Papine cipele i mysterium lunae

Dok je papa ležao na odru, bio je odjeven u kazulu, halju dugačku i široku, a sad je bila crvena, kakva se nosi na Cvjetnicu, Veliki petak, Duhove i blagdane posvećene apostolima, evanđelistima i svetim mučenicima. Preko nje je bio položen palij, crvena traka u obliku slova Y, simbol Dobrog pastira, koji su izradile časne sestre iz bazilike sv. Cecilije u Trastevereu, i za koji je vuna stigla od ovaca uzgojenih i ostriženih u opatiji Tre Fontane, također u Rimu. Franjo je na glavi imao srebrnu mitru sa zlatnim nitima, u ruci krunicu, a na desnom prstenjaku prsten. Prsten? Franji je, kao i svim prethodnim papama, nakon izbora kamerlengo uručio Ribarov prsten, ali ga je on odbio nositi, kao i Benedikt XVI., i ostao privržen svojem jednostavnom srebrnom biskupskom prstenu, s kojim je sada i pokopan.

Otkako su pape u 19. stoljeću izgubili svoju državu, na Petrovoj su se stolici zaredali karizmatični biskupi koji su svojoj službi dali znatan moralni autoritet i priskrbili joj svjetsku popularnost. Dio je njihove karizme bilo i ostalo prekidanje s raznim srednjovjekovnim običajima te prigrljivanje modernosti, a u slučaju Franje, i postmodernosti. Lav XIII. bio je snimljen na film i fonograf još 1896, Pio XI. je 1931. progovorio na radiju, Pavao VI. prvi je letio avionom i nakon Drugog vatikanskog sabora prodao svoju trostruku krunu i utržak dao siromasima, Ivan XXIII. zadnji je nosio crvenu vunenu kapu obrubljenu hermelinovim krznom, zvanu camauro, koju dobro poznajemo s povijesnih portreta papa i duždeva, Ivan Pavao II. odbio je 1978. da ga dvanaest ljudi nosi u papinskoj nosiljci, Franjo je prvi pisao tvitove. 

Glomazne cipele pape Franje u potpunom su skladu s njegovim životom / Snimio Massimiliano Migliorato / PIXSELL

Camauro je ipak jednom prilikom nataknuo Benedikt XVI, 5. prosinca 2005. kada se ogrnuo i crvenom mozzettom, koju Franjo također nije vadio iz ormara. Nakon što su mu se mediji narugali da izgleda kao Djed Mraz, više to nije ponovio, no nakana je bila plemenita – htio je pokazati da čuva i slijedi Tradiciju, što zapravo i jest papin posao. Do smrti je nosio papinske crvene cipele, a u njima je i pokopan, za razliku od svojeg nasljednika kojemu su na odru, ispod bijele reverende, virile one njegove glomazne i kvrgave cipeletine, kakve bi bolje pristajale komičnom seoskom popu poput Don Camilla nego Petrovu nasljedniku.

Uoči konklave kardinali održavaju niz sastanaka kako bi se upoznali i predstavili prije tajnog glasanja, a Jorge Bergoglio izgovorio je 2013. na pretposljednjem takvom sastanku, 9. ožujka, samo nekoliko rečenica, iz glave, koje su izazvale veliko zanimanje i u konačnici pospješile njegov izbor. Na pripremnom sastanku Kardinalskoga zbora uoči ulaska u Sikstinu – kako kaže u Franjo u autobiografiji koju je napisao u suradnji s Carlom Mussom – prišao mu je jedan kardinal i, vezano za njegov govor, rekao: „Pa da, trebao bi nam netko da učini sve to…“ Nakon trećeg glasanja, za vrijeme ručka u refektoriju Svete Marte, havanski nadbiskup Jaime Lucas Ortega zamolio ga je tekst tog govora, koji je za njega Bergoglio tada rekonstruirao po sjećanju, na što mu je ovaj odgovorio: „O, hvala, tako ću odnijeti kući uspomenu na papu“, što je Bergoglio otklonio kao šalu.

Ali nije bila šala, Ortega je Bergoglijeve bilješke pročitao dva tjedna kasnije u kubanskoj katedrali na misi posvete ulja, a mi ih ovdje navodimo iz papine knjige Nadaj se: „Kad Crkva ne izađe iz sebe same kako bi širila evanđelje, postane autoreferencijalnom, okrenutom sebi, i razboli se (…) Boljke koje su s vremenom sustigle crkvene institucije vuku korijen iz okrenutosti sebi, u svojevrsnom teološkom narcizmu. U Otkrivenju Isus kaže da stoji na vratima i kuca. Tekst očito ukazuje na to da On stoji pred vratima i kuca kako bi ušao… Ali koji put pomislim da Isus kuca iznutra, kako bismo ga pustili van. Crkva okrenuta sebi hoće zadržati Isusa Krista u sebi i ne da mu izaći. Kad je Crkva okrenuta sebi, a nije toga svjesna, vjeruje da sjaji vlastitim svjetlom; prestaje biti mysterium lunae, Mjesečev misterij, i izaziva onu tako tešku boljku kakva je duhovna mondenost (prema De Lubacu to je najgore zlo koje može sustići Crkvu).“

I sada nam se otkriva Franjin pontifikat kao i značenje onih crnih bakandži što su stršale ispod papinske sutane na njegovu odru. Franji je bilo nezamislivo da mirno sjedi na Petrovoj katedri i utjelovljuje Tradiciju poput njegova velikog prethodnika, on je odmah skočio i krenuo. Nije samo pobjegao iz mramornih papinskih odaja u Svetu Martu, on je zapravo bježao iz Crkve, na sablazan mnogih katoličkih vjernika, iz straha, ili možda svijesti, da je Isus otišao od nas.

Bergoglio nije bio tip koji će klečati u nekom drevnom sakralnom prostoru, u oblaku tamjana i mirisnih cvjetnih aranžmana, dok tinjaju svijeće od pčelinja voska, pa zazivati Boga da mu dođe – kao praktičnom isusovcu to mu se činilo kao gubljenje vremena. Ne, on je zapravo cijelo vrijeme trčao za Isusom, u onim smjerovima gdje je mislio da bi on mogao biti, i tako možemo razumjeti određenu dozu njegove nestrpljivosti, čak i bezobzirnosti, u kojoj je odbacivao i odgurivao sve i svakoga koji bi ga u tome mogao usporiti ili spriječiti.

Crvene cipele bile su mu previše mondene za trku koja mu je bila na umu; trebali su mu čvrsti kožnati kalupi, opremljeni uloškom za njegov platfus, nimalo lijepi, ali svrhoviti. Na odru je svijetu izložio ono na što je bio najponosniji, izlizane potplate.