Prvo predstavljanje Zbirke umjetnina Matice hrvatske

Nastanak umjetničkih zbirki i njihov sadržaj uvelike ovise o društvenim okolnostima i namjeri njihovih vlasnika. Možemo reći da razlikujemo privatne i javne zbirke, kao i profilirane i neprofilirane zbirke. Hrvatske muzejsko-galerijske ustanove koje su mahom osnivane nakon Drugog svjetskog rata (Umjetnička galerija u Dubrovniku 1945, Galerija umjetnina u Zadru 1948, Galerija likovne umjetnosti u Rijeci 1948, Galerija slika u Osijeku 1954. i druge), većinom su posjedovale zbirke umjetnina iz različitih povijesnih razdoblja do moderne umjetnosti, a uključivale su i ikone. U kasnijim desetljećima uglavnom su profilirane na način da su se djela iz povijesnih razdoblja izlučivala i predavala drugim institucijama, za što je najbolji primjer Umjetnička galerija Dubrovnik koja je svoju zbirku povijesnog slikarstva i ikona predala Kulturno-povijesnom muzeju u Kneževu dvoru 1970-ih, u mandatu Antuna Karamana, čime je odredila svoj fokus prema modernoj umjetnosti. Također, osnivane su specijalizirane ustanove s ciljem sabiranja i promoviranja suvremene umjetnosti, među kojima je najrelevantnija Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu, utemeljena 1954. godine (danas Muzej suvremene umjetnosti).

Svečano otvaranje izložbe Matičinih slika u Muzeju moderne umjetnosti u Mostaru  / Snimio Kruno Hrkać / Sveučilište u Mostaru

Ljubo Babić, Iz Orebića, ulje na platnu, 56,5 x 74,7 cm, 1930.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća, sve navedene ustanove otkupljivale su ili primale na dar umjetnine svoga vremena, a posebnu su ulogu imali i različiti republički fondovi koji su otkupljivali umjetnine suvremenih autora te potom pozivali ravnatelje muzeja i galerija da odaberu što im je potrebno za popunjavanje svojih zbirki. U novijoj hrvatskoj povijesti, izrazitu je pažnju javnosti privukla preraspodjela zaplijenjene zbirke bivšeg premijera nekolicini hrvatskih muzeja, temeljem odluke Hrvatskog muzejskog vijeća. Konačno, privatne zbirke umjetnina u vlasništvu tvrtki i pojedinaca sve su češće prisutne na skupnim izložbama ili se čak samostalno predstavljaju kao fenomenološka dionica hrvatskog kolekcionarstva. Svojom su se kvalitetom i doprinosom općoj kulturnoj sceni istaknule zbirke tvrtki Adris (Galerija Adris), Filip Trade (izložbeni prostor Lauba), zbirka Erste banke (godišnja izložba Erste fragmenti u MSU u Zagrebu), zatim privatne zbirke poput onih koje je u ciklusu Privatne kolekcije u javnoj instituciji predstavljao Umjetnički paviljon u Zagrebu (zbirke Vugrinec, Hanžeković, Roglić, Kurjak) i Nacionalni muzej moderne umjetnosti (Zbirka Kallay), a posebna je i više puta predstavljana zbirka Marinka Sudca (Avantgarde Museum) koja se ističe usmjerenošću na hrvatsku avangardnu umjetnost.

Kako je nastala Matičina zbirka

Zbirka umjetnina Matice hrvatske nastala je spontano i tijekom više od jednog stoljeća formirala se bez nekog posebnog plana, na sličan način kako muzeologija definira pojam „unutarnjeg sabiranja“. Naime, portreti koji čine veliki dio zbirke naručivani su kada bi predsjedniku Matice istekao mandat ili za pokojne predsjednike, što znači da je njihova uloga svečarska i komemorativna, odnosno svrha tih narudžbi nije bilo stvaranje zbirke per se. Također, s obzirom na činjenicu da se u zgradi nalazi i Galerija Matice hrvatske, poneki umjetnici koji su u njoj izlagali donirali su svoja djela, što je bio čin poštovanja pojedinca prema Matici, a opet ne strogo određeni plan za formiranje zbirke. Treću skupinu umjetnina čine ona djela koja su primljena kao pokloni ili otkupljena neovisno o dvama prethodno spomenutim kriterijima. Dakle, ispravno bi bilo reći da je postojao fond slika Matice hrvatske koji do sada nije bio prepoznat kao zbirka.

Zlatko Kauzlarić Atač, Vlado Gotovac, ulje na platnu, 97 x 86 cm, 1996. / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Dosad nije postojao javni ili interni dokument koji bi umjetnine u vlasništvu Matice definirao kao zbirku, već samo kao standardni popis imovine. Prošle godine ažuriranom su popisu pridodane i fotoreprodukcije svih umjetnina koje je izradio Matičin fotograf Mirko Cvjetko. Pojedine umjetnine nekoliko su puta posuđivane drugim institucijama te su izlagane na tematskim izložbama, ali ovo je prvi put da se Zbirka umjetnina Matice hrvatske predstavlja pod tim nazivom i u svome punom opsegu. Da je tome tako, najzaslužniji su potpredsjednik Matice hrvatske Damir Zorić i gospodarski tajnik Matice hrvatske Ivica Nuić koji su prepoznali ideju i uvrstili je u program Vijeća Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini te prijedlog iznijeli predsjedniku Matice hrvatske akademiku Miri Gavranu, a obavili su i konkretne korake u realizaciji cjelokupnog projekta. Važno je istaknuti kako je pokojni akademik Josip Muselimović svojim autoritetom podržao projekt i predstavio ga predsjednici OMH u Mostaru akademkinji Ljerki Ostojić s namjerom da bude dio službenog programa Dana Matice hrvatske Mostar – Mostarskog proljeća, što je prihvaćeno. Možemo konstatirati kako je Zbirka umjetnina Matice hrvatske, činom izlaganja u Muzeju moderne umjetnosti u Mostaru, po prvi put prepoznata, opisana i predstavljena javnosti kao jedinstvena baštinska cjelina u kulturi hrvatskog naroda.

Oton Iveković, Matica hrvatska MDCCCXXXXII, ulje na platnu, 150 x 180 cm, 1908. / Snimio Mirko Cvjetko / MH

*********************

Stalni postav u Palači Matice hrvatske

Najveći broj umjetnina iz Matičine zbirke u stalnom postavu u Palači Matice hrvatske u Zagrebu izložen je u povijesnoj vijećnici MH u prizemlju, u kojoj su tijekom povijesti donesene najvažnije odluke. Vijećnicom dominiraju portreti predsjednika Matice hrvatske te veliko platno Otona Ivekovića Matica hrvatska 1842. Kronike govore da su najveći slikari svoga vremena bili pozvani da portretiraju predsjednike Matice hrvatske, tako da je obilazak Matičine vijećnice, koju i danas često posjećuju učenici i studenti, mala šetnja poviješću hrvatske umjetnosti.

Današnji stalni postav u Palači MH, na temelju arhivske fotografije iz 1903, osmislio je ugledni arhitekt Mario Beusan kojemu je početkom 1990-ih povjerena obnova Palače. Obnova je započela u travnju 1992, u godini kad je Matica hrvatska slavila 150. obljetnicu velikom jubilarnom izložbom u Ilirskoj dvorani, koju je Beusan oblikovao. U članku Zgrada Matice hrvatske u Zagrebu (Kaj, 2016, 1–2), dostupnom na portalu Hrčak, Beusan opisuje fotografiju vijećnice iz 1903. koja je bila „osnova za postav idealne interijerske rekonstrukcije vijećnice“.

Postav slika u Matičinoj vijećnici tijekom obnove 1992. osmišljen je na temelju fotografije iz 1903.

Centralnu poziciju zauzimala je Ivekovićeva slika, simboličan prikaz osnivanja Matice hrvatske, postavljena na južni zid prostorije, a postav je započinjao s izvornim portretom grofa Janka Draškovića, prvog predsjednika Matice ilirske od 1842. do 1850. (František Wiehl, Zagreb, oko 1842, ulje na platnu). Uza nj je postavljen još jedan njegov vrlo kvalitetan portret koji je izradio Vlaho Bukovac.

Goran Galić

*******************

Smiješak iskustva i mudrosti

U članku Smiješak iskustva i mudrosti (Večernji list, 10. I. 1993) Mirjana ­Schneider opisala je fascinantnu priču o okolnostima nastanka Wiehlova portreta grofa Janka Draškovića (oko 1842), koji je ovih dana izložen na izložbi u Mostaru. Autorica piše da je lik prvoga Matičina predsjednika sačuvan na nekoliko portreta, od kojih je „likovno svakako najkvalitetniji – a zbog vremena i okolnosti nastanka najzanimljiviji – portret Janka Draškovića, od češkog slikara Františeka Wiehla“.

František Wiehl, Grof Janko Drašković,
ulje na platnu, 62 x 77 cm, oko 1842. Snimio Mirko Cvjetko / MH

Taj je portret bio „u vrijeme preporoda vrlo poznat i rasprostranjen zahvaljujući reproduciranju u litografiji bečkog majstora Josefa Kriehubera. Od 1843. taj se grafički list mogao kupiti u knjižarama većih gradova u Hrvatskoj.“ Na prijedlog nekoliko „rodoljubnih gospojah i gospodičnah“ odlučeno je 1842. da se naruči portret zaslužnog ilirca grofa Janka Draškovića. Posao je dobio češki putujući slikar František Wiehl. Mirjana Schneider piše: „Lik Janka grofa Draškovića pokazuje u najboljem svjetlu značajke svojega autora: usprkos strogoj jednostavnosti kompozicije i sa suzdržanim aparatom reprezentativnog portreta, platnom dominira u punoj voluminoznosti figura starog velikaša, slikana toplim tonovima, a meko modelirano lice odražava njegovo životno iskustvo i njegovu mudrost s blagom natruhom smiješka nad samim sobom i čitavim svijetom.“

Goran Galić

******************

Majstorski portreti velikana

Od uvida u načine sabiranja umjetnina u Zbirku, još je važnije klasificirati njezinu tematsku podjelu i analizirati kvalitetu. Možemo uspostaviti osnovnu podjelu na službene portrete i ostale umjetnine, sve nastale u vremenskom razdoblju od sredine 19. stoljeća do prve četvrtine 21. stoljeća. Među službenim portretima nalaze se portreti predsjednika Matice hrvatske, umjetnika, znanstvenika i istaknutih pripadnika hrvatskog društva (Stjepan Radić, Ante Starčević, Ante Trumbić, Antun Gustav Matoš), a među ostalim umjetninama su pejzaži (Ljubo Babić, Zora Preradović, fra Petar Perica Vidić), mrtve prirode, vedute (Emanuel Vidović), figure i portreti (Jerolim Miše, Vladimir Becić), apstrakcije (Darija Dolanski Majdak, Zdenko Bužek, Vladimir Bašić) i predlošci za ilustracije Danteove Božanstvene komedije koju je objavila Matica hrvatska (Vatroslav Kuliš, Igor Rončević), kao i skulpture, reljefi i medalje (Rudolf Valdec, Ivan Meštrović, Stipe Sikirica, Ivan Paleka, Josip Turkalj). Ova jednostavna podjela odnosi se na činjenicu, kao što smo prethodno naveli, da službeni portreti čine brojčanu većinu u dosadašnjoj Zbirci, iako je moguće, ako se Zbirka u budućnosti bude planski popunjavala, uspostaviti i neku drugu podjelu.

Vlaho Bukovac, Grof Janko Drašković, ulje na platnu, 104 x 140 cm, 1893.

Među portretima se, svojim likovnim značajkama, ističe portret grofa Janka Draškovića (1770–1856) kojega je 1893. naslikao Vlaho Bukovac. Drašković je prikazan kako sjedi u naslonjaču bogate ornamentike, u desnoj ruci drži spis (vjerojatno njegova knjiga Disertatia iliti Razgovor ili Pravila Družtva Matice ilirske), a glavu je okrenuo u profil. Na stolu do njega je nekoliko knjiga i primjerak novina Danica ilirska. Kako je portret nastao gotovo četrdeset godina nakon Draškovićeve smrti, Bukovac si uzima slobodu oblikovati ga po vlastitim zamislima pa tako prikazuje mladolikog muškarca, odlučnog stava i pogleda, prosijedog, ali ne i ćelavog, s oštrim brkovima koji strše u prostor. Taj portret utjelovljuje snagu Draškovića kao prvog predsjednika Matice hrvatske i utoliko je drugačiji od ranijeg portreta koji je naslikao František Wiehl.

Intrigantan je portret Ljudevita Jonkea (1907–1979) kojega je 1997. naslikao Ru­dolf Labaš. Iako je Jonke bio predsjednik Matice hrvatske (1970–1971), portret nije izveden kao službeni laskavi prikaz, nego kao eks­presivno kaptiranje spontanog trenutka, čemu pridonosi Jonkeov zamišljeni, gotovo izgubljeni pogled negdje izvan slike. Budući da je u njegovu tek započetom mandatu zabranjeno djelovanje Matice hrvatske, možemo pretpostaviti kako je Labaš hotimice u portret unio upravo taj nemir i osjećaj beznađa. Izveden sasvim u smeđem registru, s blago podignutim očištem, portret je uzbudljiv i pokazuje međusobno razumijevanje između slikara i portretiranog.

Portret Vlade Gotovca (1930–2000), prvog izabranog predsjednika obnovljene Matice hrvatske, kojega je 1996. godine naslikao Zlatko Kauzlarić Atač, mogao je, zbog svoje povijesne uloge, biti i naslikan povijesno. Međutim nije, nego je postavljen sjedećki u kožni naslonjač, prekriženih nogu i nonšalantno položenih ruku, pomalo nakrivljen kako bi se udobnije smjestio, oči su mu živahne, a usta blago otvorena na pola rečenice. Kao kod portreta Ljudevita Jonkea, ponovno nalazimo naizgled nenamještenu kompoziciju, a upravo zbog te spontanosti i ekspresivnog tretmana odijela, naslonjača i prostora, Gotovčev portret djeluje izuzetno svježe i dojmljivo.

Mnogo je likovno uspjelih, štoviše dojmljivih portreta u Zbirci umjetnina Matice hrvatske, ali spomenut ćemo još samo jedan. Riječ je o neobičnom portretu Mehmeda Kolakovića (1830–1897) kojega je naslikao Ferdinand Quiquerez 1887. godine. Kolaković je bio vrlo poznati pripovjedač epskih narodnih pjesama Bošnjaka, rodom iz Orašca na rijeci Uni, nedaleko od današnje hrvatske granice. Pjesme koje je Kolaković pjevao sakupio je Luka Marjanović, a objavila ih je Matica hrvatska 1898. godine pod naslovom Junačke pjesme (Muhamedovske) kao treću knjigu u ediciji Hrvatske narodne pjesme. Za potrebe zapisivanja pjesama, Kolaković je došao u Zagreb na poziv i o trošku Matice hrvatske, gdje je boravio od 21. prosinca 1886. do 19. siječnja 1887, a u tom je razdoblju diktirao svoje pjesme za potrebe knjige te ih javno izvodio. Quiquerez ga je, opravdano je pretpostaviti, uživo portretirao upravo tada, a portret prikazuje muškarca odjevenog u tradicionalnu nošnju s turbanom na glavi, naslonjenog o stol, s čibukom u ruci te šalicom kave, šibicama i duhanom ispred sebe. Pogled mu je usmjeren ulijevo, a lice razvučeno u smiješak koji odaje zadovoljstvo zbog važnosti njegove trenutne uloge.

Drukčiji Babić i Becić

Među pejzažima u Zbirci, osobito je važna slika Iz Orebića Ljube Babića, naslikana 1930. godine, potaknuta Izložbom suvremene francuske umjetnosti koja je upravo te godine otvorena u Zagrebu, a „čiji će odjeci imati posljedice na razvoj kolorizma i intimizma u hrvatskom slikarstvu četvrtog desetljeća“ (Ivana Reberski). Slika koja prikazuje figuru s kišobranom na putu između maslinika i vinograda te kuće, more i otoke u daljini, odiše svjetlošću, kolorističkom čistoćom i vangogovski uzbibanim nanosima boje. Radikalno drugačija od njegovog dotadašnjeg opusa, otvara novu dionicu Babićeva slikarstva.

Slika Djevojka u smeđem Vladimira Becića iz 1930. godine, važna je u Becićevu slikarstvu kao i slika Iz Orebića u Babićevu. Naime, te se godine izložbom u Zagrebu javlja tzv. Grupa trojice (Ljubo Babić, Vladimir Becić, Jerolim Miše), a Becić počinje slikati prizore iz Blažuja i Sarajeva, s Neretve i iz Mostara, zatim primorska mjesta, barke i uvale. „Promjene u načinu slikanja su evidentne, štoviše, suprotne od svega onog ‘euklidovskog slikarstva’ iz prethodnog desetljeća“, zaključuje Zvonko Maković. Ovaj izvanredni portret djevojke koja sjedi pored ograde, prekriženih nogu, držeći u ruci kiticu cvijeća, asimilira kvalitete voluminoznog, tektoničkog, zaglađenog slikarstva koje definira Becićev stil 1920-ih godina i ekspresivnog odnosa prema prirodi, slobodnih i naoko divljih nanosa boje te reducirane prostorne opisnosti.

Emanuel Vidović veći dio svoga opusa posvetio je slikanju marina Venecije, Trogira, a ponajviše Splita. Njegova slika Splitska luka, nastala oko 1930, dakle u isto vrijeme kao već spomenute slike Babića i Becića, progovara sasvim drugačijim jezikom, mrakom i omaglicom, ugaslim koloritom i sumornom atmosferom koja nije bila očekivana od jednog Mediteranca. Igor Zidić tu njegovu likovnu sintaksu definira „simbolističkom“, pokušavajući ga spasiti iz podjednako nezahvalnih trapula prevelikih pohvala ili osuda temeljenih na općoj stilskoj kronologiji. U korpusu hrvatske moderne umjetnosti, Emanuel Vidović posebna je slikarska ličnost, širokih inteligentnih i emocionalnih dosega, a ova je slika paradigmatsko djelo najznačajnijeg dijela njegova opusa.

Slika Kiša II. Ljube Ivančića iz 1960, trideset godina nakon Vidovićeve marine, u njoj pronalazi svoju bliskost građenjem iz tame. Pa iako ovu sliku svrstavamo u takozvani visoki modernizam, stilski utvrđenu u gestualnoj apstrakciji, ipak u njoj nalazimo specifičnu tankoćutnost i inteligentnu, štoviše inovativnu redukcionističku formu koja daje naslutiti kako se ne referira na određeni prostor ili specifičan predmet. Maković konstatira kako „evokativna snaga materijala ne polazi od činjeničnog stanja predloška, nego tek priziva u sjećanje taj predložak“. Međutim, osim linija koje bismo u nekoj metafori trebali prepoznati kao kišu, glavninu slike čine sasvim apstraktni, gusti, gotovo enformelistički nanosi boje i majstorski kreirani suodnosi krajnje reduciranog kolorita.

Već iz ovog kratkog pregleda odabranih djela iz Zbirke umjetnina Matice hrvatske, možemo utvrditi kako je riječ o vrlo kvalitetnim likovnim ostvarenjima koja relevantno sudjeluju u pregledu hrvatske moderne umjetnosti. Ipak trebamo priznati kako je ova analiza tek uvid, „prvo čitanje“ ove vrijedne zbirke te kako će za njezino potpuno razumijevanje trebati opsežnija analiza, katalogizacija djela s provenijencijama te kontinuirana dopuna u slučaju njezina daljnjeg širenja, a nije naodmet naglasiti kako bi sljedeće akvizicije trebalo pomno planirati i precizno profilirati te zadržati referentni status Zbirke.       (Članak sufinancirao Janaf)