Stoti krug oko Sunca Dubrovačkog simfonijskog orkestra

Unatoč brojnim preprekama, promjenama imena i ustroja, Dubrovački simfonijski orkestar ove je godine svečano kompletirao svoj stoti krug oko sunca. Neovisno o tome radi li se o Dubrovačkom diletantskom orkestru (kako je ponajprije bio nazvan), Dubrovačkoj filharmoniji ili Gradskom, tj. Festivalskom orkestru Dubrovnik, glazbeno je to tijelo od nezanemarive važnosti, ne samo za Dubrovnik ili Republiku Hrvatsku, nego i za ovaj dio Europe općenito.

Priča komornog i orkestralnog muziciranja u Dubrovniku, dakako, nije počela tek 1925, nego šest stoljeća ranije, za vrijeme Dubrovačke Republike. Njezin glazbeni život prvo je bio utjelovljen u gradskim glasnicima, takozvanim zdurima, dok je kasnije osnivanje Kneževe kapele pružilo prve prave temelje za orkestralno muziciranje u gradu, bez obzira na to što se radilo o razmjerno malenom sastavu. Tijekom sljedećih nekoliko stoljeća u Dubrovniku je djelovalo još nekoliko ansambala, uz česta strana gostovanja, a u zadnjim desetljećima Dubrovačke Republike nastaju i prva simfonijska djela u povijesti hrvatske glazbe, ona diplomata i skladatelja Luke Sorkočevića. Glazba je u Dubrovniku nastavila živjeti i za vrijeme austrijske vladavine, i to kroz nekolicinu raznovrsnih sastava, od onih komornih do gradske glazbe.

Dubrovačka filharmonija i prvi šef dirigent Josef Vlach Vruticky

Svečani koncert povodom 100 godina: Dubrovački simfonijski orkestar, Jiří Vodička, violina, Dawid Runtz, dirigent

Začetnici orkestra
i svjetske turneje

Zatišje koje je nastupilo uslijed Prvog svjetskog rata, prekinuli su prvi pravi protagonisti ove priče, maturanti Dubrovačke gimnazije – Mato Tulko Katić, Augustin Brilli, Vladimir Berdović, Šime Torbarina, Miljenko Tudorić, Petar Lucijanović, Ante Gluščević, Domenico Capurso, Miljenko Cvitanović, Milan Bojanić, Melko Gracić i Zdenko Šapro – koji su tu prvu inkarnaciju orkestra osnovali iz čistog mladenačkog entuzijazma, za potrebe svoje maturalne zabave. Ubrzo im se pridružilo još (starijih) kolega koji su tad bili na studiju u drugim europskim gradovima poput Beča, Graza i Praga, a nakon što su za vrijeme njegova godišnjeg odmora regrutirali poljskog dirigenta i skladatelja Tadeusza Sygietyńskog, postavljeni su svi temelji za formiranje profesionalnog orkestra.

Uz dirigenta i solisticu Paulu Begović na klaviru, orkestar od ukupno 36 članova svoj je svečani, „prvi veliki sinfonički koncert“ upriličio 13. travnja 1925. u tadašnjem Bondinom teatru (današnjem Kazalište Marina Držića). Na programu su bila djela Mendelssohna, Mozarta, Webera, Schuberta i Flotowa, ali i samog Sygietyńskog, koji je na programu bio potpisan pod pseudonimom Witold Klodella.

Dubrovački simfonijski orkestar obilježio je 100. obljetnicu na mjestu s kojeg je i krenuo – u Kazalištu Marina Držića, a koliko god je simbolika mjesta važna za takav svečani događaj, ona jednako toliko svjedoči o problemu koncertne dvorane s kojim se orkestar, i grad Dubrovnik u širem smislu, vječito bori

U ovih stotinu godina orkestar je bilježio brojne uspone i padove; nakon što je na mjesto prvog šefa dirigenta izabran Josef Vlach Vruticky, Dubrovačka filharmonija nizala je uspjehe i educirala koncertnu publiku, a porast turizma kao važnog čimbenika u lokalnoj ekonomiji uvjetovao je osnivanje još jednog manjeg ansambla, tzv. Kurorkestra (kasnije Gradskog turističkog orkestra) koji je sve do početka Drugog svjetskog rata održavao koncerte na gradskim poljanama neovisno o filharmoniji. Ipak, rastuća ekonomska kriza i skori početak Drugog svjetskog rata uzrokovali su prestanak rada orkestra u travnju 1941. godine. Za vrijeme rata muze u Dubrovniku i dalje nisu sasvim utihnule, zahvaljujući djelovanju Orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda Dubrovnik i kasnijeg Domobranskog orkestra, ali na pravu revitalizaciju orkestralnog muziciranja Dubrovčani su morali čekati 1946. godinu i osnivanje Gradskog orkestra Dubrovnik kao punokrvnog nasljednika Dubrovačke filharmonije.

Orkestrom su tijekom druge polovice 20. st. ravnali dirigenti poput Krešimira Kovačevića, Klara Marie Mizerita (za vrijeme čijeg je mandata orkestar priredio prve suvremene izvedbe četiriju od sedam tad netom objelodanjenih Sorkočevićevih simfonija, što je istinska ilustracija kontinuiteta koji orkestar još uvijek utjelovljuje), Antona Nanuta (uz kojega je orkestar 1967. godine održao svoj tisućiti koncert) i Nikole Debelića, koji je orkestar vodio tijekom turneje u SAD-u i Kanadi u sklopu koje je održano preko 120 koncerata. Orkestar od 1950. godine do danas ostvaruje stabilnu suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama, te je ta suradnja 1985. ovjekovječena ponovnim preimenovanjem orkestra u Festivalski orkestar Dubrovnik. To je bilo vrijeme mandata maestra Iva Dražinića, najdugovječnijeg šefa dirigenta orkestra, čija je važnost u kontekstu glazbenog života Dubrovnika uistinu nemjerljiva. Orkestar je odigrao i važnu ulogu za vrijeme Domovinskog rata, kad su se njegovi članovi pod palicom Frana Krasovca pobrinuli da muze u gradu ne utihnu, za vrijeme trajanja, ali i mimo Dubrovačkih ljetnih igara. Od tada pa do danas, orkestar nastavlja s djelovanjem te dobiva nagradu Milka Trnina (2005) kao i Grand Prix Orlando, nagradu koju u sklopu Igara dodjeljuje Hrvatska radiotelevizija. Od 2020. stalni dirigent orkestra je Ivan Hut, a ravnatelj orkestra od 2023. godine dirigent je i pedagog Slobodan Begić.

Problem koncerte dvorane

Ovu obljetničku godinu Dubrovački simfonijski orkestar proslavio je prvo svečanim koncertom 13. travnja, na istome mjestu na kojem je održan i prvi koncert prije stotinu godina, gradskom teatru. I koliko god je simbolika mjesta važna za takav svečani događaj, ona jednako toliko svjedoči o problemu koncertne dvorane s kojim se orkestar, i grad Dubrovnik u širem smislu, vječito bori, a ta borba je, kao i sam orkestar, stogodišnja, te se njezin istinski završetak, u obliku namjenske koncertne dvorane, nažalost, još ne nazire. Taj svečani koncert, kojim je ravnao – poput Taudesza Sygietyńskog prije stotinu godina – još jedan Poljak, Dawid Runtz, i programski se htio nasloniti na onaj „prvi veliki sinfonički koncert“ izvedbama uvertire Mozartova Figarova pira i Svadbene koračnice iz Mendelssohnove suite San ljetne noći, ali zbog nepostojanja koncertnog klavira u teatru solist ovaj put nije bio pijanist, nego češki violinist Jiří Vodička, koji je uz orkestar izveo Mendelssohnov Koncert za violinu, op. 64.

Kao što je uostalom i ravnatelj Begić rekao tijekom predstavljanja Zagrebačkoga glazbenog proljeća, u sklopu kojeg Dubrovački simfonijski orkestar 11. svibnja nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, orkestar je brojčano „i karakterno prilagođen Kneževu dvoru“ u čijem atriju za vrijeme toplijih mjeseci najčešće nastupa, a tijekom ostatka godine osuđen je na franjevačku crkvu Male braće i slične manje prostore, poput nekadašnjega gradskog skladišta soli, Slanice, u kojem održava probe, iako je trenutačno u procesu selidbe u ljetnikovac Crijević-Pucić.

Spomenuti nastup u Lisinskom jedan je od ključnih događaja obljetničke sezone, a na tom će koncertu orkestar izvoditi djela Šuleka, Sorkočevića, Čajkovskog i Papandopula. Nakon toga slijedi turneja u Poljskoj, za koju će repertoar biti obogaćen djelima Ludomira Rogowskog, poljskog skladatelja koji je veliki dio života proveo u Dubrovniku, gdje je 1954. godine i preminuo. Lipanj će biti označen tzv. Zvjezdanim ciklusom, tijekom kojega će uz orkestar dvije večeri zaredom nastupiti enfant terrible hrvatskoga pijanizma Ivo Pogorelić, a nakon njega i hornist Radovan Vlatković. Zbog specifičnosti dubrovačkoga kulturnog života, najveća pažnja i dalje će biti posvećena trima koncertima orkestra na ovogodišnjim 76. Dubrovačkim ljetnim igrama, ali prije toga će simfoničari 3. srpnja obilježiti i desetu godišnjicu smrti jednoga od svojih najznačajnijih dirigenata, Iva Dražinića. Nadalje, 11. srpnja orkestar otvara glazbeni program Igara koncertom ispred crkve svetog Vlaha, gdje će uz Akademski zbor „Ivan Goran Kovačić“ i soliste izvesti Beethovenovu Devetu simfoniju, a na festivalu će nastupiti u Kneževu dvoru još 19. srpnja i 9. kolovoza.