Slavni Kvartet Arditti na novom albumu

Prošle je godine u digitalnom, a početkom ove i u fizičkom obliku objavljen album skladatelja Berislava Šipuša na kojem Kvartet Arditti izvodi tri njegova gudačka kvarteta, nastala u 21-godišnjem rasponu, od 2001. do 2022. godine. U realizaciji albuma koji je izdao Croatia Records okupljen je tim kakvog bi svaki skladatelj mogao samo poželjeti, od izvođača (jedan od međunarodno najuglednijih ansambala posvećenih glazbi 20. i 21. stoljeća) koji su na iznimnoj razini pripremili i izveli kvartete, do snimatelja (Božidar Pandurić) i glazbenog producenta (Krešimir Seletković), koji su majstorski oblikovali finalni zvučni zapis. Album još nije privukao širu pažnju javnosti, kako zbog nesretne okolnosti da, s obzirom na to da su izvođači stranci, nije mogao konkurirati za nagradu Porin, tako i zbog činjenice da prava promocija izdavača, u promoviranju albuma kojim se itekako mogu ponositi, tek predstoji. No, možda boljem odjeku izdanja pomogne i koncert koji je održan u Crvenome ciklusu Zagrebačke filharmonije, a na čijem su se programu u novoj suradnji susreli Kvartet Arditti i Berislav Šipuš, kao skladatelj i dirigent, u praizvedbi Koncerta za gudački kvartet i orkestar, podnaslovljenoga Šipušu svojstvenom zagonetnošću Music for Four Characters...  And Not Only.

Koncert Zagrebačke filharmonije i Arditti Quarteta u Lisinskom  / Snimio Davor Puklavec

Nasuprot očekivanjima, novo djelo gudački kvartet ne koristi kao jedinstven organizam koji se postavlja u solističkoj ulozi nasuprot orkestru; Šipuš članove kvarteta češće tretira zasebno, dok se ostatkom materijala koji oni donose, s orkestrom susreću, povezuju i dijalogiziraju uranjajući i izranjajući iz orkestralnoga sloga.

U novoj skladbi Šipuš orkestar u velikoj mjeri koristi kao alat za stvaranje atmosferičnoga soundscapea, svojevrsnog zvučnog tepiha (ispletenoga, primjerice, od šumova gudača, udaraljki i žuborenja didgeridooa), čijoj se mirnoći suprotstavlja nekoliko energičnih vrhunaca, građenih zgušnjavanjem zbivanja i/ili orkestralnih dionica – ukupnoga zvuka, kao i silovitijim, oštrijim gestama. Na samome početku djela taj je zvučni tepih podloga nad kojom se članovi kvarteta javljaju svirajući svaki svoju ekspresivnu „solističku kadencu“, a tek nakon desete minute djela kvartet prvi put svira zajedno. Skladba donosi nekoliko (ali ne suviše!) Šipuševih prepoznatljivih poteza, kao što je skandiranje slogova bez značenja, a prepoznatljiv je i njegov potpis u gradnji melodijskih linija te u ritamskim obrascima kretanja, kao i muzikalnost i osjećajnost koje su srž Šipuševa izraza.

Šipuševski je i zvuk djela – oblikovan ekstenzivnim korištenjem udaraljki (već smo samim pogledom na udaraljkaški aparat raspoređen na pozornici mogli pogoditi da će orkestar izvoditi djelo Berislava Šipuša) te harfe, kao i proširenih tehnika sviranja – različiti udarci, struganja i sl. Naklonjenost istraživanju različitih boja i zvukovnosti, toliko bitna Šipušu, u ovoj skladbi opsežnog trajanja (dulje od pola sata), mogla se zamijetiti i u vrlo zanimljivom udruživanju pojedinih instrumenata u posljednjoj trećini djela, primjerice kratkim epizodama piccolo flaute i zvona ili vibrafona i harfe. Skladba postiže zaokruženost i dojam logične cjeline, a treba pohvaliti članove Zagrebačke filharmonije koji su je izveli koncentrirano i angažirano.

Kao uvod u koncert, Kvartet Arditti izveo je Langsamer Satz Antona Weberna, skladbu čiju su snažnu ekspresivnost okupanu utjecajima kasne romantike članovi kvarteta prenijeli izražajno i vjerno, no interpretacijsku izvrsnost koja je njihova odlika ovaj put nije do kraja pratila i intonacijska preciznost (vjerojatno im je međusobnu komunikaciju otežavala i akustika Velike dvorane Lisinski, nenaklonjena malim komornim sastavima).

Nakon stanke, Berislav Šipuš predvodio je Zagrebačku filharmoniju u tumačenju 5. simfonije u B-duru Franza Schuberta. Šipuša (pre)često poistovjećujemo sa suvremenom glazbom, zaboravljajući na bogato iskustvo i znanje koje posjeduje o najrazličitijim glazbenim stilovima i epohama, a koje je pokazao i ovom izvedbom. Pršteći energijom, ukusom, ali i disciplinom, Šipuš i Filharmonija pružili su izvrsnu izvedbu Schubertove simfonije, prenoseći uspješno njezine karaktere, ali i inherentnu muzikalnost.

Ovom odličnom koncertu prisustvovalo je nešto manje posjetitelja no što je to u zadnje vrijeme običaj na koncertima Filharmonije, što se vjerojatno može pripisati zaziranju zagrebačke „klasične“ publike od njihovom životu suvremene glazbe, gotovo iracionalnom strahu od nečega što bi ih moglo iznenaditi, ostaviti u čudu i navesti na promišljanje onoga što ne poznaju.