Pobjednički radovi literarnog natječaja Životinjsko carstvo u književnosti – od mrava dobra srca do letećih grifona

Učenički radovi osnovnih škola
od 4. do 6. razreda
Životinjsko carstvo u knjigama

Od najranijeg djetinjstva susrećem se s knjigama u kojima su glavni ili sporedni likovi životinje. Životinje su neizostavna tema i motiv u mnogim dječjim pričama koje smo čitali ili čitamo za lektiru, a ja sam se prisjetila nekih koje su mi zbog svojih poruka ostale u sjećanju.

Kada čitam knjige u kojima su likovi životinje, uvijek mi je zanimljivo jer u tim pričama životinje često znaju govoriti, razmišljati i ponašati se kao ljudi. No, životinje nerijetko postupaju pametnije i iskrenije od ljudi. Kao mala čitala sam Ježevu kućicu. Ježurka Ježić je pametan i skroman. Pokazuje da nije važno koliko je dom velik i bogat, nego koliko u njemu ima topline i ljubavi. Naučila me da moram cijeniti to što imam. Svidjela mi se i priča Bijeli jelen. U njoj su životinje prikazane kao dobra bića koja pomažu ljudima. Jelen je čudesan, ali i pravedan. Priča me podsjetila koliko je priroda važna i kako ju moramo čuvati. Zahvalan i dobronamjeran je pas Bundaš iz priče Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Iako je pas, on je pravi prijatelj koji nikad ne napušta Hlapića i uvijek je uz njega. Bundaš me naučio što znači odanost i pravo prijateljstvo. Čitala sam i basne u kojima životinje imaju različite osobine, uvijek nas nešto nauče ili navedu na razmišljanje. Iako su kratke, te su priče pune mudrosti i ostaju u pamćenju dugo nakon čitanja. Zanimljivo je kako se ista životinja može pojaviti u različitim pričama s potpuno drugačijom ulogom. Tako je u bajci Crvenkapica vuk opasan i lukav, no u slikovnici Vuk koji je ispao iz knjige, taj isti vuk je izgubljen, zbunjen i samo traži svoje mjesto u nekom drugom svijetu. U priči Uljuđeni vuk on se polako mijenja i postaje marljiv i pristojan pa više nije usamljen i ima nove prijatelje.

Rad Stablo želja Lucije Stvorić iz Obrtničko-tehničke škole Slavonski Brod izložen
na izložbi u sklopu Noći knjige u NSK

Ove priče pokazuju da nije uvijek sve onako kako se čini na prvi pogled i da svatko može imati i svoju dobru i lošu stranu. Isto tako, možemo griješiti, ali se možemo i mijenjati nabolje. Sve te knjige nisu samo zabavne, nego nas uče životnim vrijednostima. Kako biti dobar prijatelj, kako poštovati prirodu, kako biti hrabar, vrijedan i iskren. Mislim da se upravo zato te priče čitaju u školi.

Ema Dečman, 6. razred, Osnovna škola Banija, Karlovac, mentorica / stručna suradnica knjižničarka: Darinka Vučković

Učenički radovi osnovnih škola
od 7. do 8. razreda
Let iznad stranica

Sjedila sam u školi, zadubljena u knjigu Galeb Jonathan Livingston, iako, iskreno, više iz obaveze nego iz stvarne želje za čitanjem. Pogled mi je povremeno lutao prema prozoru, gdje su se oblaci lijeno povlačili nad gradom. Ponekad bih se uhvatila kako bezvoljno okrećem stranice, tražeći smisao u pričama o galebu koji nije htio biti kao svi ostali. „Zašto se uopće mučim?“ pomislila sam. „To je samo knjiga.“

I tada, ne znam kako to opisati, sve se promijenilo. Nisam zatvorila oči, nisam osjetila vrtoglavicu, niti se dogodilo nešto očito čudno. Jednostavno, u jednom trenutku bila sam u učionici, a u drugom… visoko iznad oceana. Vjetar mi je rezao lice, a oko mene su letjeli deseci galebova. Nebo je bilo beskrajno plavo, more se prostiralo unedogled. Pogledala sam dolje – nisam imala krila, nisam bila galeb – ali stajala sam, ili lebdjela, negdje usred zraka. Gravitacija kao da nije imala isti učinak na mene. „Ej, tko si ti?“ začula sam glas. Preda mnom je lepršao galeb – ne bilo koji, već Jonathan Livingston. Promatrao me znatiželjno, ali bez čuđenja. „Nikad te nisam vidio ovdje. A ne izgledaš kao galeb.“ „Hvala na komplimentu?“ pokušala sam se nasmijati, iako nije bilo lako kad visiš u zraku iznad oceana. „Znaš letjeti?“ upitao je. „Ne. Mislim, letjela sam avionom… ali to se ne računa, zar ne?“ Jonathan se nasmijao. „Ne, ne baš. Ali svejedno si ovdje. To znači da možeš naučiti.“

Prije nego što sam stigla išta reći, već se zaletio prema meni, pokazujući kako treba raširiti krila – ili, u mom slučaju, ruke. Nije imalo smisla, ali nešto u meni je reklo: „Probaj.“ Raširila sam ruke. I gle čuda – nisam pala. Počela sam shvaćati njegovu strast. Letenje nije samo kretanje, već sloboda, spoznaja, nadilaženje vlastitih granica. Jonathan mi je pričao kako su ga prognali jer je želio letjeti više, brže, drugačije od ostalih. „Zar su te stvarno protjerali samo zato što si htio biti bolji?“ pitala sam ga. „Oni ne razumiju“, slegnuo je krilima. „Za njih, let je samo sredstvo da dođu do hrane. Ali let može biti umjetnost. Može biti put do nečeg većeg.“

U tom trenutku pojavili su se drugi galebovi – oni koji su ga prognali. Osjetila sam napetost u zraku. „Vrati se među nas, Jonathane“, govorili su mu. „Prestani s tim glupostima.“ Nisam mogla šutjeti. „Zašto bi se morao vratiti? Zato što je bolji od vas?“ Galebovi su me pogledali kao da sam rekla najveću herezu. „On nije bolji“, procijedio je jedan. „On je samo… čudan.“ „Možda je čudan“, rekla sam, „ali zar ne vidite koliko može? Zar ne želite i vi naučiti?“ Tišina. Zrak je bio gust od neizgovorenih misli. Jonathan se okrenuo prema meni i tiho rekao: „Ponekad ne možeš nekoga natjerati da vidi ono što ne želi vidjeti.“ Razmišljala sam o tome. Možda nije stvar u dokazivanju drugima, nego u osobnom napretku. Možda je najvažnije letjeti čak i kad te nitko ne razumije.

Kraj

A onda opet promjena. Više nisam bila na nebu. Vratila sam se u učionicu, ponovno s knjigom u rukama. Ali ovaj put nisam je čitala zato što moram. Čitala sam jer sam željela znati što će biti s Jonathanom. Jer sada sam razumjela.

Magdalena Bonić, 8. razred, Osnovna škola Šijana, Pula, mentor: Vladimir Papić, stručna suradnica knjižničarka: Iva Petrović Poljak

Učenički radovi srednjih škola
od 1. do 4. razreda
Vox silentii

U tišini zore, kada su oblaci još sneni, a lišće šapće samo onima koji slušaju srcem, u šumu je zakoračio lav. Njegove šape nisu lomile grančice niti budile ptice; hodao je poput stijene, ali njegovo prisustvo bilo je snažno poput grmljavine. Griva mu je bila gusta i zlaćana, a pogled je nosio mudrost nekog davnog vremena, kao da je u njemu zrcaljena sva tuga i snaga svijeta. Zvao se Mufasa, i nitko nije znao odakle je došao. U dolini, podno šume, živjela je obitelj: otac, majka i dječak Elian. Njihov život bio je tih, ali ispunjen – sve dok se nije pojavio lav. Tog jutra Elian je, kao i obično, pratio svjetlosne tragove kroz drveće. Zastao je kad je ugledao oči koje nisu bile oči zvijeri, nego zrcala. Oči lava gledale su ga kao da već znaju tko je. Mufasa nije govorio, ali njegova prisutnost bila je poput riječi u srcu. Sjeo je na kamen prekriven mahovinom i gledao dječaka. Taj trenutak trajao je nekoliko otkucaja srca, ali promijenio je sve. Elian je osjetio nekakav osjećaj u prsima, ali to nije bio strah, nego spoznaja. I prvi put je tišina oko njega postala glasna. Dani su prolazili, a Mufasa je ostajao. Nikada nije tražio hranu, niti je lovio. Šuma ga je prihvatila kao svoga čuvara, a ljudi kao tihu prisutnost koja budi ono zaboravljeno u njima. Djeca su mu donosila plodove, a starci su mu se klanjali pogledom. Svaki dan Elian je naučio nešto novo. Naučio je da lav može čuvati, a ne vladati, da snaga ne leži u rici, nego u tišini, da suze nisu slabost, nego čistoća. U Mufasinu pogledu nalazila se toplina oca, tuga predaka, nada u djetetu. Bio je priča koja ne traži riječi. Jedne noći, dok je šuma disala pod mjesečinom, Mufasa se podigao. Zvijezde su ga pratile dok je kročio prema sjeveru, a on se nije ni okrenuo. Nije ostavio ništa osim praznog mjesta pod hrastom. Ali u toj praznini nešto je živjelo; tišina puna značenja. Elian je rastao, njegovo srce bilo je sve tiše, ali dublje. Postao je slikar, onaj koji sluša. U svakoj priči, u svakom potezu kista, skrivala se sjena lava. Ne da bi se on sjećao, već da bi podsjetio druge. U šumi i danas ostaje kamen pod stablom, mjesto na kojem je tišina govorila glasnije od svega. Djeca ondje sjede zatvorenih očiju, nadajući se da će čuti korak. A možda, u vjetru, još uvijek putuje priča o lavu koji je bio tišina, i u toj tišini dom. Mufasa nije bio samo lav, bio je ogledalo svega onoga što možemo postati kad prestanemo vikati i počnemo slušati. Elian je često govorio kako je šuma bila Mufasin hram, a tišina njegova molitva. I dok se šuma mijenja, raste i šapuće novim generacijama, legenda o Mufasi ne blijedi. Jer jednom, kada svijet utihne, svi ćemo čuti njegov hod. Pouka: Prava snaga nije u riječima, već u tišini koja nas povezuje s drugima. Kroz prisutnost i pažnju mijenjamo svijet, iako možda ne govorimo ništa.

Antonija Pavlović, 3. razred,
Elektrotehnička i ekonomska škola, Nova Gradiška, mentorica / stručna suradnica knjižničarka: Kristina Dujmović