Kad život postaje sve osobniji, jedinstven

Lirika je istančana pozornost duše. Imaginacija opsjeda naša čula i priprema nas na nesvakidašnju pozornost. To su mali lirski svjetovi. Nadahnute slike autonomne imaginacije. To je iskustvo otvaranja svijetu. Život tako postaje sve osobniji, jedinstven. Knjiga o kojoj će biti riječi prva je knjiga (prvijenac!) autorice Mirjane Knapić. Metafora u naslovu Ostatak sna unosi u čitateljevu svijest dinamiku specifičnoga književnog zbivanja. Tri ciklusa – U tišini duše moje, Tu pripadam i Ostatak sna – otvaraju istinsku poetsku vokaciju kojoj se pjesnikinja predala. Intenzitet proživljavanja koncentriran je u jezgri meditacija u kojima dominira osebujnost vremena i prostora, a život se usuglašava u poetici ritmičkog kretanja sugestivnih refleksija i preciznim određenjem unutrašnje vizije svijeta:

Izd. Biakova, Zagreb, 2024.

„Između dvije misli / Stajao je ukočeni strah, / A u zagrljaj nemiri se stisli, / Baš kao usne i posljednji dah.“ (Između života i mene)

Dok tražimo unutarnju poetiku riječi, udaljujemo se od tipičnih ljudskih tjeskoba. Naime, svemirski udisaj obnavlja našu neskrivenu žudnju da se predamo dinamici svemira, paradoksalnim spoznajama o (be)smislu čovjekova bitka na Zemlji. Ta složenost i kontradiktornost osjećanja i očekivano djelovanje u neizvjesnostima i kaosu suvremenog bivstvovanja, ta raznolikost i nesputanost poruka, osmislili su i poetiku autorice, njezin tematski odabir:

„Prodajte mi sve zablude / Da se dobro dobrim vraća: Kupujem, pa što bude, / Duša se ne cjenka. Odmah plaća.“ (Ukradeni snovi)

Zbirka Ostatak sna u svojim afektivnim vizurama otkriva svoju pripadnost slavonskom miljeu, ljubljenom slavonskom zavičaju. U naglašenoj subjektivnosti i bogatstvu autentičnih poetskih slika pjesnikinja promiče emocionalno poniranje u kontrapunktu harmonije i disharmonije lirskog krvotoka:

„Slušaj. Sjedni na lišće palo / I ne pitaj tko ti snagu šalje. / Kad osjetiš kako dovoljno je malo / Da razgrneš maglu i nastaviš dalje.“ (Kućice za ptice)

Ti nostalgični stihovi, pomalo tužni, ali lirski čisti, donose u vlastitom osebujnom ritmu skladna promišljanja o gotovo idiličnom svijetu autoričina slavonskog zavičaja. Taj pripadajući senzibilitet oduhovljen je jezikom svakidašnjice, ali stihovi, nazovimo ih prvijenci, otkrivaju svekolike preobrazbe života, a slojevitost poetskog meditiranja naglašava lucidnost i stvaralački nadahnute sintagme koje su do nas stigle izbrušene, bez početničkih zamki:

„Rasulo se proljeće, / upliće se u klasje žita / O makove se spotiče / I spušta do korita / rijeke kojom život protiče.“ (Rasulo se proljeće)

Pjesnikinja Mirjana Klapić pjesnikinja je po vokaciji. To znači da je poziv čula i da ga je prihvatila umom i srcem. A onda se latila rima, harmonije crescenda i decrescenda. U trećem ciklusu Ostatak sna, kojim naglašava naslovnicu, emocije su ljubav, uzvraćena ili napuštena, ljubav prigušena s tihim osmijehom sjećanja... I to je to! („Da ni jubavi, ne bi svita bilo“, podsjeća nas pjesma iz davnine). A pjesnikinja će opet osmisliti dio sebe:

„Ako sam jednom samo / U jutru bila tvoja prva misao, / Onda je ovaj život imao smisao.“ (Ako sam samo jednom)