Snažna glumačka ostvarenja i tračci optimizma

U Splitu je posljednjeg dana travnja svečano zatvoreno 35. izdanje festivala hrvatske drame Marulićevi dani za koje je ovogodišnja festivalska izbornica Jelena Kovačić od prijavljena 64 odabrala 13 naslova (izveden je jedan manje jer je izvedba predstave Kad se zaljubljujemo otkazana) od kojih je njih sedam s festivala otišlo s nagradom. Osim službenog, Marulićevi dani ove su godine bili obogaćeni popratnim programom u kojem se ističu okrugli stolovi održavani nakon posljednje izvedbe u danu, u kazališnoj kavani Talog pod moderatorskom palicom kritičara Igora Ružića, te ostaju trajno digitalno arhivirani u formi podcasta. Na otvorenju festivala tradicionalno su dodijeljene i Nagrade Marin Držić za najbolji dramski tekst. Prva nagrada pripala je drami Pičman Dore Šustić, drugu ravnopravno dijele Elita Selme Parisi i O dobrom vremenu Tomislava Zajeca, a treću čak tri naslova: Justina je stisnula gas (Anita Čeko), Jedan život unatrag (Melani Glavinić) i Život od kartona (Ninoslav Mrvelj).

Ovo je osmo izdanje Marulićevih dana koje pratim s notesom u krilu i čini se da svake godine bilježim sve manje. Dopuštam festivalskom programu da se razmota ispred mene i da se misli, teze i slike iskristaliziraju kada za to dođe vrijeme. Odlučujem, stoga, odustati od obrade svake predstave, i dijelim tri slike koje će zasigurno ostati uz mene u nadolazećim godinama kao referenca da se može i mora bolje, odvažnije i ranjivije.

Iz predstave Smrt u Dubrovniku, koja je nagrađena Nagradom za predstavu u cjelini / Snimio Krsto Vulović

Slika prva: Završni monolog predstave Smrt u Dubrovniku u izvedbi Maše Božović

Predstava Smrt u Dubrovniku dramskog studija Prazan prostor na Marulićeve je dane doputovala iz Podgorice i na sceni Gradskog kazališta mladih pred publikom energično rasplela rezultate temeljitog, beskompromisnog i izrazito ranjivog proučavanja kolektivne traume kroz epizodu bombardiranja Dubrovnika 1991. godine. Redatelj Petar Pejaković i dramaturginja Anja Pletikosa vješto su izbjegli zamke koje obrada ovakve teme nosi sa sobom. Smrt nije didaktička predstava, niti je predstava koja upire prstom – svjesna je one poznate kako svakim upiranjem prsta u drugog istovremeno tri prsta upiremo u sebe. U ansamblu Smrti teško je izdvojiti slabiju izvedbu; Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan i Kristijan Blečić vješto grabe po ekstremima i nude ranjive i beskompromisne izvedbe koje u izvedbena tijela upisuju horor rata, neizvjesnosti, iscrpljenosti i straha. Maša Božović, s druge strane, simbolički i doslovno biva gurana u drugi plan. Stalno prisutna tijelom, progovara na početku i zatim tek, važnije, na samom kraju predstave pa se tako njezino puko postojanje na sceni u završnom monologu otkriva kao priprema i vježba za finalnu izvedbu i emotivni vrhunac predstave, kao boravak u tijelu, kao odavanje počasti svima onima koji su svoje priče podijelili u procesu istraživačkog rada koji je prethodio postavljanju predstave. U Smrti je isprepletanje dokumentarističkog i kazališne začudnosti prisutno ponajprije u izvedbama koje energijom ne padaju ni u jednom trenutku ove gotovo pa trosatne predstave, ali i vještim, autorski snažnim pretakanjem prikupljenih materijala u izvedbenu formu. Uočio je ovo i ocjenjivački žiri i dodijelio Smrti Nagradu za predstavu u cjelini, kao i Nagradu za dramaturgiju predstave.

Iz predstave Nije pas beštija, čiji je redatelj Goran Golovko
nagrađen za režiju / Snimila Jelena Popić

Zadržat ću se na ovoj slici jer povlači sa sobom još nekoliko snažnih monoloških trenutaka ženskih likova koje je važno istaknuti. Prije svega, tu je istovremeno slomljena i čvrsta Anita Matić Delić, nagrađena Nagradom za glumačko ostvarenje, čiji monolog otvara Kućicu za pse, klaustrofobično svjedočanstvo traume ratnog silovanja u produkciji Arterarija i pod redateljskom palicom Romana Nikolića, koji s Doroteom Šušak potpisuje i dramaturgiju. Anita Matić Delić u izvedbi evocira jezu i svojim svjedočanstvom zauzima scenu u potpunosti i na njoj istovremeno polako nestaje i transformira se u svaku žrtvu ratnog silovanja i svaku majku koja vlastitu traumu stavlja po strani dok pokušava obitelj održati na okupu i pobrinuti se da su svi u redu.

Valja spomenuti i vedru i krhku Jelenu Lopatić koja u ipak „premekanoj“ Soft Skills (Aleksandra Stojaković Olenjuk, UO Kabinet i Pierre Vally Teatar) uspijeva ironiziranim govorom zahvale unijeti emociju, ali i svrnuti pažnju na traume ženskog iskustva u prekarnom, umjetničkom i kulturnom, djelovanju. Snažne i uigrane Hrvojka Begović i Lea Jevtić u distopijsku Things that burn easily (Vedrana Klepica, Ganz nova kultura promjene, Pogon i Artemrede – Teatros Associados u partnerstvu s Općinom Santarém,) uspješno unose i humor i očaj u zatvoreni obiteljski ciklus traume.

Nina Violić (nagrađena Nagradom žirija čitatelja Slobodne Dalmacije za najbolje glumačko ostvarenje festivala) i Dea Presečki kao Klitemnestra i Elektra u predstavi Čekajući Oresta (Lada Kaštelan po motivima Sofoklove Elektre, red. Livija Pandur, HNK u Varaždinu) u potpunosti su oslonjene na monolog; čak i kad na njega dobivaju replike kora ili jedna od druge, cijela je predstava zapravo pokušaj uspostavljanja dijaloga u odnosu zatrovanom obiteljskom traumom i prijetećom sudbinom.

Za kraj ove posvete ženskim likovima, važno je spomenuti i ženski dio ansambla drame 64 (Tena Štivičić, red. Nina Šorak, dramaturgija Milan Ramšak Marković, Slovensko narodno gledališče Nova Gorica) koji u potpunosti nosi predstavu na svojim leđima. Tako Nika Rozman u lik Eve upisuje ženu od krvi i mesa, zarazne energije i pulsirajuće želje za životom ispod pritiska svakodnevice i društvenih očekivanje, Helena Peršuh kao Evina majka racionalno i s odmjerenom dozom humora preuzima ulogu majke koju svaka kćer treba – one koja će iz vlastitog iskustva izvući podršku, a ne zamjeranje ili ucjenu. Urška Taufer uspjela je sporednu Belu, Evinu prijateljicu, učiniti ravnopravnom drugim likovima, a njezin monolog o samoći kao naličju ženske samostalnosti i otklona od društvenih očekivanja, suvereno stoji uz bok medicinskoj terminologiji i statistici na koju nas ansambl neprestance podsjeća.

Slika druga: Matija Čigir
kao Jimmy Ćorak

Matija Čigir, izvođač i jedan od autora izvrsne predstave Jimmy Ćorak (UO Punctum, Dubrovačke ljetne igre, Kuća Klajn, Kunst­Teatar), uz redatelja Ivana Plazibata i dramaturginju Ivanu Vuković, ponudio je na ovogodišnjem festivalu zabavno, dirljivo i energično iskustvo koje bi bio grijeh propustiti. Autorski i izvedbeno, u Ćorku nema ispaljenih ćoraka; transformirajuća izvedba, uspješna komunikacija s publikom, smisleno i inovativno korištenje tehnologije – sve je u ovoj pomaknutoj western priči na svom mjestu i podsjeća kako kazalište koje počiva na minimalizmu često udara jače i dulje ostaje.

Čigir je nagrađen Nagradom za glumačko ostvarenje, ali uz bok njegovoj izvedbi valja smjestiti još neke muške izvedbe; osim već spomenutog muškog dijela ansambla Smrti u Dubrovniku, Čigiru su se opasno približili Nikola Nedić i Davor Tarubuk (Kućica za pse) koji su u izvedbe upisali anksioznost, krivnju i teret obiteljske traume, a posebno su dojmljivi u međuigri koju ostvaruju, bilo da su smješteni u drugi plan ili energično plešu i predstavu prelamaju do one slavne točke iz koje nema povratka.

Slika treća: Glumice ulaze u gledalište HNK u Splitu u završnom dijelu Kraj svijeta u tri čina

Prije prelaska na epilog Marulićevih dana i sliku koja će najdulje ostati sa mnom, potrebno je navesti i ostale izvedene predstave. Tako su lokalni predstavnici na ovogodišnjem festivalu bili Robi K. / Crvenkapa je mrtva (Viktor Ivančić, red. Kokan Mladenović, HNK u Splitu) i Nije pas beštija (Miljenko Smoje – Marina Vujčić, red. Goran Golovko, GKL Split), snažno oslonjene na lokalne autore i tradiciju odavanja hommagea kultnim tekstovima, koji su ipak uspješno nadograđeni vještom dramaturgijom i režijom, pa je tako Marina Vujčić nagrađena Nagradom za dramatizaciju/adaptaciju, a Goran Golovko Nagradom za režiju. Na velikoj sceni izvedene su i korektne, iako ne pretjerano uzbudljive, Nestajanje (Tomislav Zajec, red. Dora Ruždjak Podolski, HNK u Zagrebu), nagrađena Nagradom za suvremeni dramski tekst, kao i Sokol ga nije volio (Fabijan Šovagović, Anja Šovagović Despot, red. Filip Šovagović HNK u Osijeku, Gavella), nagrađena Nagradom za umjetničko ostvarenje koja je dodijeljena autorima i izvođačima glazbe u predstavi.

Za sam kraj, umjesto zaključka, ostavljam prostor kruni ovogodišnje selekcije Marulićevih dana. Paradoksalno, riječ je o predstavi koja je izvedena izvan konkurencije nakon samog zatvaranja festivala, dramskom omnibusu Kraj svijeta u tri čina (Kristina Kegljen, red. Selma Spahić, dramaturginja Ivana Vuković, ZKM, Festival Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradsko dramsko pozorište). Tako je ova predstava, koja se ne srami uzeti prostor na velikoj sceni, na nju postaviti dvoznamenkasti (ženski!) ansambl i priče rasplesti na čak tri sata, dokazala kako velika scena HNK u Splitu može i mora primati i manje uredne i pristojne radove. Posljednja slika koju ostavljam izgleda ovako: košmarna atmosfera s pozornice seli se u gledalište dok glumice, odjevene u ružičaste skafandere, polako ulaze duboko u njega – sporo, jezivo, iscrpljeno i nepokoreno. Ispred mene provlači se Anđela Ramljak, gledamo se oči u oči, a čini se da jedan trenutak traje barem deset minuta. U svijetu čiji kraj svakodnevno prijeteće lebdi nad nama, Kraj svijeta u tri čina na publiku ima gotovo pa terapeutski učinak, a najvjernijim pratiteljima Marulićevih dana ostavlja tračak optimizma i vjeru u buduća izdanja i teme koje će postaviti u lokalni kontekst.