Oda izdržljivosti života

U siječnju je u izdanju Profila objavljen roman Dalje divljine autorice Lauren Groff, koji je s engleskog prevela Vlatka Valentić, a naslovnicu je ilustrirao Tomislav Torjanac. To nije autoričina prva knjiga prevedena na hrvatski, već smo mogli čitati roman Sudbe i srdžbe (Profil, 2016). Autorica je trostruka finalistica jedne od najprestižnijih američkih književnih nagrada – National Book Award. Osim ova dva, na hrvatski prevedena romana, napisala je i romane The Monsters of Templeton, Arcadia i Matrix, te zbirke priča Delicate Edible Birds i Florida. Za svoja djela nagrađena je nagradama The Story Prize, ABA, Indies’ Choice Award, Grand Prix de l’Heroine i Joyce Carol Oates Prize.

Izd. Profil, Zagreb, 2025.
S engleskog prevela Vlatka Valentić

Radnja romana smještena je u sjevernoameričku koloniju engleskih doseljenika Jamestown početkom 17. stoljeća. Odmah na početku zatječemo glavnu junakinju u bijegu hladnim, mračnim i nadasve neprijateljskim predjelima, u kojima iz mraka vrebaju svakojake opasnosti. Ono što već s prvom rečenicom možemo primijetiti izuzetna je atmosferičnost romana. Jezik kojim piše Lauren Groff pažljiv je, stilski izuzetan, snažan i pridonosi napetosti i neizvjesnosti koja je stalno prisutna. Vješto je postignuta i dinamika, u kombinaciji naizmjeničnog prolaženja kroz mnoge opasnosti i probijanja unutrašnjim stazama satkanima od utvara, sjećanja, strahova i nade u budućnost.

Junakinja romana mlada je djevojka, odbjegla sluškinja, čije ime ne znamo, znamo samo kako su je nazivali drugi, a jedno od tih imena je Tužaljka. Pratimo je i pitamo se što joj se dogodilo i koliko je strašno to od čega bježi da joj manju opasnost predstavlja prijeteća divljina. Pratimo je kroz nedaće, u borbi sa surovom prirodom i divljinom, promrzlu, gladnu i onemoćalu. No ona u svakoj prilici pokazuje koliko je izdržljiva, snalažljiva i uporna, a njezin je moto – ići dalje. Ona traži i pronalazi načine, osluškuje svijet i život oko sebe, budno prati i osluškuje prirodu, ali i svoje biće, a vlastito joj tijelo, ma koliko izranjavano, uvijek nudi odgovore i načine, iskazujući vlastitu mudrost.

U trenucima kada nije u borbi za goli život, kada ima dovoljno uvjeta za predah, bilo da je skrivena pod čamcem, unutar debla ili uspijeva zapaliti vatru i može malo predahnuti, imamo priliku zaviriti u svijet njezinih sjećanja, dilema i propitivanja. Tako saznajemo da je do četvrte godine bila u sirotištu, a onda su je predali u bogatu obitelj kao sluškinju, gdje s pet godina dobiva na brigu novorođenče obitelji u koju je smještena.

Našla se posve ostavljena i sama, bez ičije pomoći, podrške, utjehe ili tek blizine. „Djevojka je znala da svijet nije samo divlji, nego je još gori, svijet je ravnodušan. Nije ga briga, ne može ga biti briga što će biti s njom, ni najmanje. Ona je trun, mrvica, zrnce prašine koje lebdi na vjetru.“  No unatoč svemu nije posustajala niti odustajala, njezino se biće borilo za opstanak svim raspoloživim snagama.

Kako radnja odmiče, junakinja se suočava sa sve težim situacijama koje valja nadvladati, ali i sjećanjima koja neprekidno naviru, a koja bi željela potisnuti i sasvim ih izbrisati. Do kraja romana sasvim otkrivamo njezinu životnu priču, put nemilosrdnim predjelima, borbu s prirodom, zvijerima i gotovo nemogućim uvjetima. Ali također, i put samopropitivanja i suočavanja s vlastitim bićem, odlukama, djelima i okolnostima.

Dalje divljine roman je koji govori o snazi pojedinca, o izdržljivosti, o čudu života koji se otima i opstaje unatoč nezamislivim preprekama, o nadilaženju granica, kao i pitanju gdje su granice mogućeg. Govori o nagonu za preživljavanjem, hrabrosti i snazi koju ljudi u sebi nose i koja se ispoljava u teškim situacijama, o prirodi i svemu čemu nas ona može poučiti. Otvaraju se važna pitanja, pitanje jesmo li svjesni mudrosti prirode, koju ne možemo pokoriti, možemo samo surađivati s njom. Roman prikazuje strah i opasnost kada je divljina i priroda u pitanju, ali i promišljanje o tome kako možda nisu medvjedica ili vuk ono najopasnije što nam se može naći na putu, te da je katkad za život i opstanak opasnija bliska osoba, koja će se pokazati kao netko koga se najviše trebalo bojati. Također se propituje i zazor prema drugima, drugačijima, drugim plemenima, od kojih je junakinja knjige strepila, bježala i sklanjala se. Snažna je to priča o prirodi i o ljudskoj prirodi, prirodi odnosa, opstanka. Navodi na razmišljanje što smatramo divljim, a što pitomim, koliko to određuje naša vlastita djelovanja, do kolike je mjere priroda naše nutrine divlja, a do kolike pitoma. „I ona pomisli o tome, kako je dugo mogla poživjeti u onom drugom narodu i sa svim njegovim običajima i bogovima i hranom i jezikom i bude joj žao i bude ljuta na sebe što se više bojala drugih ljudi nego divljine.“

Lauren Groff napisala je roman o izdržljivosti i snazi ljudske prirode i nagona za samoodržanjem, ali i potrebi i čežnji za osjećajem sigurnosti i pripadanjem, istovremenom strahu od drugog, ali i težnji za zajedništvom. Ispisala je snažan tekst koji podsjeća da bismo manje trebali strahovati imajući na umu vlastitu izdržljivost i sposobnosti, posebice ako se udružimo i međusobno jačamo. Upoznajući se s tuđim, ali i vlastitim divljinama.