Profesora Filipovića poznavala sam po njegovu najpoznatijem djelu, Englesko- -hrvatskom rječniku iz 1955.

Na početku ove rubrike rekla sam da ću najprije pisati o ljudima koje sam i osobno poznavala, a mislim da zaslužuju spomen-ploču na kući u kojoj su nekoć stanovali. Toga se i sada držim – i čudim se koliko sam zaslužnih ljudi za hrvatsku znanost, umjetnost i kulturu zapravo poznavala.

Profesora Rudolfa Filipovića poznavala sam po njegovu najpoznatijem djelu mnogo prije nego što sam ga i osobno upoznala. To je, naravno, njegov Englesko-hrvatski rječnik, koji je od prvog izdanja 1955. godine do 2004. godine izašao u 25 izdanja. Kasnije je bilo i drugih takvih rječnika (npr. onaj Željka Bujasa i/ili specijalizirani rječnici Vladimira Ivira), no Filipov (kako su ga zvali suradnici) bio je prvi i kao da mi je bio i jedini. Koliko god bilo možda čudno što sam deset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata učila u školi njemački kao prvi strani jezik,  engleski sam, vjerojatno pod tatinim utjecajem, učila u ono poratno vrijeme svakojako: najprije privatno kod nekih starih Engleskinja koje su se na neko vrijeme zatekle u Zagrebu, pa u raznoraznim ustanovama gdje su se održavali tečajevi engleskoga jezika (npr. u onoj kući usred nekadašnjega Popovog vrta, kasnije se to, mislim, zvalo Kulturni centar Ribnjak), a potom i kao fakultativni predmet (drugi strani jezik) u gimnaziji.

Rudolf Filipović (1916–2000) / Izvor Proleksis enciklopedija

Zašto kažem da me tata potaknuo na učenje engleskog jezika? Kao kuriozum mogu navesti da je moj tata (koji za „one“ države, Jugoslavije, nije podigao niti pasoš, pa nije uopće putovao izvan Hrvatske) kao odrastao čovjek odlazio na tečajeve engleskog jezika u Američku čitaonicu, onomad na Zrinjevcu. Htio je koliko-toliko naučiti taj jezik. Sjećam se da sam još kao dijete dobivala za Božić i/ili rođendane neke engleske knjižice (neznano odakle), sve su mi tada bile vrlo lijepe i uvelike su se razlikovale od onoga što se tada moglo naći u našim knjižarama, no najbolje se sjećam jedne Male crvene koke (Little Red Hen), na kojoj se engleski učio tako da je na određenim mjestima trebalo umetnuti riječ koja je bila ispuštena. Tu sam koku zapamtila najviše po tome što je uvijek pitala prijatelje da joj pomognu u raznim aktivnostima, a oni su je uglavnom odbijali i sve bi se svelo na: onda ću to morati napraviti sama. Koliko sam se puta poistovjetila s tom malom crvenom kokom?! I pritom dobro naučila jednu našu poslovicu: Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Strane jezike kao studijske grupe nisam studirala. Bila sam toliko stroga i odgovorna prema sebi da sam osjećala kako ni za jedan studij stranih jezika nemam dovoljno predznanja tih jezika. Tko bi i pomislio na to da ću jednoga dana biti stručna suradnica profesora Rudolfa Filipovića, kojega se s poštovanjem sjećam?

Rudolf Filipović rođen je 15. rujna 1916. u Zlataru, a umro je 20. prosinca 2000. u Zagrebu. Bio je filolog, anglist. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. engleski i francuski jezik u prvoj generaciji studenata koji su studirali engleski. Doktorirao je 1948, a 1950. osnovao je Katedru za engleski jezik, na kojoj 1957. postaje izvanredni, a 1961. redovni profesor. Svojim predanim radom postaje 1979. i redovni član HAZU (prije JAZU). 

Profesor Filipović bio je i dobar organizator, pa je osnovao Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta (kasnije Zavod), a pokrenuo je i više lingvističkih časopisa: Suvremena lingvistika, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, Strani jezici, Filologija. Bio je vrlo agilan u radu svoje ustanove, pa je od 1972. do 1974. bio i dekan Filozofskoga fakulteta.

Sada nastupa moje poznanstvo i suradnja s profesorom Filipovićem. Već na poslijediplomskom studiju lingvistike 1970-ih godina zainteresirala sam se za njegove projekte. Kad sam magistrirala i počela raditi na Filozofskom fakultetu, pokazalo se da se lako mogu uklopiti u profesorov projekt koji se bavi kontrastivnom analizom engleskog i hrvatskog jezika, kojemu je hrvatski bio jezik cilj. Uključila sam se u onaj dio koji je obrađivao glagole, a zna se kako glagoli u hrvatskom jeziku (svršeni/nesvršeni) onima koji žele učiti hrvatski jezik stvaraju silne poteškoće, jer je to odlika slavenskih jezika (npr. bacati/baciti), a drugi jezici izražavaju svršenost glagolske radnje raznim prijedlozima. Zato sam za potrebe toga projekta i sastavila popis glagolskih parnjaka koje kao takve valja uključiti i u rječnike hrvatskoga jezika, jer ako strani studenti nađu u rječniku samo glagol baciti, a ne i bacati, kako će pravilno izraziti nesvršenu radnju? Takva je knjiga u sklopu navedenoga projekta izašla 1978. godine.

Voljela sam Filipovićevu knjigu Jezici u kontaktu i lingvističko posuđivanje (1988) i upravo sam taj materijal češće primjenjivala u vlastitoj nastavi hrvatskoga jezika. Zanimljiv mi je i njegov Engleski element u raznim jezicima. Kad se malo odmaknemo od ustaljenih kroatističkih tema i obasjamo ih i malo drukčijim (inozemnim) svjetlom, i vlastiti nam jezik postaje malo drukčiji. 

Za svoj je rad Rudolf Filipović primio više nagrada i priznanja, od kojih Nagradu za životno djelo 1982. Još uvijek znam proći pokraj profesorove kuće na Ribnjaku 42 (nekad Moše Pijade 42), no kako se u tom dijelu ulice numeracija podudara s današnjim Ribnjakom, sve ostaje nepromijenjeno. Tu je živio sa ženom Zvonkom, koja je (sa Sunitom Bujas i Filipovićem kao urednikom) također sastavila jedan mali rječnik, onaj Langen­scheidtov Englesko-hrvatski / Hrvatsko-engleski (Mladost od 1970. više izdanja). Baveći se vezama engleskoga i hrvatskog jezika, Rudolf Filipović otvorio nam je u svoje vrijeme neizmjerno široke vidike u svijet.