Poezija kao prostor slobode

U knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu 30. travnja održano je predstavljanje kurdske pjesnikinje Mizgin Ronak – Aydin, koja je u hrvatskoj metropoli boravila kao gošća mjesečne Rezidencije za pisce u organizaciji Hrvatskog P.E.N. centra. Događaj je privukao brojnu publiku, a razgovor s autoricom vodio je pjesnik i predsjednik P.E.N.-a Tomica Bajsić.

Mizgin Ronak u Turskoj je provela trideset godina u zatvoru kao politička zatvorenica, uhićena sa svega 17 godina. Unatoč dugogodišnjoj izolaciji, upravo je u zatvorskim godinama pronašla prostor za stvaralaštvo. Kako je istaknula tijekom večeri, poezija joj je omogućila osjećaj unutarnje slobode u uvjetima gdje su knjige bile rijetkost, a vrijeme usporeno i zatvoreno. „Jedino se u riječima osjećam slobodnom“, rekla je pred okupljenima.

Mizgin Ronak – Aydin provela je trideset godina u zatvoru kao politička zatvorenica / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Program je bio prožet čitanjem njezine poezije. Autorica je pročitala jednu pjesmu na kurdskom kako bi publici približila zvučnost i ritam svog jezika, dok je Tomica Bajsić predstavio tri pjesme u hrvatskom prijevodu. Posebnu pozornost izazvala je njezina nova pjesma posvećena Zagrebu naslovljena Goodbye Silver Man i upućena mnogobrojnim zagrebačkim znamenitostima i turističkim lokacijama, prije svega spomeniku A. G. Matošu na Strossmayerovu šetalištu. Pjesma je nastala kao osobna zahvala za toplinu i dobrodošlicu koju je pjesnikinja osjetila tijekom boravka u Zagrebu.

Zanimljivo, u razgovoru s Bajsićem dotaknula se i lingvističkih podudarnosti – rekla je kako je otkrila da kurdski i hrvatski dijele neke slične riječi, o čemu je govorila s oduševljenjem, podsjetivši koliko su jezici povezani, čak i kada su geografski udaljeni.

Tijekom razgovora otvorila je i pitanja doma, identiteta i nemira. Mizgin Ronak priznala je da od izlaska iz zatvora više gotovo i ne piše poeziju. Gradovi su joj, kaže, prebrzi, prebučni i prenatrpani za tišinu koja joj je potrebna za pisanje stihova. Umjesto toga, danas se bavi pisanjem novinarskih i aktivističkih tekstova za online medije. „Nemam dom. Stalno se selim. Nigdje se više ne osjećam kod kuće“, izjavila je, dodavši kako se čak i u vlastitom gradu osjeća kao strankinja – kao izvanzemaljac. Godine provedene iza rešetaka oblikovale su njezin odnos prema svijetu, ali i prema pisanju koje, kako kaže, ostaje jedini istinski prostor u kojem se osjeća slobodno.

Publika je sa zanimanjem slušala i osobne detalje iz njezina života. Mizgin Ronak dolazi iz učene obitelji – njezin otac bio je profesor kurdskog jezika – a zatvorska iskustva obilježila su cijelu obitelj. Kao dijete posjećivala je oca u zatvoru, a kasnije je on posjećivao nju. Taj preokret postao je simbol međugeneracijskog nasljeđa borbe, otpora i jezika.

Večer je dodatno obogatila atmosfera s Tkalčićeve ulice, gdje se paralelno odvijao jazz koncert. Zvuci glazbe dopirali su kroz prozore knjižnice i obojili događaj ritmom ulične svakodnevice. U tom su se trenutku Zagreb i poezija dodirnuli – u jednom malom, ali značajnom susretu riječi, sjećanja i tihe upornosti.

Predstavljanje Mizgin Ronak još je jednom pokazalo važnost književnih rezidencija i međunarodne suradnje. U vremenu kada su mnogi autori i autorice izloženi progonu, ovakvi programi omogućuju ne samo sigurno utočište, nego i dijeljenje iskustava koja nadilaze granice i jezike. U stihu, jeziku i šutnji Mizgin Ronak publika je prepoznala snagu književnosti koja ne traži milost, ali uvijek pruža prostor – za misao, za otpor, za dah.