Kazališni muzej u Hrvatskoj, stari san bez jave

Kazalište ide ruku pod ruku s usmenom predajom. No ostavlja i fizičke tragove. Nalazimo ih na Gvozdu, u Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže, u Kući Šenoa između fotografija kazališta lutaka, na otvaranju obnovljene kuće velike glumice Mile Dimitrijević ili dok se pokušavamo snaći u bogatoj arhivi Hrvatskog narodnog kazališta. Tragovi nisu samo u središtu, Zagrebu. Protežu se od Doma Marina Držića u Dubrovniku, sobe Ive Brešana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku, spomen-sobe Miljenka Smoje u Žrnovnici, ali i među postavima mnogobrojnih gradskih muzeja te arhiva. Gledamo ih prigodno i spontano. Otkrivajući zaboravljene kazališne zastore ili slaveći prigodničarske obljetnice izložbama, posvetama, instalacijama. Hvatamo, da parafraziram misli Branka Hećimovića, predstave koje stalno traju. Glumce kojih više nema. Učimo iz prošlosti. Naša je pažnja razasuta jer u Hrvatskoj ne postoji jedinstven postav, ne postoji ni središnja zgrada nacionalnog kazališnog muzeja. Ne postoje ni specijalizirani muzeji koji bi obuhvaćali, primjerice artefakte vezane uz balet, ples ili lutkarstvo. Daleke 1977. godine Slobodan Prosperov Novak detektira jedan od ključnih problema kad je riječ o realizaciji ili eventualnim razlozima zašto još nemamo središnji nacionalni kazališni muzej – rasparceliranost građe.

Zastor iz Gornjogradskog kazališta u Zagrebu, autor Vjekoslav Karas

Izazovi u izlaganju kazališne građe

Ona se čuva u različitim povijesnim muzejima i arhivima, Hrvatskom državnom arhivu i sabirnim centrima, državnim, regionalnim ili gradskim muzejima, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali i u drugim sveučilišnim i gradskim bibliotekama, unutar HAZU, HRT-a, kazališnih arhiva, u privatnim zbirkama i inozemnim arhivima država u čijem smo sastavu nekoć bili ili smo s njima imali dodirne umjetničke točke.

Nemogućnost da inicijativa zaživi nije lagana za uočavanje, kako će istaknuti naša sugovornica Martina Petranović, teatrologinja i znanstvena savjetnica u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu: „Manjak institucionalne i financijske potpore kao i parceliranost takvih nastojanja te nedostatak jasnoga konsenzusa oko toga kakav kazališni muzej doista želimo vjerojatno nisu pomogle.“ Izazovi koji prate takav pothvat, nerijetko se, prema njezinim riječima, svode na bitke oko prostora, financija, kadrovske politike, pravnih okvira te golog preživljavanja pojedinih vrsta kazališne građe i utvrđivanja njihova umjetničkog ili muzejskog legitimiteta. No kad je riječ o struci, nastavlja, temeljni je izazov odlučiti koju kazališnu građu sabirati i prezentirati kao relevantnu za nacionalni kazališni muzej. Odnosno koji se narativ njome želi uspostaviti i posredovati, kako je predstaviti izvan konteksta izvedbe i što se od kazališne predstave uopće može izlučiti kao muzejski ili izložbeni eksponat. Naposljetku, pitanje je na koji način uobličiti građu u skladu sa suvremenim standardima o, primjerice, inkluzivnosti, participativnosti ili interaktivnosti muzejskih postava, osviještenosti o različitim publikama kojima se muzej obraća ili u krajnjoj konzekvenci nastojanju da se kazališni muzej ne pretvori u „akvarij bez riba“, zaključit će citatom jednoga od rodonačelnika teatrologije, Maxa Hermanna.

Kazališna cedulja iz 1876.

Julije Benešić

Martina Petranović dugogodišnja je zagovornica inicijative za izgradnju središnjeg nacionalnog kazališnoga muzeja, iznimno upućena u problematiku. Ideja kao i provedba kazališnog muzeja kompleksna je, čak i kad promatramo središte globaliziranog svijeta. U Velikoj Britaniji ideja samostalnog nacionalnog muzeja nije predugo zaživjela kada uzmemo u obzir činjenicu da je u londonskom Covent Gardenu, u prostorima nekadašnje tržnice, muzej samostalno djelovao od 1987. do 2007, da bi se kasnije dijelovi zbirke vratili u postav Victoria and Albert Museum (V&A). Veteran kazališne kritike Michael Billington stoga je jednom prigodom izjavio da su Britanci bolji u stvaranju, nego u slavlju kazališta. Uostalom, nekome se koncept muzealizacije krhke umjetnosti trenutka može učiniti kontradiktornim kada imamo na umu postojanje svojevrsna raskoraka između interesa arhivara i interesa umjetnika, pa i publike. A opet, s druge smo strane kazalište naviknuli promatrati kao jedinstven čin, sada i ovdje, te se pitamo možemo li zbilja i na koji način rekapitulacijom te predstavljanjem kazališne građe izgraditi budućnost?

Martina Petranović svjesna je prividnog sukoba između žive prirode umjetnosti i njezina neizbježnog   konzerviranja: „Izlaganje kazališne građe svakako je višestruko složeno. Najprije valja prihvatiti da nije riječ o predmetima koji su izvorno namijenjeni muzejskom izlaganju i koji u svojoj temeljnoj zamisli funkcioniraju kao samostalni umjetnički artefakti, nego o sintezi umjetničkih ostvarenja različitih pojedinaca unutar cjeline kazališne predstave kao konačnog umjetničkog djela. Imajući u vidu sam koncept žive izvedbe valja se suočiti i s realnošću ‘hvatanja neuhvatljivoga’, tim više što se s novijim teorijskim promišljanjima raspon kazališne građe bitno proširio, odmaknuvši se od onoga što Diane Taylor naziva arhivom (pisana, materijalna kultura) prema onome što naziva repertoarom (izvedbena i usmena kultura, tjelesne prakse i sl.). No to ne znači da treba odustati od traženja modaliteta za muzejsko predstavljanje kazališne umjetnosti. Dobrih je primjera, ili barem odličnih pokušaja, zaista mnogo.“

Pojedini su muzeji različito rješavali probleme arhiviranja i pohrane. Primjerice, kazališni muzej u Beču sadrži 600 kostima od 19. stoljeća do danas, dok se u salzburškom dvorcu Hellbrunn nalazi fascinantan muzej mehaničkog kazališta koji je usmjeren na suvremenu interpretaciju baštine nudeći posjetiteljima, osim artefakata iz razdoblja baroka, tematski vođen i inkluzivan pristup. Rimski Museo Teatrale del Burcardo uz četrdesetak kostima iz 18. stoljeća do danas čuva također lutke i marionete, brojne crteže i grafike (preko tri tisuće komada), scenografske skice i uljne portrete. U teoriji bogat muzej, u praksi teško dohvatljiv jer je uglavnom zatvoren, a dijelovi građe izloženi su neprikladno u predvorju Teatrološkog instituta. Milanski Museo Teatrale alla Scala očekivano je usmjeren na bogatu prošlost zgrade i belkanta, a u manjoj mjeri na commediju dell’arte. Noviji Museum of Broadway odlučuje se za kronološki pristup i selektivan odabir građe. Čuva se, nabrojat ću samo neke, jakna iz Priče sa Zapadne strane, malena crvena haljina iz mjuzikla Annie, ali i kostim u kojem je debitirala Meryl Streep. Postav u sklopu V&A muzeja u Londonu sadrži arhivsku građu, plakate, galeriju slika i fotografija, dijelove lutkarskog postava, ali i stare strojeve za proizvodnju nekadašnjih zvučnih efekata. Na sjeveru Engleske, u Yorku, postojao je do 1996. godine Muzej automata. Pripada bogatoj povijesti kazališta lutaka, a sadržava vrijednu kolekciju, poput sata iz 18. stoljeća koji se danas nalazi u postavu jorkširske umjetničke galerije.

U našem je susjedstvu Ljubljana koja uz Gledališki muzej ima vrlo vrijedan Lutkovni muzej, otvoren 2015. u dvorcu u sklopu Lutkovnog gledališča Ljubljana. Uz stalni postav koji slavi stoljetno slovensko lutkarstvo, sadrži i bogat obrazovni program za djecu predškolskog uzrasta, školsku mladež i posjetitelje. Uz Muzej pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu postoji i Pozorišni muzej Vojvodine, oba čuvaju dopise, fotografije, školske svjedodžbe te osobne predmete. Opsegom neveliki, imaju vrijednu izdavačku djelatnost poput časopisa Teatron, organiziraju okrugle stolove, skupljaju suvremenu bibliografsku građu te čuvaju scenografske makete. Gledališki muzej i Muzej pozorišne umetnosti Srbije također veliku pozornost posvećuju predstavljanju građe povezane s njihovim velikim književnicima, Ivanom Cankarom i Branislavom Nušićem. Sarajevski Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine od 2016. u stalnom postavu predstavlja i rad kazališnog odjela. Muzeji u susjedstvu nastaju sredinom 20. stoljeća, točnije 1950-ih i 1960-ih. Zašto u tom zamašnjaku nije bilo mjesta i za naš središnji nacionalni kazališni muzej?

Scenografska skica za predstavu Na tri kralja Ljube Babića / Izvor Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU

Stoljetna ideja

U Hrvatskoj ideja kazališnog muzeja postoji odavno, a njezinu nam genezu razjašnjava sugovornica Martina Petranović: „Ideja kazališnoga muzeja u Hrvatskoj započinje još u 19. stoljeću s Demeterom i njegovom sviješću o relevantnosti očuvanja kazališne građe za samo kazalište, odnosno s uspostavljanjem Arhiva i muzeja HNK u Zagrebu, a potom se pojavljuje i zamire u svojevrsnim amplitudama, ovisno o količini entuzijazma i vizionarstva pojedinih kazališnih umjetnika i djelatnika ili teatrologa (Julije Benešić, Andrija Milčinović, Nikola Andrić, Marko Fotez, Slavko Batušić, Branko Hećimović), no redovito je shvaćana kao spomen i svjedok tradicije nacionalne kazališne kulture, koliko i zalog njezine budućnosti i progresa. Baveći se i sama tom idejom, pa i sudjelujući u nekoliko nažalost brzo ugaslih inicijativa u tom smjeru, sa sigurnošću mogu tvrditi da ideja kazališnoga muzeja nije iščezla, a pojedina hrvatska kazališta i kulturne institucije te pojedinci demonstriraju različite vidove ostvarivanja kazališno-muzejskih postava. Moje je uvjerenje da nam uz nužnost takvih manjih ili specijaliziranih postava te spomen-soba i povremenih izložaba nesumnjivo treba i središnji nacionalni kazališni muzej koji bi istodobno bio ne samo mjesto kazališnoga pamćenja i proizvodnje kulturnog i simboličkog kapitala hrvatskoga društva, nego i mjesto propulzivnoga poticanja kazališnoga stvaralaštva i kazališne kulture.“

Teatrolozi, priređivači kataloga i izložaba, članovi obitelji, pa i kazališni entuzijasti nerijetko se susreću s kazališnim arhivima ne bi li rekonstruirali dijelove prošlosti. Tada neizbježno nailaze i na prepreke. Bilo da je građa stradala tijekom ratnih zbivanja, bilo da je čuvana u neadekvatnim uvjetima, bilo da nije pravilno anotirana. Stoga me zanimalo postoji li šira svijest o važnosti čuvanja građe. „Načelna svijest o potrebi očuvanja kazališne građe svakako postoji i zapažena su različita nastojanja i pojedinaca i institucija – kazališnih, muzejskih, arhivskih, istraživačkih – kao i u tom pogledu katkada propulzivne nezavisne izvedbene scene, ali i nadležnoga ministarstva, da se ostvare uvjeti za adekvatnu pohranu građe te da se detaljnije opiše i propiše što, kako i gdje čuvati. Provedba je pak nešto posve drugo te se u hrvatskom kontekstu još mnogo toga mora učiniti kada je riječ o sustavnome prikupljanju i pohrani građe, politikama njezina odabira i prihvaćanja a onda i njezinu izložbenom/muzejskom istraživanju i prezentiranju“, ističe Martina Petranović.

Kostimografska skica Inge Kostinčer za predstavu Mjera za mjeru;

kostim Ike Škomrlj za predstavu Fedra

Naša sugovornica teatrologinja Martina Petranović / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Primjeri dobrih praksi

Ključnu ulogu u postavima velikog broja kazališnih muzeja odigrali su inicijatori. Da nije bilo, primjerice, vrijedne kolekcionarke Gabrielle Enthoven, koja je 1924. predala sakupljenu građu londonskom muzeju V&A, ostaje nepoznanicom kakvog bi opsega bio današnji postav, koji uključuje i dio građe iz zatvorenog muzeja u Covent Gardenu. Njujorški, najnoviji među spomenutima kazališnim muzejima, nastaje zahvaljujući naporu producentica Julie Boardman i Diane Nicoletti. Rješenja su različita kao i postavi unutar muzeja pa Martina Petranović nastavlja: „Pasionirano posjećivanje samostalnih kazališnih muzeja, kazališnih zbirki u različitim muzejskim institucijama ili kazalištima te izložbi kazališne građe s vremenom je preraslo u svojevrsnu opsesiju, da ne kažem misiju pronalaženja adekvatne formule koja bi se potom mogla implementirati i u nacionalnu sredinu. Naravno da takva ne postoji, ali moram priznati da su me mnogi kazališni muzeji – samo u protekloj godini njih nekoliko u rasponu od Helsinkija (Finska) do Limassola (Cipar) – na različite načine oduševili raznolikošću i bogatstvom u predstavljanju vlastite kazališne kulture. Ne bih možda ovom prigodom izdvajala pojedinačne primjere, ali recimo da su neke od ideja koje su me zaintrigirale: načini uobličavanja muzejskih postava kroz specifičnosti pojedinih kazališnih profesija, vrstâ izvedbene umjetnosti i građe ili problemskih mjesta tipičnih za odabranu sredinu; pomno dozirani omjeri između predstavljanja samih umjetničkih artefakata i interaktivnih, performativnih, multimedijskih ili tehnoloških sofisticiranih izlagačkih praksi i pomagala u njihovu izvedbenome i kulturološkome razumijevanju i kontekstualiziranju; širina u promišljanju izvedbenih umjetnosti, osobito kad je u pitanju sve ono što iz različitih razloga (poetičkih ili ideoloških, primjerice) ranije nije bilo pohranjivano ili uvrštavano u službene kazališne zbirke, odnosno u odabirima relevantne kazališne građe kad je riječ o procesu nastanka, realizacije i recepcije kazališnoga djela; jasno definirani ciljevi muzeja u pogledu različitih tipova publike kojima se obraćaju i spram kojih žele biti reprezentativni i obuhvatni te s time usko povezani precizno osmišljeni edukativni, razvojni, izdavački, promotivni i pedagoški programi odnosno uključenost u svakodnevni kazališni i kulturni život vlastite sredine.“

Postojale su i raznovrsne ideje razvoja publike unutar muzejske djelatnosti, od prodaje karata za pojedine predstave do izvođenja predstava unutar samih muzeja. Pritom se uglavnom vodilo računa o balansu između edukacije i privlačenja publike. U osobnom su mi sjećanju možda najviše ruski muzeji, točnije u Sankt Peterburgu, koji su unutar tradicionalnog postava, bilo kuće pojedinog pisca, primjerice Puškina, bilo Državnog muzeja kazališne i glazbene umjetnosti Sankt Peterburga, sadržavali interaktivne elemente od praćenja životne priče preko slušalica do multimedijskih alata uz pomoć kojih možemo vidjeti i čuti duh povijesti kazališta. Također mi je bio osobito zanimljiv u svojoj sveobuhvatnosti Mađarski kazališni muzej i institut u Budimpešti, koji obuhvaća uz fotografije, likovnu zbirku, memorabilije, arhivu rukopisa, scenografije, plakata, topografije i audiozapise, i zbirku lutaka kao samostalnu jedinicu, ali i bogatu kolekciju plesnih umjetnika.

Otvorenje zgrade HNK 1895.

U Hrvatskoj se glavnina materijala povezanih s obimom kazališnom građom čuva u Muzejsko-kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, čiji su prostori u Opatičkoj nažalost stradali u potresu 2020. Time se uvodno spomenuta rasparceliranost građe (dokumenti, fotografije, programi, nacrti i makete scenografija, skice kostima) čini kudikamo složenijim zadatkom za izlaganje javnosti, a inicijative, poput otvaranja pop-up kazališnoga muzeja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koje je ostvareno 3. svibnja prvom izložbom posvećenom dvjestotoj izvedbi baleta Giselle i 30. godišnjici stradanja Baleta HNK u Zagrebu u raketiranju grada (kustosice izložbe Martina Petranović i Mihaela Devald Roksandić) još vrednijima.

Podzastupljenost lutkarske građe velika je tema za sebe, koja se povremeno oboji suvremenošću, primjerice u Muzeju Belišća i Palači Gutmann kad je 2022. otvorena izložba lutaka, maski i kostima sa zanimljivim radovima studenata Odsjeka za kreativne tehnologije s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Riječ je o djeliću dugogodišnje inicijative za samostalni Muzej lutkarstva u Osijeku. Na isti se način može govoriti o muzejskoj podzastupljenosti kostimografske građe, odnosno izostanku realiziranih kazališnih kostima iz muzejskih zbirki, ali i o potrebi za sustavnim pohranjivanjem kvalitetnih snimki kazališnih predstava. Valja imati na umu i mogućnost sabiranja građe amaterskih kazališta, koja su uglavnom dostupna u sjećanjima i monografijama, a izvrstan primjer vođenja muzeja takvog tipa zasigurno je češki Muzej amaterskog kazališta u Miletínu.

Borba za muzej

Ideja središnjeg nacionalnog kazališnog muzeja nije važna samo kako bi se spriječila kontinuirana devastacija građe. Važna je i kako bismo interpretirali prošlost svjesni budućnosti pred nama. Kod nas, ona je blisko vezana uz profesionalizaciju kazališta, te neizbježno uz Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Teško je unutar kazališne povijesti razgrnuti zašto u vremenu zamašnjaka 1950-ih i 1960-ih nije došlo do izgradnje središnjeg nacionalnog kazališnog muzeja u Zagrebu. Sve je teže, s novim pogledima na muzealizaciju kazališta, unutar rasutosti, nesređenosti i zabačenosti građe, razmišljati što bi budući muzej trebao sadržavati. Pogotovo ako uzmemo u obzir povijest izvaninstitucionalne scene, čije sabiranje građe ovisi o oskudnim resursima, ali i varljivom pojedinačnom entuzijazmu, koji nekad bilježi sjajne rezultate poput digitaliziranog arhiva Eurokaza. Što s intimnim, privatnim obiteljskim arhivima? Uostalom, oko njih se lome koplja i u puno većim kulturama od naše, te su česte pobune dramskih pisaca i glumaca zbog nedopustivog gubitka vrijednih memorabilija na javnim aukcijama.

Mnogobrojni izazovi i prostorne prepreke te sporost i zahtjevnost takvog procesa pripadaju svojevrsnim paradoksima suvremene kulture. Posvuda oko nas otvaraju se i posluju maleni, privatni muzeji jednostavnih postava, dok se o kapitalnim i reprezentativnim projektima promišlja u tišini. Bez javno popraćenih rasprava, gorljivih medijski eksponiranih entuzijasta, ali i svijesti što i na koji način želimo prezentirati javnosti i svijetu. Središnji nacionalni kazališni muzej ne smije ostati na usmenoj predaji, ali ni postati zaboravljena priča. Martina Petranović posvetila je mnogobrojne tekstove i dalje nerealiziranoj ideji središnjeg nacionalnog kazališnog muzeja, ističući između ostalih povijesne osobe kao važne inicijatore u dokumentiranju i dopunama arhivske građe. Ovaj tekst ne može obuhvatiti čitavu povijest jedne borbe, ali može, nadam se, barem malo zakotrljati kamenčić o nesumnjivo važnoj propuštenoj prilici – projektu središnjeg nacionalnog kazališnog muzeja, koji nas tjera na stalan pokret, a dobro bi mu došla čvrsta refleksija i što brža realizacija.