Sveti Otac na filmu

Nakon što se rimski biskup Franjo na Uskrsni ponedjeljak „vratio kući Ocu“, kako je nadahnuto kazao vatikanski kardinal i kamerlengo Kevin Joseph Farrell, a dok se u domaćim kinima opet prikazuje psihološka drama s elementima trilera Konklava, prilika je da se pozabavimo načinima na koje se dominantno europski filmaši bave religijskim temama i samom osobom Petrova nasljednika na zemlji.

Dva tabora: poštovanje
i propitkivanje dogmi

U skladu s religijskim i crkvenim, ali i osobnim uvjerenjima i dogmama, filmovi koji se bave vjerskim i religijskim temama praktički a priori osuđeni su na svrstavanje u jedan od dvaju snažno suprotstavljenih i generalno nepomirljivih tabora. Isto dakako vrijedi i za prozna djela i televizijske serije, u velikoj mjeri i za kazališne predstave, odnosno za sve forme izvedbene umjetnosti, a u prošlim vremenima u pravilu je to vrijedilo i za djela velikih majstora slikarstva i kiparstva. S jedne su strane autori i autorice koji u svojim filmovima i televizijskim serijama snažno poštuju vjerska učenja i dogme. To su ostvarenja koja manje ili više nadahnuto ili autorski osviješteno interpretiraju biblijske priče ili biblijskim motivima nadahnute priče, odnosno djela koja te motive i storije koriste za pripovijedanje nekih drugih, fikcijskih ili na religijskim motivima više ili manje utemeljenih priča. Takvi su filmovi biblijski epovi iz razdoblja klasičnog Hollywooda, od Tunike Henryja Kostera i Bena Hura Williama Wylera do Kralja kraljeva Nicholasa Raya i Najveće priče ikad ispričane Georgea Stevensa, a u tu se skupinu mogu uvrstiti i bezbrojne televizijske adaptacije biblijskih priča i na njima temeljenih zapleta. U drugom su taboru naslovi koji manje ili više inteligentno, promišljeno i osviješteno spomenute dogme i sve ono što službena Crkva drži čvrsto zadanim i neupitnim ipak propitkuju, tj. stavljaju pod lupu racionalne, kritičke, skeptične ili pak duhovite pa onda nužno i subverzivne interpretacije, odnosno reinterpretacije.

Filmovi Dvojica papa i Imamo papu zavređuju preporuke za gledanje ovih dana / Izvor Imdb

Iz perspektive Crkve, odnosno dogmatskih učenja o religiji i vjeri, ti se naslovi gotovo bez iznimke doživljavaju neprihvatljivima, pa i otvoreno neprijateljskima i heretičkima, na njih se bacaju suvremene inačice anatema te se čitateljima i gledateljima odanima vjeri sugerira da ih zaobilaze u najširem mogućem luku. Među najpoznatijim filmovima iz tog tabora su Brianov život Terryja Jonesa i skupine Monty Python te Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorseseja, a tijekom posljednjih 15-ak godina izdvojili su se filmovi Papisa Ivana njemačkog autora Sönkea Wortmanna i Imamo papu Talijana Nannija Morettija, kao i televizijske serije Mladi papa i Novi papa Morettijeva sunarodnjaka Paola Sorrentina, te recentna Konklava Edwarda Bergera, koja s tendencioznom provokativnošću u završnici uistinu ide predaleko. U isti tabor spadaju također književna i filmska djela koja ponajprije iz komercijalnih razloga eksploatiraju biblijske i religijske teme i motive, a među najpoznatijima od njih svakako su romani Da Vincijev kod i Anđeli i demoni Dana Browna, odnosno njihove filmske adaptacije u režiji Rona Howarda.

Neka od tih djela, primjerice Brianov život pa i Anđeli i demoni, generalno ipak nesumnjivo afirmativno govore o vjeri i religiji. Dok pajtonovci u Brianovu životu to rade kroz dobrodušnu zafrkanciju i benigni humor koji je tek povremeno donekle subverzivan, u prilagodbi Brownova romana gledamo pomirenje znanosti i religije. Spletka koja se izvodi tijekom Konklave biva osujećena, novi papa je izabran, a u konačnici se afirmira suradnja dviju strana. Na jednoj je Vatikan sa svojim učenjima i dogmama, a na drugoj suvremena znanost s hadronskim sudaračem čestica u CERN-u, da bi se na kraju pokazalo kako religija i znanost zajedničkim djelovanjem mogu spasiti možda i čitav svijet. U tom filmu papa je najprije žrtva spletke, da bi na koncu za novog Svetog Oca bio izabran najbolji, najmudriji i najpromišljeniji kandidat. 

Anthony Hopkins i Jonathan Pryce
u ulogama dvojice papa 

Kad govorimo o samom papi, odnosno o tome kako se njegova osoba i poslanje tretiraju šire u sedmoj umjetnosti, tu vrijede ista pravila. U jednu skupinu ubrajali bi se filmovi i serije koje se vrlo afirmativno odnose prema Svetom Ocu, a kvalitativno je najuspjelije ostvarenje među njima film Dvojica papa brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa. I Anthony Hopkins koji glumi Benedikta XVI. i Jonathan Pryce koji utjelovljuje budućeg papu Franju, sjajno su odigrali svoje uloge, toliko superiorno da su obojica bila nominirana za Oscara. Karakteri njihovih likova vrlo su slojeviti i intrigantni, prikazani kao u suštini obični ljudi obilježeni određenim slabostima, od toga da vole neka jela do lagane čangrizavosti, što je razumljivo zbog njihovih visokih godina. Ali generalno su itekako plemeniti i dobronamjerni humanisti i altruisti.

Iako je priča smještena u 2012. godinu izmišljena, te opisuje fiktivno druženje Jorgea Marija Bergoglija, tada nadbiskupa Buenos Airesa koji je odlučio podnijeti ostavku, i Benedikta XVI. koji je upravo njemu prvom povjerio da kani napustiti papinsku dužnost, doima se itekako realnom i mogućom. Dvojica papa tijekom jednog i pol dana vode dug i zanimljiv razgovor, a gledamo ih i u situacijama koje nisu uobičajene. Jedan tako uživa u pizzi i najdraži Čeh mu je skladatelj Bedřich Smetana, a drugi kao svjetonazorski ljevičar čita Marxa i Antonija Gramscija, dok obojica vole nogomet i gledaju završnicu Svjetskog prvenstva 2014, u kojoj igraju njihove domovine Njemačka i Argentina. Unatoč određenim ideološkim razilaženjima na početku, na kraju su manje-više ravnopravni i među njima nema većih razlika. Zajedničke osobine su im znatiželja i pozitivna naivnost, kao i dakako potpuna predanost Bogu, istini, čovjeku i Crkvi.

Ljudska dimenzija pape

Naglašeno blag i afirmativan odnos prema budućem Svetom Ocu, kojega tumači veliki francuski glumac Michel Piccoli, odlikuje i film Imamo papu Nannija Morettija. Od redatelja koji je također ljevičar nije se očekivao takav film, zbog čega mu se u vrijeme premijere prigovaralo u talijanskim medijima, uz tvrdnje da je novopečeni ministrant koji se prodao i izdao vlastita uvjerenja. Istodobno su ga mediji bliski Vatikanu optuživali za subverziju i za „podrivanje stijene na kojoj je Isus utemeljio svoju crkvu“. Ti prigovori ne samo da nisu točni, nego su i posve promašeni. Morettija najviše zanima čovjek, blaga osoba i dobrodušni pojedinac predan Bogu i drugim ljudima. Piccoli glumi svećenika koji nakon smrti pape sudjeluje u konklavi za izbor novog vrhovnog poglavara katoličke crkve. Dok traju krugovi glasovanja, postaje sve očitije da bi baš on mogao biti izabran, što mu baš i nije drago. On je skromna i jednostavna osoba koja se voli kretati među ljudima, a strah ga je da će se u slučaju izbora njegov život potpuno promijeniti. Kad naposljetku bude izabran, toliko se prepadne da odjeven u civilnu odjeću sjedne u autobus i pobjegne u Rim. Ono što ga stalno najviše muči jest pitanje je li dorastao dužnosti pape? Ima li dovoljno vrlina koje bi to opravdale? Jer nekako se podrazumijeva da je papa gotovo savršena osoba, ili najbliža savršenstvu koliko se može biti, a on sebe takvim ne doživljava. Najvrednija u ovom filmu upravo je ta ljudska dimenzija pape, njegova nesigurnost, ranjivost, senzibilitet i obzir prema drugima.

Zbog svega navedenog upravo filmovi Dvojica papa i Imamo papu zavređuju preporuke za gledanje ovih dana, dok čekamo izbor novog Svetog Oca.