Može li glazba promijeniti svijet?

Može li glazba promijeniti svijet, preusmjeriti događaje, spasiti živote? Odgovor glasi „baš i ne“, osim ako pritom ne mislite na vlastiti, unutarnji svijet, na svoj život i iskustva: ona se tada zaista može pokazati presudnim i čarobnim oruđem, osobito dok ste još uvijek mladi i niste dovršili potragu za vlastitim identitetom. U najcitiranijoj sceni iz filma Garden State – jednome od najšarmantnijih indie ostvarenja s početka ovoga stoljeća – Natalie Portman pruža Zachu Braffu slušalice iz kojih se čuje New Slang grupe The Shins, govoreći mu: „Moraš čuti ovu pjesmu, promijenit će ti život. Kunem se.“ Glazba upijena u mladim danima zauvijek ostaje upisana u našoj podsvijesti, pa i zreli, obrazovani ljudi o njoj govore kao o presudnoj životnoj vrijednosti, i dalje promatrajući svijet u ključu pjesama koje su im na ovaj ili onaj način oblikovale sudbine ili su ih pratile u osjetljivim životnim fazama.

Vrata novih spoznaja

Jedan od njih je znanstvenik Boris Jokić, autor (neuspjele) kurikularne reforme i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Prvi albumi koje je kupio u dobi od jedanaest godina bili su Green američkog kvarteta R.E.M. i Tajni grad Rundekova Haustora, i taj ga je naoko običan, ni po čemu poseban, svakodnevni događaj – kupovina kazeta na zagrebačkoj Remizi – zauvijek odredio. „Bilo je to nešto istovremeno prijemčivo, a mistično, inspirativno i tajnovito“, pojasnit će svoje dječačko oduševljenje u nedavnom intervjuu, u jednome od brojnih javnih istupa održanih u svrhu promocije nove knjige, ambiciozno naslovljene 60 otkucaja – glazbena lektira (Rockmark, 2025). U osnovi, koncept nije nov – šezdeset otkucaja odnosi se na isto toliko autorovih omiljenih pjesama, na glazbu koja, prema Jokiću, sadrži osobito značenje, mudrost, poetiku ili snažnu poruku. I otvara vrata novih spoznaja.

Izd. Rockmark, Zagreb, 2025.

Likovna interpretacija pjesama

Knjige omiljenih pjesama dosad su objavljivale mnoge javne osobe, ne samo glazbenici – jedna od najčitanijih je 31 pjesma (31 Songs) britanskog književnika Nicka Hornbyja, a u novije vrijeme najzapaženija je (u nas također prevedena) zbirka eseja Boba Dylana o odabranim tuđim skladbama, pod naslovom Filozofija moderne pjesme (The Philosophy of Modern Song). Jokiću je možda bliža pretprošlogodišnja kolekcija kratkih ogleda o omiljenim pjesmama Jeffa Tweedyja iz grupe Wilco, World Within a Song. Njezin podulji naslov i podnaslov, u prijevodu Svijet unutar pjesme: glazba koja je promijenila moj život i život koji je promijenio moju glazbu, dovoljno govori o sadržaju, no Jokićev rad u odnosu na sve slične pokušaje razlikuje se u dvjema međusobno povezanim specifičnostima.

Svojim glazbenim odabirom – lektirom – obraća se prvenstveno mladim ljudima, a upravo je njih za potrebe vizualne opreme tekstova zamolio za suradnju: „Jednog sam utorka došao u zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te pitao učenike jesu li spremni za suradnju na jednom eksperimentu“, kazao je u razgovoru za portal Glazba.hr. „Dao sam im popis odabranih pjesama i rekao da imaju potpunu slobodu u likovnoj interpretaciji pjesama. Oni nisu znali što ću ja napisati, a ja nisam znao što će oni nacrtati. Rezultat te suradnje, na koju sam jako ponosan, ova je knjiga. Osim što pišem o tim pjesmama, izvođačima, životnim situacijama i elementima koje propituju i otvaraju, u knjizi pišem i o sebi.“

Ilustracije su, mora se priznati, zanimljive i većinom impresivne, a Borisovi tekstovi... njihova je vrijednost prije svega u dobroj namjeri i širini ukusa. Teško je pronaći nekoga tko više vjeruje u bolje sutra od Borisa Jokića.

Obasjana vedrinom i utopijskim entuzijazmom

U knjizi se, nije teško pogoditi, našao po jedan klasik R.E.M.-a i Haustora, premda ne sa spomenutih ploča: Nightswimming kao „najljepša pjesma o sjećanjima“ dolazi s doista impresivnog albuma Automatic for the People, a Šejn (s često citiranim stihom „Izađi i bori se“) možete pronaći na Boleru. Općenito, tko je god slušao ili gledao Jokićeve radijske ili televizijske nastupe mogao bi pomisliti da je selekcija pjesama očekivana, a uz to je (nadamo se da se nitko neće naljutiti) i pomalo hipsterska. Naime, u izbor ulazi sve osim klasičnog i hard-rocka, pa na početku čitamo o Gnossienne No. 1 francuskog ekscentrika Erika Satieja – skladbi koja, misli autor, „ponajbolje opisuje prirodu našeg postojanja“. Ovakav popis neminovno obuhvaća Nicka Cavea koji je prema autorovim riječima „sljedeći izgledni kandidat iz redova glazbenika za Nobelovu nagradu za književnost“, kao i Toma Waitsa, „jednog od apostola suvremene glazbe“ u potrazi za „srcem subotnje večeri“ (The Heart of Saturday Night, iz Waitsove rane folk/blues faze). The Ramones i The Clash također su obvezna lektira (Stay Free, o tome kako „ostati svoji i slobodni!“), ali knjigom dominiraju kantautori, stari i novi, mnogi s indie predznakom – Bonnie Prince Billy, Paolo Conte, M. Ward, Jeff Buckley i uz ostale Bob Dylan s jednom od njegovih nebitnih pjesama s početka 1970-ih, The Man in Me. U miks je ubačen i prstohvat jazza za pop publiku (Chet, Miles i Coltrane), ponešto soula (Sly, Wonder, Cooke), Bowiejev Heroes i Springsteenovo „poetsko i glazbeno remek-djelo Born to Run“. Posebna su priča domaći i „bivši domaći“ heroji među kojima su neki poznati (Majke, Hladno pivo, Josipa, Zdenka) i neki opskurni izvođači kao što je (previše) sentimentalni crnogorski kantautor Miladin Šobić.

Svaka od tih pjesama, smatra Jokić, nužna je kako biste riješili neku zamršenu životnu situaciju, prodisali punim plućima, upozorili društvo na neki problem ili jednostavno, sve bližnje zavoljeli snažnije – uključujući domovinu. Možda je autorov neizlječivi optimizam ponešto pretjeran. Za mnoge, slušanje omiljenih pjesama svojevrsni je pokušaj bijega od stvarnosti u neki paralelni svijet; drugima je to način da se uhvate ukoštac sa stvarnošću. Obasjana vedrinom i utopijskim entuzijazmom, knjiga 60 otkucaja kao da balansira između jednoga i drugoga, a da toga nije ni svjesna.