Dunije – balad

Ako postoje rock supergrupe (istina, više na svjetskoj nego domaćoj sceni), zašto ne bismo imali i jednu supergrupu s područja tradicijske glazbe? Jedna od takvih je trio Dunije koji čine afirmirane hrvatske glazbenice: začetnica i dobri ženski duh hrvatske etno scene Dunja Knebl, jedna od naših najboljih kantautorica Nina Romić te njezina suradnica, pjevačica i multiinstrumentalistica Jelena Galić, čiji talent tek počinje dolaziti do punog izražaja.

Prepoznavši međusobnu povezanost i potencijalnu stvaralačku kemiju objavile su prvijenac Bilo je sada, premijerno predstavljen na digitalnim platformama još potkraj prošle godine, a sada napokon i u vinilnom formatu. S neizbježnim old-school konotacijama, vinil je zaista optimalan medij, ne samo u svrhu čistog slušalačkog užitka već i u kontekstu sustavnog revitaliziranja domaće tradicijske (dakle veoma stare) glazbe. Ali ne bilo kakve i posve univerzalne.

Jelena Galić, Dunja Knebl i Nina Romić - Dunije su izvrstan primjer amalgama različitosti u zajedničkoj misiji / Snimila Marina Uzelac

Spone sadašnjeg
i prošlog vremena

O čemu je zapravo riječ i što je iskusne glazbenice sa zasebnim, uspješnim karijerama motiviralo da udruže snage u zajedničkom pothvatu? Odgovore na ta pitanja dobili smo u susretu nakon nastupa u intimnoj atmosferi zagrebačkog jazz caffea Forum. Sliku njihova dosadašnjeg rada najbolje je dobiti iz prve ruke, pa će odmah na početku Dunja Knebl – ustrajna promotorica i čuvarica hrvatskih tradicijskih napjeva – pojasniti da je „tajna veza“ triju glazbenica uspostavljena na prošlogodišnjoj dodjeli Porina. „Zapravo, Nina i ja poznajemo se skoro dvadeset godina, a Jelena i Nina snimile su divan album Jezero i tako smo sve tri ‘kliknule’.“

Diskografski plod suradnje, Bilo je sada (u izdanju Menarta) konceptualni je album s „tužnim ženskim pričama“ pažljivo probranima iz narodne baštine. One nose posebnu simboliku, o ženskoj patnji, ali i neuništivoj snazi i neraskidivim sponama sadašnjeg i prošlog vremena. „Da, jer se ustvari malo toga promijenilo – sve loše što se ženama događalo nekada, događa se i danas. Ponavlja se stoljećima“, pojašnjava Knebl. „Čini se da su neke stare pjesme nastale upravo tako da je netko prolistao ondašnji žuti tisak, crnu kroniku, i to pretočio u stihove.“ Pjesme na albumu povezuje zajednička tematska nit koju su Dunja, Nina i Jelena utkale u fino, melankolično glazbeno tkivo. Snimke je ugođajnim nijansama oplemenio tonski snimatelj i producent Silvije Bočić, a iz odabira pjesama mogli bismo, slažu se naše sugovornice, izvesti zaključak da su žene u Međimurju, Podravini i Hrvatskom zagorju odvažnije u iskazivanju svojih unutarnjih emocija i artikuliranja mučnih iskustava nego u nekim drugim, primjerice, priobalnim ili istočnim dijelovima Hrvatske.

Narativno snažna glazba s hrvatskoga sjevera

„To je istina – stvar je vjerojatno u mentalitetu, ali i u podneblju“, nastavlja Knebl. „U Međimurju je uvijek maglovito, tmurno i hladno, a ljudi su stoljećima bili potlačeni, izolirani između rijeka“, pa su takve i pjesme. „Kako putujemo prema jugu, sve je više sunca, sve manje goluba i sve više slavuja, a na suncu je“, dodaje Jelena, „lakše biti dobre volje nego u magli.“

Album je najavila najpoznatija pjesma od četrnaest uključenih, svojevrsni etno standard Čula jesam, neka vrsta „osvetničke“ ženske priče iz Podravine o neuzvraćenoj ljubavi – o ponosnoj mladoj ženi koja odbjeglom ljubavniku na svadbu nosi u „jednoj ruki kitu ružmarina, a u drugoj ruki malenoga sina“. Ipak, većina pjesama, njih dvanaest, mnogo je opskurnija, i tek su sada dobile svoj zvučni zapis nakon što su desetljećima (i pokoje stoljeće?) ležale u etno arhivima. Što se finalnog izbora skladbi tiče, „Dunja je u početku izabrala trideset pjesama“, napominje Nina, pa „smo izbor postupno sužavale s obzirom na ono što je odgovaralo našem ukusu i ispalo je da je većina odabranih pjesama iz sjevernijih krajeva – to su pjesme koje su nam više ‘legle’.“ Osim toga, „nastojale smo odabrati različite priče, različite tipove melodija.“ Preslušavanje naše narodne baštine dovodi do zaključka da je glazba s hrvatskoga sjevera sazdana na snažnijoj narativnoj građi – drugim riječima, pjesme u sebi nose puno više „ispričanih priča“.

Izd. Menart, Zagreb, 2025.

Možda je poruka ovog snažnog, ženski angažiranog i većinom sumorno intoniranog albuma u tome da život nije samo zabava, no to mu ne nipošto ne umanjuje atraktivnost i šarm – upravo suprotno. To pokazuje već prva skladba Tuge, moje tuge – balada svjetske klase u kojoj se vokali Nine Romić i Jelene Galić uz ugođajnu akustičnu pratnju stapaju u melankoličnoj harmoniji. Progovarajući o velikim gastarbajterskim iluzijama žena čiji muževi odlaze preko oceana trbuhom za kruhom, pjesma Pozdravi iz Amerike pulsira sarkazmom kakvog se ne bi postidjele ni suvremene feministice. S druge strane, nekih se doista mračnih balada o ubojstvima – koje čine okosnicu ploče, a osobito njezine A strane – ne bi posramio ni Nick Cave: primjerice, u pjesmi Mila je dragoga u kojoj mladić po povratku iz rata ubija djevojku saznavši da mu je bila nevjerna, ili u još okrutnijoj baladi Šetala se Ivanova ljuba gdje se priča odvija na razini najstrašnijeg ljudskog horora.

I dok su tradicionalne balade o ubojstvima kojima se Nick Cave bavio 1990-ih na globalnoj razini prepoznate kao razmjerno popularni minižanr, naše pjesme istog ili sličnog karaktera nisu zaživjele kod šire publike. Zbog čega je tako, i je li Dunijin izbor takve vrste pjesama rezultat svjesne primjene strategije šoka, kako bi se još snažnije istaknuo univerzalni ženski problem? „Vjerojatno zato što smo kao publika manje otvoreni za takve stvari“, smatra Dunja, ili nam se, dodaju Jelena i Nina, „teško suočiti s takvim temama. To nije lako slušati, ne zvuči komercijalno i nije baš isplativo – a znamo kakve pjesme danas prolaze kod masovne publike. To definitivno nisu priče ovakve vrste. Možda i ne postoji pravi odgovor. U svakom slučaju, nije nam bila namjera izazvati šok kod publike, izbor glazbe uvijek nam dolazi prirodno i poanta naše suradnje u tome je da se glazba sviđa nama, da mi uživamo ne opterećujući se onime što će biti poslije. Za nas je to jedini način stvaranja“, slažu se Dunije.

Harmonija triju snažnih umjetničkih osobnosti

Budući da je riječ sastavu koji su okupile tri snažne, odavno formirane umjetničke osobnosti – ne nazivaju ih bez razloga supergrupom – glazba odiše posebnom vrstom zrelosti. Premda je Dunja Knebl zbog svojih specifičnih etnomuzikoloških znanja i preokupacija u središtu projekta, nameće se dojam da se radi o postavi koja nema konvencionalnu predvodnicu. Stvar funkcionira zato što svaka, ističe Jelena, „zna u čemu je najbolja. Poznajemo se zaista dugo i skladno se nadopunjujemo i u tom pogledu ne postoje problemi“. Dunije su izvrstan primjer amalgama različitosti u zajedničkoj misiji: Nina Romić klasičan je primjer kantautorske osjećajnosti koju je uspjela prenijeti i na zajednički album. Posjeduje li za nju muzika još neku, možda samoterapijsku dimenziju? „Glazba je za mene jezik na kojem progovaram onda kad ne mogu pronaći riječi, to je jezik koji mi olakšava život – da nje nema, ne znam kako bih, sa svime što nosim u sebi, uopće preživjela. Ali ne bih rekla da se njome svjesno služim kao ‘lijekom’ – jednostavno, ona je za mene potreba, način komunikacije“, govori Nina, koja je u tradicijskim baladama uspjela „prepoznati bezvremensku crtu“.

Jelena je inače strastvena ljubiteljica jazza, a na albumu glavni vokal preuzima samo u minijaturi Slavuj tica mala, sunčanoj oazi mediteranskoga okusa u pretežito tamnom, molskom kontekstu cjeline, dodajući joj dašak glazbene, ako ne i poetske vedrine. Za tu izvedbu, koja ugođajem odudara od ostatka ploče, pjevačica u šali kaže da spada u rubriku „izbacite uljeza“, ali na LP-ju Bilo je sada doista se ne smije ništa izbaciti, ni u šali. Valja se tek ponadati da će, za razliku od mnogih drugih „supergrupa“, naša ženska etno postava nadživjeti izazove – komercijalne i sve druge – i potrajati dovoljno dugo kako bi u skladu s vlastitim umjetničkim ambicijama na idućim projektima još dublje posegnula u nepresušan izvor domaće baštine.