Preopterećeni intertekstualnošću

U Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno je izvedena Ženidba Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Dore Ruždjak Podolski, dok je Tomislav Zajec i dramaturg i autor dramatizacije tog posve nevjerojatnog događaja, čime je nastavljena stalna suradnja ovog dvojca. Njihova interpretacija ovaj se put oslonila na igru znakova bez zadavanja hermeneutičkog izazova.

Dora Ruždjak Podolski još jednom polazi za tucetom stolica kao sredstvom prostorne organizacije koje relativizira prostor, rastavlja ga i ponovno sastavlja. Detaljna režija scenske igre s njima i prema njima, bez zapadanja u koreografiju, kompatibilna je sa žanrom i osebujnim karakterima zbog čega ovo reciklirano rješenje ipak dobiva na svježini. No, sve se to odigrava pred kulisom koja podcrtava upravo onaj element koji likovi publici neprestano telefoniraju – intertekstualnost. Golemi zid scenografa Lovre Ivančića oblijepljen stranicama iz knjige, Dunjaška Josipe Anković koja eksplicite ističe kako su svi oni zapravo likovi na papiru koji odražavaju klasne razlike i, naravno, svodnica Fjokla Ivanovna koju Anita Matić Delić igra kao izuzetno posvećenu svojim ekskluzivnim mušterijama iz ruske literature, gomilaju jedan te isti sadržaj. Upravo zato što lik Fjokle i izvedba Anite Matić Delić izvrsno funkcioniraju, sve ostalo je višak.

Domagoj Ivanković (lijevo) kao Kajgana pokazuje uvjerljivo najvišu razinu scenske inteligencije / Snimio Luka Dubroja

Parada likova vrlo istančanih karaktera u sastavu Potkolesin (Filip Detelić), Kočkarev (Luka Petrušić), Kajgana (Domagoj Ivanković), Anučkin (Josip Brakus) i Ževakin (Dražen Čuček) stiže pred vrata svoje buduće družice. Okupljeni u još jedan intertekstualni crtež, Kabanica bend, oni glazbenim brojevima Stanislava Kovačića najavljuju svoj ulazak u prostor. Taj je glazbeni segment jedini uspješan dok preostali na trenutke djeluju „kafanski“, a posezanja za mikrofonom nemaju nikakvu dodanu vrijednost. Njih petorica gotovo da čine kor muškaraca vrlo preciznih u pokretu koji se međusobno razlikuju isključivo prema formalnim obrascima izvedbe, a da pritom među njima nema nikakvog kontrasta. Oni nisu svi identični, nego različiti u istoj funkciji, zbog čega zahtijevaju snažnu protutežu koju ne dobivaju niti u jednom od preostalih likova. To posebice vrijedi za Domagoja Ivankovića koji pokazuje uvjerljivo najvišu razinu scenske inteligencije. Jedini preostali muški lik iz istog klasnog razreda jest kamatar Starikov u izvedbi Ozrena Opačića koji se javlja s balkona, iako do tog i nakon tog trenutka ništa dalje od proscenija nije prostor igre, a Starikov se svodi na donošenje samo, kako i sam kaže, „ekonomskog solilokvija“ i  ničeg drugog.

Dunjaška i Arina Pantelejmonovna, Agafjina teta (Ines Bojanić), jedina su dva lika kod kojih se mjestimično javlja svijest o vlastitoj literarnoj prirodi. Njihov dar spoznaje, doduše, iskorišten je samo kako bi se nastavilo s podcrtavanjem do iznemoglosti. Arina Pantelejmonovna s publikom dijeli saznanje o značenju pozamašnog ormara na sredini scene u drugom činu, ukoliko je nekome promakla organska reakcija gađenja na pomisao ženidbe, istančan ukus za tekstil ili deklarativno odbijanje braka svih redom budućih ženika. Dunjaška se, također, referira na scenografiju i upozorava pretendente da vrata nema, ali neka se prave da ih je otvorila, a reakcije kojima na marginama scene prati zbivanja, često graniče s privatnim. Anica Kontić u ulozi Agafje Tihonovne, buduće zaručnice, njezin paranoidan karakter s naznakama new age filozofije mjestimično dovodi do eskalacije. Utoliko je zanimljiv kraj komada za koji je upitno iz čega proizlazi. Iako smo je odavno otpisali, ženidbu Potkolesina i Agafje, umjesto evidentne depresije i paranoje, sabotira Agafjina novootkrivena snaga volje i sposobnost vlastitog izbora. Druga se pak, isprekidana, narativna linija koja prati Dunjašku i Stjepana (Jakov Zovko), njezina umjerenijeg i izvedbeno promišljenijeg pandana, razrješava zarukama. Pučki kraj za sretno zaljubljene i izostanak prisilnog braka za gospodu, valjda znači sretan završetak.

Predstava se ističe vizualno dojmljivim, ali sadržajno preopterećenim konceptom intertekstualnosti. Iako formalno dosljedan, ostavlja dojam zamora ponavljanjem i viškom značenja, pri čemu su najbolji trenuci oni koji se odmiču od deklarativnosti i oslanjaju na scensku suigru i sugestiju. Unatoč dojmljivim pojedinačnim glumačkim ostvarenjima – posebno u izvedbama Anite Matić Delić i Domagoja Ivankovića – ansambl kao cjelina pati od nedostatka kontrasta i jasnoće u odnosima.