši tri faze u Šimićevu stvaralaštvu.

„U prvoj fazi bio je pod Matoševim utjecajem pa su mu pjesme impresionističke, u drugoj fazi udaljava se od impresionizma te je sve bliži ekspresionizmu u kreiranju tamnoga doživljaja svijeta i umjetnosti, a uz to se javlja i geometrizam pjesme. Zadnja je faza nove stvarnosti i traje sve do Šimićeve smrti, a smrt se u toj fazi javlja kao prevladavajući motiv, dok je izraz koncizan i pjesnički je postupak ogoljen. Iako ekspresionizam prevladava, u njegovu su pjesništvu zamjetni i utjecaji narodne poezije, tragovi realizma (u motivu kozmičkih visina slijedi Silvija Strahimira Kranjčevića), nadrealizma pa čak i naznake futurizma. Krik oblikovan u njegovoj poeziji podudara se s krikom iz slike Edvarda Muncha, a njegova jedina za života objavljena zbirka pjesama Preobraženja nazvana je kamenom temeljcem hrvatskoga pjesništva. Šimić je široj javnosti poznat po motivu zvijezda, ali on je isto tako pjesnik grada, siromaha, tijela i bolesti. Protivio se dominaciji pravilnoga stiha, rimi i mehaničkome ritmu, a motiv zvijezda u zadnjoj fazi pojavljuje se kao simbol tajanstvene ljepote svemira. Šimićevo je cjelokupno djelo izvorna pojava koja jako dobro odražava bit ekspresionizma“, pojasnila je Lucijana Armanda Šundov.

Ivana Dizdar govorila je o temama, motivima i stilu A. B. Šimića iz pjesničke perspektive.

„Antun Branko Šimić obično je nazivan jedinim pravim hrvatskim ekspresionistom i afirmatorom slobodnog stiha u hrvatskoj književnosti. On smatra da je umjetnost ekspresija unutarnjeg doživljaja i osjećaja, subjektivne stvarnosti pojedinca, a to pjesnički oslikava živo i u bojama. Tin Ujević izjavit će da je s Kranjčevićem i Vidrićem on naš najbolji pjesnik te će potvrditi likovnost Šimićeva pjesničkoga izraza kazavši da je ‘apstraktan, metafizičan, unutrašnji, s bojom čisto unutrašnjom’. Sagledavajući Šimićevo stvaralaštvo, može se primijetiti da on koristi motive zavičaja, siromaštva, vjere i nevjere, tijela, bolesti, ljubavi i smrti. Posebno je u Šimića prepoznatljiv motiv zvijezda koje se, ovisno o fazi stvaralaštva, vežu uz zavičaj, eksterijer ili metafizičke koncepcije erosa i thanatosa“, kazala je Ivana Dizdar.