Povratak baleta u Rijeku

Riječki baletni ansambl koji djeluje na najvećoj pozornici nekoga od hrvatskih nacionalnih kazališta sveden je u prethodnom dvostrukom intendantskom i ravnateljskom mandatu na petnaestak članova. Teško ga je uopće bilo sagledavati kao baletni ansambl, jer se od baleta veoma udaljio. Treba se nadati da se takva greška neće ponoviti, jer sva postignuća prethodnog razdoblja nisu ničime obogatila hrvatsku baletnu kulturu. Naprotiv, iskrivila su pogled (koji ne isključuje suvremenost izraza) na značenje baletne umjetnosti u Rijeci kao gradu bogate baletne tradicije.

Balet se vratio u Rijeku s Prokofjevljevom Pepeljugom, baletnom bajkom praizvedenom 1945. u Moskvi, u koreografiji Rostislava Zaharova koji će 1962. u Zagrebu postaviti Labuđe jezero. Pepeljuga se formom i sadržajem nadovezuje na velika klasična baletna ostvarenja druge polovice 19. stoljeća, ali glazbom melodramatsko-sentimentalnog karaktera, s elementima groteske, progovara moderno. To su veliko cjelovečernje djelo, s elementima spektakla, namijenjeno velikim ansamblima, koreograf Leo Mujić te dramaturg i asistent koreografa Bálint Rauscher nadasve pametno, s obzirom na raspoloživi ansambl, pretvorili u jednosatnu predstavu skrojenu po mjeri riječkih plesača. Pri tome je djelo ostalo ono što jest, baletna bajka, a ansambl je dobio mogućnost iskazati tehnički potencijal, za neoklasični stil svakako, moguće i za klasični.

Yurika Kimura i Leonard Cela – protagonisti riječke Pepeljuge koje će se pamtiti / Snimio Dražen Šokčević

Baletni libreto Nikolaja Volkova, prema sižeu Perraultove bajke, transformiran je u san što ga proživljava naslovna junakinja, ovdje nazvana Ella (?), poslije smrti majke Cindy (?). San se odvija između početnog i završnog prizora u kojem susreće slugu Johna (?) koji je u snu njezin princ. U sretnom završetku Ella se sjedinjuje s Johnom, a čini se kako će i njezin otac dr. Vanja naći sreću s maćehom Milosijom i njezinim kćerima, tj. polusestrama Zoricom i Ljubicom. Valjda je Ljubica, kako je navodi knjižica, dok na cedulji piše Dragica, što nije jedini šlamperaj u knjižici. Papazjanija imenâ nije presudna, ali je nepotrebna.

Pepeljugin san pun je dinamike, jer je sve sažeto. Početni komorni prizori tamnih tonova u jednom trenutku bljesnu u velebni prizor bala, kada pozornicu ispuni veliki ansambl u kostimima jarkih boja. Mujić u nekoliko navrata postiže tu iluziju velikog ansambla koji u stvarnosti zapravo čini samo desetak plesača i osmero polaznika Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri Osnovnoj školi Vežica. Mujićeva muzikalnost nepogrešivo ga vodi kroz sve izazove partiture. Naročito su lijepi i učinkoviti bili oštri pokreti ansambla što prate oštrinu ritma u valceru.

Pepeljuga je i balet protagonistâ, a i protagonisti su prethodnih godina u Rijeci iščezli. Ovih sedmero će se pamtiti. Naslovnu ulogu ponijela je Yurika Kimura za koju s mrežne stranice Zajca saznajemo da je u statusu baletne početnice. Što to znači ne znam, jer se radi o plesačici koja odlično pleše i na špici i u štiklama (famozna cipelica koju Pepeljuga izgubi) te poetično donosi njezine dvojbe kao odane kćeri, poslušne pastorke i zaljubljene djevojke. Njezin princ (John) je Leonard Cela, plesač za kojega se može naslutiti da posjeduje sve kvalitete potrebne za uloge klasičnih baletnih prinčeva.

Posebnu zanimljivost u Pepeljugi uvijek izazivaju uloge dviju polusestara i maćehe, najčešće en travesti. Mujićeve prave ženske drznice bile su, jedna bolja od druge, komične Marta Voinea Čavrak i Tea Rušin kao polusestre te Ksenija Duran Krutova kao maćeha koja je više funkcionirala kao treća (ili prva) polusestra. Marta Kanazir potresno je izvela ulogu umiruće majke na početku, a zatim je nastavila kao Pepeljugina čudesna kuma, odnosno dobra vila. Dojmljivu kreaciju slomljenog oca ostvario je Ali Tabbouch. I solisti i ansambl tehnički su s lakoćom udovoljili zahtjevima Mujićeva neoklasičnog stila. Središnji prizor predstave bio je pas de deux Yurike Kimura i Leonarda Cele, sa sjajnim nizom podrški pod slikovitim nizom reflektora.

Na pomalo ledenoj scenografiji Stefana Katunara, sa svjetlom Aleksandra Čavleka, dobro je djelovao kontrast jarkih boja kostima Manuele Paladin Šabanović. Dirigent Ayrton Desimpelaere upotpunio je s orkestrom uspjeh predstave profiliranom izvedbom simfonizirane Prokofjevljeve partiture s glatkim prijelazima iz radosne plesne atmosfere u dramatičnu, liričnu, plesnu...