Vijenac 813

Likovna umjetnost

Hrvatska likovna antologija (9):
Leo Junek, Crtač (1940), Kolekcija Vugrinec

Ključna slika hrvatske umjetnosti 20. stoljeća

Piše Zvonko Maković

Kada je slika iz Pariza pristigla u Zagreb, odmah je postigla izniman dojam, a zatim bila zagubljena do 1944. kada ju je slučajno našao pjesnik Radovan Ivšić na hrpi otpada u prolazu koji od Britanskog trga vodi prema Rokovu perivoju, mjestu gdje je tada bio napušteni atelje Ivana Meštrovića

Leo Junek umro je 13. srpnja 1993. u Orsayu kraj Pariza, a da se to više od pola godine nije znalo u Hrvatskoj koju je napustio 8. prosinca 1925. dobivši stipendiju francuske vlade i za stalno se smjestio u Parizu. Sve vrijeme izbivanja iz matične sredine, Junek je u njoj bio posredno nazočan svojim djelima, te brigom nekolicine štovatelja, među kojima je bio osobito zaslužan Josip Vaništa. Prije njega s Junekom je održavala vezu slikarica i za našu sredinu iznimno važna osoba barunica Vera Nikolić Podrinska (1886–1972) koja je s njim  prijateljavala od mladosti i pomagala mu na mnogo načina. Pa ipak, tek nakon smrti osjeća se veća Junekova nazočnost u Hrvatskoj, organiziraju mu se izložbe, pa i retrospektiva  s pratećim bogatim katalogom i izdaju monografije. Za njegovo ključno djelo, Crtač (1940), smatralo se da će trajno ostati izvan Hrvatske, ali se tu 2018. godine vratilo jednom lijepom privatnom inicijativom kolekcionara Davora Vugrineca.

Iz Pariza u Zagreb...

Usredotočimo se na sliku Crtač koja je iz više razloga jedna od ključnih slika naše umjetnosti 20. stoljeća. Nastala je u jednom dahu u Parizu 1940, kako slikar ističe, u vrijeme kada su Nijemci okupirali Francusku, a sadrži u sebi čitav niz aluzija na tragična zbivanja koja su tada započinjala. „Ono doba, rat i užas natjerali su me da je naslikam“, rekao je u jednom intervjuu Mirku Galiću. „Nijemci su ušli u Pariz i zaposjeli ga. Bio je to 15. lipanj 1940. godine. Toliko me dotukla ta tobožnja pobjeda Nijemaca da sam ovo zamislio. (…) Osjeća se automatsko slikanje. Pustio sam da se boja nekoliko dana suši. Zatim sam je ostrugao i izdvojio ovaj lik. Nazvao sam ga Crtač jer on crta, slika. Ovo su kocke moje starije kćeri. Ona se njima igrala. Slika predstavlja na neki način tragediju koja nas je sve pogodila. Crtač se nije uklapao u ondašnja poimanja slikarstva. Ja sam izmislio ovakvo izdvajanje lika. Iz slike izdvojiti sliku. Kad sam završio stavio sam točku na sve to.“ Još iste godine sliku je Junek poslao u Zagreb gdje je bila izložena u Društvu hrvatskih umjetnika. Kasnije je u intervjuu Mirku Galiću s ponosom rekao: „Crtača su svi zapanjeno dočekali.“ Uz tu sliku Junek šalje i drugu, također antologijsku, Maternité de Port Royal (1940)  koja je prethodila Crtaču i s njom ima mnogo toga zajedničkoga sa slikarskog aspekta, prije svega u primjeni mrljastih površina. Ova druga slika završit će u zbirci Moderne galerije u Zagrebu gdje se nalazi i slika Cherche Midi (1938) u kojoj je dvije godine ranije slikar ispitivao jezične inovacije. Te jezične i stilske inovacije prepoznaju se u slikanju mrljama, slikanju koje je, po vlastitom kazivanju, upravo Junek izmislio.


Leo Junek, Crtač, 1940, kolekcija Vugrinec / Snimio Goran Vranić / Snimio Goran Vranić

Na slikama Cherche Midi i Maternité de Port Royal Junek prikazuje konkretne pariške građevine, ali ih nipošto ne reproducira, nego činjenično stanje mijenja i podčinjava vizualnim efektima. Na slici Cherche Midi najupečatljiviji je crveni krov kakav nije na stvarnoj građevini, niti tako crvenog krova uopće ima u Parizu gdje su oni sivi i prekriveni škriljevcem ili olovom. Fragmente intenzivne crvene boje slikar će razmjestiti i na slici Maternité de Port Royal, s tim da te iskričavocrvene mrlje nemaju nikakvu mimetičku funkciju. One služe samo tome da se postigne življi vizualni dojam. Upotreba mrlje na ovoj je slici raširena na mnogim mjestima, od krovova do sivih nakupina na trotoaru ispred djevojčice u kojoj je slikar prikazao svoju kćer Huguette / Éveline.

... i natrag u Pariz

Te dvije slike prethode, dakle, Crtaču, najpoznatijoj Junekovoj slici koja je pristigla u Zagreb i odmah postigla izniman dojam, a zatim bila zagubljena do 1944. kada ju je slučajno našao pjesnik Radovan Ivšić na hrpi otpada u prolazu koji od Britanskog trga vodi prema Rokovu perivoju, mjestu gdje je bio tada napušteni atelje Ivana Meštrovića. Kod njega su sliku vidjeli mnogi umjetnici te je ona stekla kultni status među istaknutim umjetnicima vrlo različitih poetika. Bila je izložena na važnoj izložbi Salon 54 u Rijeci (1954) kada je kritika, prije svega Boris Vižintin, Radoslav Putar i Mića Bašičević, prepoznaje kao jedno od ključnih djela hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća. U Ivšićevu stanu u Zagrebu Crtač je bio do 1956. kada odlazi u Pariz prvoj Junekovoj supruzi Anici kojoj su, nakon rastave braka, pripala sva umjetnikova djela koja su se tada nalazila u Jugoslaviji.

U međuvremenu je nastala druga verzija Crtača (Crtač II, 1985), većega formata, koju je Junek naslikao 1985. u nemogućnosti da ima pored sebe onu prvu. Tijekom svih godina dok je Crtač bio u Francuskoj status te slike u Hrvatskoj bio je neprijeporan, smatralo ju se prekretnicom u povijesti našega slikarstva. Sam je Junek odmah nakon što je Crtača poslao u Zagreb vjerovao u uspjeh, što se vidi iz jednog pisma barunici Veri Nikolić u kojem piše: „Prekjučer sam poslao u Zagreb dva nova rada većih dimenzija na izložbu koju priređuje Društvo hrvatskih umjetnika. To su Maternité de Port Royal i Crtač, platno o kojem će se moguće govoriti.“

Postoji više razloga koji ovu sliku čine intrigantnom i poticajnom za uvijek nova čitanja, razotkrivanja skrivenih znakova koje je umjetnik u nju unio i koji Crtača povezuju s Junekovim djelima koja su toj slici prethodila, ali isto tako otvaraju nove putove djelima koja će nakon nje nastajati. Referentni je krug Crtača veoma širok i slojevit: ta slika u sebi ima jake korijene koji je povezuju s ključnim tokovima europske slikarske tradicije, a za našu je noviju tradiciju bitna jer naznačuje ključne poetike koje su obilježile pluralističku scenu od 1950. nadalje. Slika Crtač na prvi je pogled vrlo jednostavna: za stolom sjedi muški lik, u kojem se može prepoznati samog slikara, pa bi slika bila svojevrsni autoportret. No, lik je predočen kao silueta, među šakama mu je papir na kojem crta, a tu su još i dječje kocke. U pozadini, iza crtača, nalaze se tri pravokutna polja premazana raznobojnim nakupinama mrlja.

I to bi bilo sve što pripada predmetnom inventaru. Pa ipak, slikaru su osobito bile važne kocke koje imaju slojevite konotacije i u simboličkom, i u formalnom značenju. Motiv kocaka javljat će se nekoliko godina ranije na njegovim slikama, pa tako na jednoj iz 1933. gdje je prikazao svoju stariju kćer Huguette kako sjedi i svira mandolinu (Éveline s mandolinom, 1933), dok sljedeće godine radi mrtvu prirodu na kojoj je rasprostrto samo sedam kocaka na stolu (Kocke, 1934) sa šarenom draperijom u pozadini. Sam je Junek komentirao detalj kocaka na Crtaču rekavši: „(…) u kockama (1933, 1934) tražio sam rješenje složenom problemu koji daju obojane plohe postavljene u raznim smjerovima na ravnini. Tu ideju dale su mi igraće karte na slici Chardina (Dječak s kartama).“ Drugi put, u pismu Josipu Vaništi (28. siječnja 1977) također komentira kocke sa slike Crtač i dviju ranijih slika, te piše: „Između kocaka 1933, 34. i Crtača iz 1940. sa slikarskog gledišta ne postoji veza. Kocke su još slikane onako kako bi ih Bonnard mogao učiniti. Mrlja ne izlazi izvan obrisa predmeta. Kocke na slici Crtač oblikovane su superponiranjem mrlja. One su široko postavljene na pozadinu koja je prije toga nastala u stanju čistog automatizma što je i meni samom donijelo neočekivani utisak. Tako sam radio u nekoj vrsti protesta spram uspjeha (kod široke publike) neslikarskog, anegdotskog automatizma jednog Dalija.“

Moj bog Cézanne

Ono što upada u oči i na Crtaču, i na drugim Junekovim slikama jesu nakupine nedefiniranih raznobojnih površina boje, dakle mrlja. I za to postoji objašnjenje, točnije referencija, pa u jednom pismu barunici Nikolić od 29. lipnja 1951. Junek piše: „Cézanne mi je otkrio da se može izlučiti mrlja sa prikazanog predmeta i analizirati je nezavisno. Dufy je otkrio da se može odijeliti crtež od mrlje.“ U istome pismu Junek navodi kako ga je Vermeerov Pogled na Delft „proganjao godinama tako da sam obilazio kanale St. Martin i Ourq u traženju slike i srećom je nisam naslikao.“ Iako Vermeer slika vedutu svoga grada, taj je dio slike duboko potisnut prema dnu površine, a najveći je njezin dio prikaz oblaka. Kako su prikazani ti oblaci? Prikazani su u mrljastim nakupinama koje se komešaju površinom slike. Pogledamo li slike koje je Junek slikao tijekom 1930-ih godina, a na njima su česti prizori Pariza i njegove okolice, često s tvorničkim dimnjacima, jasno se raspoznaje da bitni sadržaj slike čine oblaci. Povezujući Vermeerove oblake s dekonstrukcijom prizora koju je Junek preuzeo od Cézannea, a njega je uvijek isticao kao svog velikog učitelja, štoviše, „svoga boga, Cézannea“, kako je govorio, jasno se može zaključiti ukorijenjenost Lea Juneka u tradiciju koju je transformirao slikarskim jezikom i uklopio u svoje vrijeme, točnije svoju umjetnost. Pa i one tri mrljaste površine iza lika crtača imaju svoje podrijetlo u slikarskoj baštini. Junek ih tako uspoređuje s raznobojnim kvadratima koje Andrea del Castagno slika iznad likova Krista i apostola u Posljednjoj večeri (1445–1450) koja se nalazi u Museo del Cenacolo di Sant’Apolonia u Firenci. Ti kvadrati firentinskoga slikara nemaju apsolutno nikakvo značenje u narativnome pogledu, a lišeni su isto tako dekorativnosti. Oni pripadaju čistom slikarskom jeziku na isti način kao što mu pripadaju i pravokutna polja s Junekova Crtača. Međutim ta će pravokutna polja slikaru biti važna, jer je upravo na onu uz desni gornji rub stavio svoj potpis.

Pa ipak, sliku Crtač Lea Juneka treba vidjeti i iz drugih, prije svega povijesnih aspekata da bi se prepoznalo njezino puno značenje. Slikar je isticao kako to djelo nastaje u trenutku kad Nijemci osvajaju Francusku. Znakovi tih tragičnih događaja upisani se u sliku iz koje izbija osjećaj duboke nelagode, tjeskobe i neizvjesnosti što osobito pojačavaju bačene kocke na stolu. Čovjek koji je zaslužan za činjenicu što je Junekov Crtač uopće otkriven, i to u najdoslovnijem smislu nakon što je slika bačena na hrpu smeća, bio je Radovan Ivšić koji je sliku udomio. Mnogo godina kasnije on govori o Crtaču u povijesnom kontekstu, otkrivajući šire rezonancije tog djela. „Poslije rata ta je slika dobila novo značenje i novi život“, kaže on. „Junekovo slikarstvo, a osobito Crtač, bili su tada antipodi od nove vlasti nametnutog socijalističkog realizma. (…) S veseljem sam se nešto kasnije odazvao pozivu Borisa Vižintina, direktora riječke Moderne galerije, da Crtača posudim za izložbu Salon 54. Ta je izložba kasnije dobila povijesnu važnost, jer se prva pokušala osloboditi stege socijalističkog realizma, što potvrđuje već sama činjenica da je Crtač bio reproduciran u katalogu.“

Vijenac 813

813 - 8. svibnja 2025. | Arhiva

Klikni za povratak