Pisci i intelektualci trebaju se boriti za istinu

Gisèle Sapiro profesorica je sociologije na pariškoj visokoškolskoj instituciji École des hautes études en sciences sociales, te voditeljica istraživanja u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS). Područja njezina znanstvena interesa su sociologija kulture, književnosti, pozicija intelektualaca, prijevodi, izdavaštvo i pravo, te epistemologija i povijest humanističkih i društvenih znanosti. Nedavno je boravila u Zagrebu, gdje je promovirala hrvatski prijevod svoje knjige Sociologija književnosti u izdanju nakladničke kuće Meandar Media i prijevodu Mirne Sindičić Sabljo. Tom smo prilikom s njom razgovarali za Vijenac.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Jednom ste napisali da frankofonsko područje ima najjaču prisutnost sociologije književnosti – što je razlog tomu i koja je tradicija dovela do te činjenice?

Sociologija književnosti pojavila se na različitim mjestima – u Mađarskoj s Györgyjem Lukácsom i Arnoldom Hauserom koji su pokrenuli marksističku tradiciju, a slijedio ih je Rumunj Lucien Goldmann, koji je bio prognan u Francusku; u Njemačkoj s L. L. Schück­ingom, autorom Sociologije književnog ukusa; kasnije, 1950-ih, u Ujedinjenom Kraljevstvu unutar Birminghamske škole za kulturne studije (posebno Raymond Williams i Richard Hoggart). No osim Schückinga, svi su oni sociologiju književnosti zamišljali kao proučavanje tekstova u širem društvenom kontekstu, bez posebne pažnje prema književnom polju kao takvom.

U Francuskoj je 1950-ih Robert Escarpit započeo s razvojem programa za sociologiju književnosti koji je uključivao i izdavače, u trenutku kad su i sami izdavači pokazivali interes za istraživanja čitateljskih navika, no to je bio prilično pozitivistički pristup. Pierre Bourdieu, pak, razvio je „sociologiju djela“ (franc. sociologie des œuvres), osobito književnih, uzimajući u obzir s jedne strane društvena obilježja autora, a s druge specifične autoritete književnog polja (izdavače, akademije, književne kritičare itd.). Zahvaljujući njegovu radu i radu njegove ekipe, studenata i sljedbenika, sociologija književnosti postala je dio same sociološke discipline.

Takav spoj može se objasniti činjenicom da je sociologija u Francuskoj krajem 19. stoljeća nastala na Filozofskom fakultetu (za razliku od mnogih drugih zemalja gdje je nastala na Pravnom fakultetu). I sâm Bourdieu najprije se školovao u obrazovnom sustavu koji je književnosti pridavao veliku važnost, što je odražavalo visok društveni prestiž književnosti u francuskom društvu. Kad je završavao srednju školu, Sartre – istovremeno pisac i filozof – bio je izrazito utjecajna figura, također je razmatrao književnost iz sociološke perspektive u svojoj knjizi Što je književnost? (Qu’est-ce que la littérature?) te kasnije u biografiji Gustavea Flauberta (L’Idiot de la famille). Svi ti utjecaji obilježili su Bourdieuovo mišljenje.

S Pierreom Bourdieuom blisko ste surađivali, nazivaju vas nasljednicom njegove ostavštine. Kako biste ukratko predstavili njegov rad ljudima koji s njim nisu upoznati i što vas je privuklo njegovim idejama?

Bourdieu je stavio kulturu u središte sociologije. S jedne je strane tvrdio da se društvene razlike i nejednakosti ne mogu analizirati isključivo kroz razlike u ekonomskim resursima, razvio je pojam „kulturnog kapitala“, koji se može prenijeti unutar obitelji ili steći obrazovanjem, ali oni koji ga nasljeđuju imaju prednost nad ostalima, jer im je prirođen, kao utjelovljen oblik kapitala, duboko ukorijenjen u njihov habitus – skup dispozicija koje oblikuju percepciju, prosudbu i djelovanje. Tako škola vrši simboličko nasilje jer prikazuje kao rezultat osobnih zasluga ono što je zapravo posljedica nejednake raspodjele kulturnog kapitala, čime se istovremeno reproducira i naturalizira društvena nejednakost.

S druge je strane Bourdieu proučavao ekonomiju simboličkih dobara, koja se temelji na simboličkom kapitalu čiji način akumulacije nije isti kao kod ekonomskog kapitala. Vrijednost književnog djela ne mjeri se prodajom, već prosudbom stručnjaka (pisaca, književnih kritičara, književnih nagrada) koji određuju njegovu estetsku vrijednost. Ti autoriteti često su u sukobu i bore se kako bi nametnuli vlastitu koncepciju. Tipično je da postoje borbe između etabliranih i avangardnih autora te između različitih struja i koncepcija književne vrijednosti. Ovo „polje kulturne produkcije“, sastavljeno od specifičnih autoriteta  u kojem je ulog specifičan oblik kapitala, omogućuje relativnu autonomiju književnih (i umjetničkih) djela u odnosu na ekonomske ili ideološke pritiske. Autonomija jednog polja također je vidljiva u njegovom referiranju na vlastitu povijest – što vrijedi za književnost, umjetnost, znanost, pa i pravo.

Bourdieuovo djelo otkrila sam tijekom studija komparativne književnosti i filozofije na Sveučilištu u Tel Avivu, zahvaljujući Itamaru Even-Zoharu, koji me pozvao da prevedem neka njegova djela i osobno me upoznao s njim, jer su bili prijatelji. Isprva me privukla njegova sociologija književnosti – činilo mi se da se radi o istinski znanstvenom pristupu koji mi je omogućio da sustavno proširim istraživanje izvan samoga teksta (odsjek za teoriju književnosti tada je bio među vodećima u svijetu u području naratologije). Bila sam upoznata i s Even-Zoharovom teorijom polisistema, koja je također stekla međunarodni ugled i koju sam preferirala u odnosu na naratologiju (oba pravca pozivala su se na tradiciju ruskih formalista). Prevela sam Bourdieuov dugi esej Tržište simboličkih dobara (Le marché des biens symboliques) na hebrejski (upravo je objavljen ove godine, 35 godina nakon što sam ga prvi put prevela). No odmah me fascinirala i njegova teorija habitusa – prevela sam treće poglavlje Praktičnog uma (Raisons Pratiques) na hebrejski i bila uzbuđena otkrivši koliko se filozofskih referenci s kojima sam se već susrela tijekom filozofskog obrazovanja pojavljuje u njemu, u tako sofisticiranom okviru koji nam je pomogao razumjeti kako naše ponašanje, percepcija i prosudba ovise o klasi, obrazovanju, školi i drugim čimbenicima okoline. Središnje mjesto koje je pridavao tijelu također mi je privuklo pažnju u tom procesu – svirala sam klavir i to se povezalo s mojom praksom. Prevela sam i odlomak iz Razlike (La distinction) na hebrejski te četiri predavanja koja je održao u Japanu na engleskom jeziku za časopis Poetics Today, uz pomoć Briana McHalea. Nakon toga sam se vratila u Pariz kako bih započela doktorat pod njegovim mentorstvom na Školi za visoke studije društvenih znanosti (École des hautes études en sciences sociales), budući da je prihvatio moj projekt o francuskom književnom polju tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Kako se Bourdieuova sociologija dominacije primjenjuje na današnju situaciju u zapadnom društvu i je li primjenjiva na književnost?

Ekonomski jaz između najbogatijih i najsiromašnijih dodatno se produbio, jer novi oblik javnog menadžmenta, protiv kojeg se Bourdieu borio kao javni intelektualac potkraj života, uništava socijalnu državu u korist onih koji ekonomski dominiraju. Outsourcing im omogućuje da zaobiđu socijalne zakone koji štite radnike i ostvare veće profite zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi. Uz to, primjećuje se i pad vrijednosti kulturnog kapitala u odnosu na ekonomski kapital. Istovremeno, svjedočimo usponu neliberalizma, koji predstavlja grublji oblik dominacije.

Prijelaz s industrijskog na financijski kapitalizam imao je vrlo konkretne posljedice na izdavačku industriju. Konsolidacija izdavačkih kuća u velike konglomerate temeljene na dioničarstvu i kupovini/akvizicijama dovela je do toga da se čelni ljudi tih grupacija sve više udaljuju od same srži izdavačke profesije – uređivanja tekstova – te fokusiraju isključivo na profit. Neki su ipak shvatili da im je u interesu očuvati simbolički kapital svojih tih manjih izdavačkih kuća, pa im daju određenu autonomiju, ali su očekivanja u pogledu profita znatno veća i stvaraju jak ekonomski pritisak na urednike, koji moraju komercijalno opravdati svaki projekt. Da bi danas bio objavljen kod takvih izdavača, pisac mora imati književnog agenta. Takva ograničenja ostavljaju mnogo manje prostora za inovativnija književna djela, a kamoli za eksperimentalne tekstove i poeziju, koji su utočište pronašli kod malih, nezavisnih izdavača. No i tim malim izdavačima još je teže opstati u distribucijskom sustavu koji sve više kontroliraju dominantne grupacije. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, nemaju pristup knjižarskom lancu Barnes & Noble. U tim knjižarama izdavačke grupacije plaćaju za strateške lokacije – na izlozima ili blizu blagajne.

Nezavisnih knjižara ima vrlo malo. Situacija je bolja u Francuskoj, iako poslovni model izdavaštva koji već prevladava u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj, sada također dobiva na snazi i u Francuskoj. Autoritarni zaokret kojem svjedočimo u SAD-u mogao bi najaviti povratak cenzure u književnosti – što se već događa u akademskom okruženju.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2025.
S francuskog prevela Mirna Sindičić Sabljo

Kakva je današnja pozicija, odnosno uloga intelektualaca, pogotovo u usporedbi s onom u 20. stoljeću?

Intelektualci su izgubili velik dio svoga simboličkog kapitala. Njihov je autoritet doveden u pitanje već u svibnju 1968, a danas je dodatno relativiziran – s jedne strane zbog sve veće uloge društvenih mreža u javnoj sferi, s druge zbog nastojanja medija da dosegnu što širu publiku. Nadalje, tradicionalni intelektualci, osobito akademici, sve su češće meta napada – suočeni su s raznim oblicima zastrašivanja i ograničavanja akademske slobode: to je već dugo slučaj u Turskoj i Indiji, a sada i u SAD-u. U Francuskoj je također bilo pokušaja diskreditacije akademika optužbama za „islamoljevičarstvo“, ali ti pokušaji zasad nisu bili uspješni. Francuski akademici i dalje nastupaju kao stručnjaci u medijima, no češće u ulozi specifičnih intelektualaca u Foucaultovu smislu – dakle na temelju svoje stručnosti – osim nekolicine izuzetnih figura poput Thomasa Pikettyja, koji i dalje djeluje kao pravi javni intelektualac u francuskoj tradiciji.

Što se tiče pisaca, oni sve češće izbjegavaju ulogu javnog intelektualca iz više razloga: najprije zbog porasta važnosti stručnosti koja je usko povezana s društvenim znanostima nakon Drugog svjetskog rata, zbog čega se osjećaju manje ovlaštenima za političke intervencije; potom zbog profesionalizacije koja može dovesti do njihove depolitizacije, ili zbog straha da ne budu percipirani kao angažirani autori. Ipak, i dalje vidimo autore – sve više autorica – iz neliberalnih ili autoritarnih zemalja, poput Arundhati Roy, koje javno zauzimaju stav.

To bi moglo poslužiti kao model piscima i drugim intelektualcima u danas ugroženim liberalnim demokracijama. Njihova bi uloga trebala biti prokazivanje neliberalnog zaokreta u mnogim zemljama te ratova osvajanja i ekspanzije. Također bi trebali nastaviti borbu protiv neoliberalizma, koji smatram jednim od glavnih uzroka tog neliberalnog zaokreta. I boriti se za istinu – uključujući pravo značenje te riječi – kao i za globalnu pravdu, uključujući epistemološku pravdu.

Čini se da danas sve više svjedočimo fenomenu tzv. „pop-intelektualaca“, koji su na neki način rekreacija ideje „totalnog intelektualaca“, sada (ponovno) stvoreni putem dijeljenja memova na društvenim mrežama (primjerice fenomen Jordana Petersona).

Fenomen „medijskog intelektualca“ nije nov – započeo je u Francuskoj s „novim filozofima“ (nouveaux philosophes) kao što su Bernard-Henri Lévy, Alain Finkielkraut i André Glucksmann. Oni su znali kako iskoristiti medijsku scenu u trenutku kada je počela privatizacija i kada su mediji sve više težili masovnoj publici, čime se mijenjala i sama forma javnog nastupa. U SAD-u su se pojavile nove medijske figure autora nefikcijske literature, čija su djela promovirali književni agenti, a neki od njih – poput Jordana Petersona – stekli su veliku popularnost. Oni koriste svoje akademske titule kao dokaz znanstvene vrijednosti svojih argumenata, iako ono što pišu često nema veze sa znanstvenim znanjem. U tom su smislu potpuna suprotnost figuri specifičnih intelektualaca kakvu su utjelovili Bourdieu devedesetih ili danas Thomas Piketty. Njihova aura proizlazi iz proročkog držanja – oni su neka vrsta modernih lažnih proroka.

Kako se cenzura promijenila od vremena Émilea Zole do danas?

U liberalnim demokracijama došlo je do liberalizacije tiska. To se dogodilo u različitim razdobljima u različitim zemljama. U Francuskoj je režim slobode izražavanja – što znači da nema prethodne cenzure – započeo 1819. za vrijeme Burbonske restauracije, prve parlamentarne monarhije u toj zemlji, ali sloboda je tada bila vrlo ograničena. Prava liberalizacija tiska dogodila se tek 1881. pod Trećom Republikom. U razdobljima rata ili pod autoritarnim režimima, kao što je bio Vichyjevski režim u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata, prethodna cenzura ponovno je uvedena. U Francuskoj je zakon iz 1881. još uvijek na snazi, ali je tijekom godina dopunjavan.

Glavna promjena dogodila se donošenjem zakona koji ograničava govor mržnje – taj je zakon u Francuskoj donesen 1972, a slične zakone prihvatile su i druge liberalne demokracije u isto vrijeme. On zabranjuje govor koji napada pojedince na temelju njihove etničke ili vjerske pripadnosti. Danas je u Europskoj uniji proširen i na govor mržnje temeljen na spolu i seksualnosti.

Takve zakone napadaju krajnje desni intelektualci poput Erica Zemmoura, pozivajući se na „slobodu govora“. No ja tvrdim da govor mržnje – ili kako ga radije nazivam, stigmatizirajući diskurs – nije izraz mišljenja, već performativni čin, diskurs koji stigmatizira ranjive skupine, vršeći nad njima simboličko nasilje koje se može iskoristiti za opravdanje fizičkog nasilja.

Druga se promjena ne odnosi na sam zakon, već na njegovu primjenu: danas postoji veća tolerancija prema onome što se nekad nazivalo opscenošću ili pornografijom. Šezdesetih godina prošlog stoljeća neki su romani u Francuskoj bili zabranjeni iz tog razloga, poput Tombeau pour cinq cent mille soldats Pierrea Guyotata, no u njegovom je slučaju opscenost bila samo izgovor za političku cenzuru, budući da je roman bio alegorija na Alžirski rat.

Pokreti bojkota poput #MeToo i Black Lives Matter nazivani su cenzurom, ali bojkot nije cenzura – to je osobno pravo; svatko ima pravo izabrati što će čitati, a moralna kritika umjetničkih djela oduvijek je postojala. Hoće li to dovesti do cenzure ili ne, pitanje je političke ili ekonomske kalkulacije onih koji imaju moć distribuirati ta djela.

Kako je internet promijenio književnost i njezin odnos s čitateljima?

Internet je otvorio nove mogućnosti za širenje književnosti, osobito za eksperimentalne forme koje su teže nalazile put do knjižara. Zahvaljujući Amazonu, mali nezavisni izdavači – poput američkog izdavača poezije Ugly Duckling Presse – mogli su zaobići tradicionalnu distribuciju i putem interneta oglašavati svoja izdanja i organizirati događanja. Postoje i visokokvalitetni književni časopisi isključivo u digitalnom obliku, pa čak i mrežne stranice koje vodi samo jedan autor, poput stranice Le Tiers Livre koju vodi francuski pisac François Bon (www.tierslivre.net).

S druge strane, Amazonov sustav ugrožava neovisne knjižare ondje gdje one još postoje. Taj sustav promovira prvenstveno bestselere, budući da su algoritmi temeljeni na učestalosti pretraga i kupnji. Ako ne znaš što točno tražiš, teško ćeš naići na zahtjevnija književna djela. Nasuprot tome, neovisna knjižara promovira knjige koje se sviđaju njezinim djelatnicima ili koje su pohvalili književni kritičari.

Čini se da je danas teže nego ikad kontrolirati i cenzurirati književnost – s obzirom na fenomen internetskih autora koji se samostalno objavljuju i putem društvenih mreža stvaraju vlastitu publiku i tržište, pa čak i neovisne bestselere.

Apsolutno. Taj fenomen predstavlja oblik decentralizacije moći u književnom polju. Autori više ne ovise isključivo o izdavačima, kritičarima ni knjižarama kako bi pronašli svoju publiku. Društvene mreže omogućile su da se oko autora formiraju zajednice koje ga prate, dijele i promoviraju. Iako to ne znači kraj cenzure – jer platforme i dalje imaju svoja pravila, a algoritmi vrše oblik nevidljive selekcije – ipak je sve teže kontrolirati tijek književnih sadržaja kao što je to bilo u doba tiska ili tradicionalnog izdavaštva.

Točno je da pokušaji regulacije interneta nailaze na velike prepreke. Primjerice, u Francuskoj je 2020. godine zakon kojim se pokušalo regulirati govor mržnje na internetu bio odbačen od strane Ustavnog vijeća jer je previše ograničavao slobodu govora. Teško je pronaći ravnotežu između regulacije koja bi štitila pojedince i očuvanja slobode izražavanja.

Ali ono o čemu vi govorite jest samoizdavanje fikcijskih ili nefikcijskih djela na internetu. Samoizdavaštvo je oduvijek postojalo, postojale su čak i nagrade i događaji posvećeni tome, ali internet je toj sceni omogućio mnogo širu distribuciju. Primjerice, mrežna stranica Wattpad ima milijune čitatelja. Jasna granica između samoizdavaštva i profesionalnog izdavaštva također se zamagljuje otkako je Penguin kupio jednu samoizdavačku kuću, a od kada je Pedeset nijansi sive, koje su započele kao internetska priča, preuzela izdavačka kuća i pretvorila ih u svjetski bestseler.

Je li danas lakše probiti osovinu New York–London–Pariz i omogućiti većem broju različitih autora i zemalja da zasjaju na globalnom književnom tržištu?

S jedne strane svjedočimo većoj raznolikosti prevedenih književnih djela u pogledu zemalja porijekla i jezika, kao i većem otvaranju prema suvremenim nezapadnim autorima. S druge strane jezik s kojeg je broj prijevoda najviše porastao nakon 1989. godine jest engleski – njegov udio u svjetskim prijevodima porastao je s 45 % u 1980-ima na 59 %, i od tada se nije smanjio. Taj je rast još značajniji uzmemo li u obzir da se ukupan broj prijevoda u svijetu povećao za više od 50 % između 1980. i 2000. godine, prema UNESCO-ovu Index Translationum. Osvajanje istočnoeuropskih tržišta djelomično objašnjava taj porast prijevoda s engleskog – britanska agencija, primjerice, otvorila je ured u Poljskoj, a novonastali istočnoeuropski književni agenti počeli su uvoziti knjige iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Suprotno tome, oni koji su pokušali izvoziti književna djela iz tih zemalja suočili su se s više prepreka nego prije 1989, kada je postojao veći politički interes Zapada za te regije.

Što se tiče transnacionalnog priznanja, u svojoj najnovijoj knjizi Qu’est-ce qu’un auteur mondial? (koja će biti prevedena na hrvatski u izdanju Meandar Medije), pokazala sam da je, iako je Nobelova nagrada od 1990. postala mnogo uključivija s obzirom na spol, etničku i geografsku pripadnost – vjerojatno prateći trend koji su započele angloameričke nagrade – ona nije postala raznovrsnija u pogledu jezika, a jezik koji je najviše profitirao od etničke raznolikosti jest engleski, budući da sve više postkolonijalnih autora piše na engleskom. Posljednja Nobelova nagrada do­dijeljena prvi put jednoj korejskoj autorici, Han Kang, donekle ispravlja tu tendenciju. Međutim, ona je prethodno već osvojila međunarodnu nagradu Man Booker, što ilustrira vodeću ulogu angloameričkog književnog polja, koje je preuzelo dominaciju od Francuske u stvaranju svjetskih autora. Ako pogledamo izdavače nobelovaca od 1990. nadalje na tri središnja jezika – engleskom, francuskom i njemačkom – primjećujemo da simbolička korist Nobelove nagrade sve više ide u korist velikih izdavačkih grupa u SAD-u, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. U Francuskoj je to Gallimard, koji je stvorio vlastitu grupaciju, i koji objavljuje najveći broj nobelovaca.

Što biste vi kao sociologinja književnosti izdvojili kao najveće promjene u 21. stoljeću u odnosu na 20. stoljeće?

Naravno, internet koji se razvio 1990-ih promijenio je mnoge aspekte rada izdavača – od slanja datoteka na lekturu ili za promociju prijevoda knjiga, do internetske promocije i sl. Druga velika promjena je konsolidacija izdavaštva koju sam već spomenula, a koja je učvrstila komercijalne pritiske na tržištu knjiga. Također bih istaknula porast književnih festivala diljem svijeta od 1990-ih godina i njihovu ulogu književnih autoriteta u karijerama pisaca. Neki od njih, koji imaju političku agendu, igraju i ulogu alternativne javne sfere.

Kako se svijet brzo mijenja, što biste istak­nuli kao najveće izazove književnosti u budućnosti?

S jedne strane to je ograničavanje slobode govora, a s druge strane reprodukcija i hiperprodukcija tekstova putem umjetne inteligencije. Pisci u Velikoj Britaniji nedavno su prosvjedovali protiv Mete koja je, koristeći UI tehnologiju, uzimala sadržaj iz takozvane „sjena biblioteke“ LibGen. Pitanje autorskih prava sada je u središtu i još uvijek daleko od rješenja. Što će se dogoditi ako autori prepuste svoja prava umjetnoj inteligenciji? A što ako to odbiju učiniti? Svaka od tih odluka nosi velike posljedice: ili će biti lišeni vlasništva nad svojim djelima koja može prisvojiti bilo tko, ili će ograničiti sadržaj koji postaje glavna baza podataka znanja i proizvodnje tekstova.

Što mislite, koji će biti glavni tematski pravci i teme za proučavanje sociologije književnosti u ostatku 21. stoljeća?

Naravno, mogu se proučavati evolucija izdavaštva, kako velikih izdavačkih grupa, tako i malih neovisnih izdavača, nacionalne i međunarodne književne nagrade, književni festivali (provela sam istraživanje o međunarodnim festivalima), amaterska online književna kritika (npr. Goodreads), književni klubovi, prakse čitanja i slično. Trenutno provodim istraživanje o književnim agentima diljem svijeta s timom. Obavili smo intervjue s više od 60 agenata iz otprilike desetak zemalja. Također nastavljam raditi na temi odnosa književnosti i politike, na tome kako se društvena i politička pitanja obrađuju u francuskoj suvremenoj književnosti, a istražujem i kako autori s krajnje desnice prisvajaju književnu baštinu u korist svoje političke identifikacije.