Što nas ne ubije, to nas ojača

Marina Kuveždić (1985), rođena Vukovarka, živjela je od 1991. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu završila studij anglistike i pedagogije. Danas živi u Velikoj Gorici, a radi u Zagrebu. Na literarnoj pozornici javila se najprije kratkim pričama, a za neke od njih dobila je nagrade na književnim natječajima. Zbirku priča Put koji je odabrala objavio joj je 2022. godine zagrebački Sandorf, a sada je isti nakladnik izdao i njezin prvi roman Kad plavi Dunav.

Riječ je o relativno kratkom romanu, žanrovskom mješancu u kojem se prepleću elementi ljubavnog romana (prije svega relacija Vesna–Damir), romana odrastanja (najprije Vesnina, a potom i njezine kćeri Renate pa i sina Luke) i psihološkog romana. Radnja se zbiva u dva grada, Vukovaru i Zagrebu, te u dva vremenska odsječka: prvi je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća i početkom Domovinskog rata, a drugi u godini kad je završila pandemija koronavirusa. Glavna je junakinja romana Vesna, koja je u svojoj vukovarskoj priči maturantica mjesne gimnazije, a u zagrebačkoj priči supruga i majka dvoje adolescenata. Tekst romana grafički je zvjezdicama razdijeljen u kraće cjeline, koje se još razlikuju i tipom slova. Dijelovi otisnuti kurzivom usmjereni su na prošlost i govore o osamnaestogodišnjoj Vesni i njezinoj posljednjoj godini u Vukovaru te o razlozima njezina neočekivanog odlaska na studij u Zagreb, a oni tiskani uobičajenim pismom osvjetljavaju sadašnjost pedesetogodišnje Vesne koja se još jednom našla u osobnim i obiteljskim problemima s kojima se teško nosi.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2024.

Korijeni većine Vesninih nedoumica, nesnalaženja i frustracija mogu se naslutiti po nekim znakovima iz njezinih mladih dana. Bila je introvertirana, nije se snalazila u društvu, pa osim jedne vršnjakinje nije imala bliskih prijatelja. Osobito joj je teško padalo to što nije uspijevala uspostaviti nikakav kontakt s Damirom, dečkom u kojeg je bila zaljubljena otkad su krenuli u gimnaziju. A kad su se ipak našli, pa se ta ljubav realizirala, već se približavao kraj školske godine, a s njime i dvije velike, pokazalo se nepremostive, zapreke njihovoj vezi. Zbog općeg političkog zaoštravanja u zemlji, a osobito izraženog u Vukovaru (pripovjedač nijednom o situaciji u tom gradu ne govori izravno, nego općenito, obilazno), Vesnini su roditelji zahtijevali da ne ide na studij u Osijek, nego u Zagreb. Damir, koji je živio sam s majkom jer ih je otac već prije bio ostavio, nije prihvatio Vesnino nagovaranje da pođe s njom u Zagreb jer nije htio majku ostaviti samu. Bio je to šok, dramatična situacija koja će Vesni obilježiti cijeli život. A kad je nakon pada Vukovara njezina majka stigla u Zagreb nakon što je uspjela izaći iz zauzetog grada, a poslije i teško ranjeni otac, čula je da se o Damirovoj sudbini ne zna ništa, da je nestao.

Zbivanja u romanu ne slijede strogu vremensku sukcesiju, pa tako početak teksta ne pripada Vesninoj vukovarskoj priči, nego onoj nama vremenski bližoj, zagrebačkoj, što je za roman logičnije, a i efektnije: uvodi nas odmah u „sadašnje“ stanje obiteljskih odnosa. A ono je sve samo ne ugodno: Vesna se žali na zagrebačku sparinu, njezin suprug Pero veli da joj prije nije smetalo, a sad se na sve žali; ona njemu da čovjeku njegovih godina ne priliči stalno buljiti u ekran mobitela, a on njoj da je nakon pedeset godina odlučila obući tajice i sad misli da je Jane Fonda; ona shvaća da je to ružna riječ upućena povodom proslave njezina rođendana koja je završila tako da nitko ni s kim nije razgovarao kada su izašli iz restorana. Nakon povratka kući, dvoje živčanih, šutljivih tinejdžera otišlo je odmah svatko na svoju stranu, kao što su učinili i njih dvoje, „prepušteni sami sebi u nepodnošljivo tihoj večeri kod kuće“. On je gledao dokumentarac na TV-u, a ona je „pisala mail onome koji je uvijek bio uz nju, čak i kada ga fizički nije bilo. (…) I samo tako, u tren oka, u mislima je otišla tamo gdje je zaista željela biti“. Ovaj Nepoznati Netko, kome će ona u svojim teškim trenucima ustrajno slati mailove, i sama pisati i primati njegove odgovore, Vesnina je prva, velika ljubav, Vukovarac Damir, za kojega je tek nakon rata doznala da su „identificirali njegove ostatke“.

Potkraj romana glavna junakinja prolazi kroz još dvije krizne situacije nakon kojih dolazi do katarze: konstatirali su joj rak dojke pa mora hitno na operaciju, a petnaestogodišnja kći Renata nekako se u isto vrijeme spetljala s dvije godine starijim opasnim tipom koji je potpuno kontrolira i vara gdje god stigne, nasilnikom koji je tukao cure s kojima je prije bio. Kao po onoj što nas ne ubije, to nas ojača, opasnost koja je zaprijetila Vesni pokrenula je i ujedinila i otupjeloga muža i zapuštenu djecu i stvorila atmosferu u kakvoj su živjeli prije dosta godina, dok su djeca još bila mala. 

Pojedini dijelovi Vesnine vukovarske priče nisu, prije svega u stilskom pogledu, uravnoteženi s ostatkom knjige, što nije manjkavost koja se ne bi mogla prevladati. Ljubav je, očito, vječna tema, a ova autorica ima što o njoj reći i pozvati na razmišljanje o tome. Pokazuje posebno istančan osjećaj za razvijanje dramskih situacija.