Slikar i njegova muza: ona koja ostaje na platnu

Slijedeći očevu viziju, otišao je studirati pravo i kao student upisao parišku Umjetničku školu, gdje je upoznao kolege s kojima je kasnije oformio umjetničku grupu Nabis. Bujna raskoš njegovih boja odvojit će ga od estetike Nabisa, te će se, iako je spočetka bio poznat po portretima obiteljskih piknika, ipak proslaviti aktovima svoje Marthe, koju je upoznao 1893. te s njom proveo sljedećih 47 godina, do njezine smrti.

Prema povijesti umjetnosti, nakon Matissea, Pierre Bonnard (1867–1947) vjerojatno je najvažniji, a kako neki izvori kažu, i najmagičniji slikar 20. stoljeća. Picasso nije cijenio njegov rad, nazivajući ga „potpourrijem neodlučnosti“, dok je sam Matisse bio među njegovim najvatrenijim štovateljima. Slikarstvo je Bonnardu predstavljalo „transkripciju pustolovina optičkog živca“, a njegov drhtavi rad kistom, bogata paleta boja i difuzija svjetlosti donijele su mu titulu „umjetnika nad umjetnicima“.

Zelenilo uz Seinu čest je element estetike filma, što također simbolizira početke Bonnardova slikarstva / Izvor Imdb

Radnja filma počinje kad Marthe (Cécile de France) pozira Bonnardu (Vincent Macaigne), što preraste u strastvenu aferu. Djevojčino pravo ime je Maria Boursin, ali je Pierreu rekla da se zove Marthe de Méligny. Tvrdila je i da nema živih rođaka, iako je skrbila o invalidnoj majci. U svojoj biografiji jednog od najpoznatijih francuskih slikara 20. stoljeća i njegovoj životnoj partnerici i supruzi, redatelj i scenarist Martin Provost zaobilazi problematične dijelove Martheine biografije, primjerice je li njezina želja za „dobrom udajom“ uključivala i prostituciju. Također, u nekim se povijesnim spisima tvrdi da je Marthe bila kratko udana prije nego što je došla živjeti s Bonnardom, ali taj detalj u scenariju pokriven je situacijom kad ga ona napušta tijekom posjeta njegovim prijateljima iz visoke klase.

Provost donosi romansu u kojoj njihov odnos preživljava niz teških udaraca, od boemskih dana u doba la belle époque do starosti u južnoj Francuskoj. Premisa kojom se Provost najviše bavi jest što će Pierre razviti strastvenu i doživotnu privrženost Marthe, dok su ostali detalji dio umjetničkog koncepta filma. Marthe je često bila stigmatizirana kao ljubomorna, neurotična i posesivna žena — negativna sila koja je, navodno, kočila Bonnarda, a bila je i hipohondar te provodila dane ležeći u kadi. Kako god bilo, postala je njegova vječna muza, sjena, podrška i svjetlost na platnu. Bonnard je ostao uz nju, čak i nakon kratkotrajnog sloma kada je započeo aferu s mladom studenticom Renée (Stacy Martin). Marthe je prikazana kao tjeskobna i tajnovita, no psihološki jaka žena, dok je Renée nestabilna, ishitrena i nezrela.

Provost se pretežito fokusirao na Bonnardove rane godine, naglašavajući njegovo prijateljstvo s Claudeom Monetom (André Marcon), a kasniju vezu s Matisseom izostavlja iz fabule. Femme fatale onog doba, Misia (Anouk Grinberg), svojevrsno je obrnuto ogledalo Marthe: sveto čudovište, vječno u središtu pažnje, dok Marthe ostaje u sjeni. Izvrsno je postavljen krug ženskih karaktera koje se izmjenjuju oko odnosa Marthe i Pierrea, s kojima Marthe također ima intenzivan odnos, dok realizacija ménage à trois između Pierrea, Marthe i Renée djeluje pomalo usiljeno. Kada Pierre pobjegne s Renée, Marthe preuzima njegov atelje i počinje slikati vlastite slike. Macaigne scenskim pokretom odlično utjelovljuje Bonnardovu strast za slikarstvom, a De Franceina izvedba je besprijekorna, iako je ona rastom previsoka za tu ulogu, što se nije pokušavalo sakriti u kadru.

Scenografija je pomno postavljena, objekti u kojima je film snimljen zadivljujući su, a maska i kostimografija besprijekorne. Kolorit filma je prekrasan, svijetle, široke prostorije obasjane blago raspršenom svjetlošću predstavljaju Bonnardovo slikarstvo: harmoniju u kojoj obiluju nježna svjetlost i svježina, čineći time svaku i najobičniju prostoriju – prostorom koji očarava. Zelenilo uz Seinu u kojoj se protagonisti često kupaju ili voze brodicom, čest je element estetike filma, što također simbolizira početke Bonnardova slikarstva, kao i zadnji dio njegova opusa, nakon što je izgubio Marthe, kada se ponovno okrenuo motivima iz prirode.

Iako se o odnosu s Renée ne zna mnogo, Provost suptilno otkriva da Bonnard možda jest nakratko posrnuo, no on je bio zauvijek ispisan, isprepleten i opijen likom Marthe. Ova dirljiva priča o paru jakih emocija i snažnih poteza kistom zapravo je istkana njihovom i krhkom ali čvrstom vezom koja je trajala, usprkos svemu.