Povijest, vjera i umjetnost u srcu Niceje

Povjetarac lagano mreška plavu površinu Nicejskog jezera i uznemirava zelene krošnje tisuća maslina oko ove velike vode. Uskim putem između maslinika i jezera hodaju čitave delegacije prema gradiću Niceji. Godina je 325. a u gradu se skupljaju crkveni velikodostojnici. Dolaze Aleksandar, biskup Aleksandrije, Eustatije, biskup Antiohije, i Makarije, biskup Jeruzalema. Ima i viđenije svite. Među okupljenim ocima je i Nikola iz Mire, budući svetac zaštitnik pomoraca i djece. Euzebije Cezarejski će na temelju svojih spisa napraviti prvu veliku povijest Crkve. Tu je i biskup Perzije Ivan, a iz Europe dolazi iberijski biskup Hozije, potom Marko Kalabrijski, Cecilijan Kartaški, Nikasije Dižonski, te Dujam Stridonski, koji je pristigao iz Dunavske provincije. Naravno, došao je i Atanazije Aleksandrijski, koji će nakon dugih desetljeća uspona i padova postati jedan od četiri velika naučitelja Istočne crkve te jedan od crkvenih naučitelja Rimokatoličke crkve.

Impresivne zidine okružuju središte moderne Niceje / Snimio Vedran Obućina

Mjesto održavanja Drugog nicejskog sabora 787. godine

Sabor se odvija pod pozivom i pokroviteljstvom rimskog cara Konstantina Velikog. Teološke rasprave došle su do vrhunca i prijete izravnim nasiljem i sukobima. Kako bi primirio stanje u Carstvu koje prolazi veliku administrativnu promjenu, Konstantin suočava biskupe s raznim pitanjima i daje im mogućnost da stvore prvo kodificirano učenje kršćanstva. Nakon Niceje ništa neće biti isto, a kršćanstvo će poprimiti oblike i vjerovanja kakva gajimo do danas. Naravno, sve su oči uprte u Euzebija Nikomedijskog, biskupa koji zastupa mišljenja svećenika Arija, čija su vjerovanja preplavila biskupije Azije i Afrike, s prijetnjom trajnog raskola u promišljanjima.

No, vratimo se zasad tom plavom jezeru. Danas su i jezero i grad poznati pod imenom İznik, što je turska inačica imena Niceja, u prastaroj regiji Bitiniji. U povijesti je ovaj gradić zasjao tek par puta u svoj svojoj veličini. U vrijeme Rima i Bizanta dvaput je ugostio crkveni sabor. Potom je ponovno nestao iz sjećanja, sve dok ga nakon Četvrtog križarskog pohoda 1204. križari nisu prometnuli u središte Nicejskog Carstva, do 1261. kada su kršćanske vojske oslobodile Carigrad. Između 1331. i 1335. ovdje su vladali prvi sultani Osmanlija, Osman i Orhan, do preseljenja vladarskog dvora u susjednu Bursu. U blizini i Burse i Carigrada, Niceja je polako propadala dok se nije gotovo potpuno izgubila iz sjećanja.

Područje je poznato po maslinarstvu, a tradicijski način izlova ribe, osobito soma, zaštićen je i na međunarodnoj razini. İznik je daleko najpoznatiji po keramičkim pločicama, koje predstavljaju vrhunac osmanske keramičke umjetnosti 15. i 16. stoljeća. Prepoznatljive su po izuzetnoj kvaliteti, živopisnim bojama – osobito tirkiznoj, kobaltno plavoj, crvenoj i zelenoj – te složenim floralnim i geometriziranim motivima koji odražavaju spoj islamske estetike i utjecaja bizantske i perzijske umjetnosti. Najčešće su se koristile za dekoraciju džamija, palača i drugih reprezentativnih građevina, a njihova izrada zahtijevala je visoku razinu majstorstva u oblikovanju i glaziranju keramike.

Prikaz podvodne bazilike u kojoj se najvjerojatnije održao Prvi nicejski sabor 325. godine

Unutrašnjost džamije Aja Sofija s ranokršćanskim freskama iz vremena kada je bazilika Svete Mudrosti ugostila Drugi nicejski sabor

Od Konstantina do Arija:
prekretnica Prvog nicejskog sabora

Dugo se nije sa sigurnošću znalo gdje je točno održan Prvi nicejski sabor, jer se susret odvijao u palači cara Konstantina Velikog koja se nalazila unutar gradskih zidina, blizu obale jezera, ali stoljeća su prošla a da se nije saznalo gdje točno. Ipak, u narodu je ostalo ime Bazilika, što je danas i naziv četvrti uz samo jezero. Podvodna bazilika otkrivena je 2014. godine sasvim slučajno, kada su arheolozi proučavali satelitske snimke i fotografije iz zraka. Nalazi se oko 20 metara od sjeverozapadne obale jezera İznik, pod vodom na dubini od oko 1,5 do 2 metra, i datira se u 4. ili 5. stoljeće. Bazilika je građena u obliku trobrodne crkve s apsidom i kolonadama, tipičnima za ranokršćansku arhitekturu, a pretpostavlja se da je posvećena sv. Neofitu, ranokršćanskom mučeniku iz Niceje. Arheolozi vjeruju da je potonula tijekom snažnog potresa koji je pogodio regiju u 8. stoljeću. Zbog izuzetne povijesne vrijednosti i izvrsne očuvanosti, planirano je pretvaranje lokaliteta u podvodni arheološki muzej.

Prvi nicejski sabor iz 325. godine bio je prekretnica u povijesti kršćanstva jer je po prvi put okupljeno crkveno vodstvo iz cijeloga Rimskog Carstva kako bi zajednički raspravilo i definiralo temeljna pitanja vjere i crkvene discipline. Najvažnija odluka bila je usvajanje Nicejskog vjerovanja, koje je jasno proglasilo božanstvo Isusa Krista, naglašavajući da je on „istobitan s Ocem“ (grč. homoousios), čime se odlučno suprotstavilo učenju Arija koji je tvrdio da je Krist stvoren i podređen Ocu. Sabor je tako postavio temelj za pravovjerje u kršćanstvu, definirao kriterije kršćanskog jedinstva i označio početak sustavnog oblikovanja dogme. Također je pokazao novu povezanost Crkve i Carstva, jer je sabor sazvao i vodio car Konstantin, što je označilo početak ere careva kao zaštitnika i sudionika u crkvenim poslovima, s dalekosežnim posljedicama po dogmatiku, fundamentalnu teologiju i ekleziologiju sve do naših dana. Od ostalih pitanja, sabor se bavio određivanjem datuma Uskrsa, Melecijevim raskolom, valjanošću krštenja heretika, itd. Spisi samoga sabora nisu sačuvani. Pretpostavlja se da su ih uništili arijanci koji su naknadno uspjeli odnijeti premoć u Carigradu.

Duhovna i kulturna baština
kroz stoljeća

Drevna Niceja, danas tiho ali veličanstveno mjesto, očarava svojim impresivnim obrambenim zidinama koje još uvijek okružuju grad u gotovo potpunom opsegu, dužine oko pet kilometara. Unutar zidina nalaze se brojni arheološki i sakralni spomenici, uključujući ostatke crkava, džamija, hamama i drevnih trgova. Među njima je crkva Svete Mudrosti, upravo je u toj crkvi 787. godine održan Drugi nicejski sabor, na kojem je obnovljeno štovanje svetih ikona nakon razdoblja ikonoklazma. Izgrađena u 6. stoljeću tijekom vladavine bizantskog cara Justinijana I., crkva je bila središte teoloških rasprava i simbol povratka liturgijskoj umjetnosti. Nakon osmanskog osvajanja, pretvorena je u džamiju Aja Sofija. Za razliku od carigradske Mudrosti, ova nije sakrila kršćanske freske koje se mogu slobodno razgledati.

Najljepše je iznenađenje Gradski muzej. Nedovoljno prepoznat, ovaj muzej nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nicejski muzej (İznik Müzesi), smješten u osmanskoj zgradi nekadašnjeg imareta sultana Murata I. iz 14. stoljeća, predstavlja riznicu bogate povijesti grada koji je bio važan u antičkom, bizantskom i osmanskom razdoblju. Muzej izložbama obuhvaća širok raspon artefakata – od helenističkih skulptura, rimskih mozaika i bizantskih relikvija do prelijepih iznik pločica i keramike po kojoj je grad svjetski poznat. Među najvrednijim izlošcima su fragmenti ranokršćanskih mozaika, križeva, natpisa i relikvijara koji potječu iz vremena kada je Niceja bila domaćin Prvom i Drugom ekumenskom saboru, kao i predmeti povezani s bizantskim bogoslužjem. Zgrada muzeja sama po sebi odiše poviješću, a mirno dvorište s pogledom na jezero stvara ozračje idealno za razmišljanje o slojevima civilizacija koje su oblikovale ovaj kraj.