125 godina stvaranja i čuvanja hrvatskog duhovnog i umjetničkog identiteta

U povijesti hrvatskoga naroda nezaobilazno je mjesto kulturnih institucija u kojima se istražuje, oblikuje i promiče hrvatski nacionalni identitet, ponajprije Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Uz njih, važna je uloga relevantnih fakulteta hrvatskih sveučilišta, kao i pojedinih umjetničkih društava, među kojima osobito ugledno mjesto ima Društvo hrvatskih književnika, koje započima s djelovanjem na samom početku burnog 20. stoljeća, upravo u razdoblju hrvatske moderne kada su postavljeni temelji moderne hrvatske književnosti, ali i moderne umjetnosti općenito.

Društvo hrvatskih književnika osnovano je 1900. u Zagrebu, a prvim mu je predsjednikom Ivan Trnski (predsjedavao 1900–1905), izabran na osnivačkoj skupštini DHK 22. travnja te godine u nazočnosti 103 književnika. Od samog početka djelovanja, kako stoji u Pravilima, svrhom je Društva „da se književnici udruže i podupru te da bez obzira na političke smjerove unapređuju hrvatsku književnost“, „da zaštićuje interese i diže ugled književničkog staleža“ te da „potpomaže prave članove i njihovu siročad“. Od osnutka do danas provodila se odgovorna uloga Društva u jačanju svijesti o važnosti književnog stvaralaštva na tragu opće odgovornosti za sudbinu hrvatskog naroda. Zadaću stvaranja i čuvanja hrvatskog duhovnog i umjetničkog identiteta Društvo je, više ili manje uspješno, obavljalo punih 125 godina svog trajanja. Danas, godine 2025, u okružju demokratske Republike Hrvatske, u Društvu djeluje 501 član i ono je važan stožer brojnih kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. 

Portreti predsjednika Društva hrvatskih književnika u prostorima na Trgu bana Jelačića / Snimio Luka Antunac / PIXSELL

Četrdeset tri predsjednika tijekom 125 godina

Ovogodišnja 125. obljetnica DHK dobra je prigoda da se uz vrijedan jubilej još jednom prisjetimo dosadašnjih predsjednica i predsjednika Društva. Čelnicima Društva u hrvatskom je narodu uvijek pripadalo važno mjesto, ne samo jer je u pravilu riječ o uglednim hrvatskim književnicima svoga doba, već i zato jer je djelatnost Društva bila određena upravo njihovim radom, zauzimanjima, nastojanjima i vizijama. To su 42 književnika i znanstvenika: Ivan Trnski, Stjepan Miletić, Natko Nodilo, Ksaver Šandor Gjalski, Nikola Andrić, Branimir Livadić, Mihovil Nikolić, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Stjepan Trontl, Franjo Fancev, Ilija Jakovljević, Mile Budak, Luka Perković, Slavko Kolar, Ivan Dončević, Marin Franičević, Petar Šegedin, Mirko Božić, Miroslav Feldman, Vjekoslav Kaleb, Marijan Matković, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Vlatko Pavletić, Ivo Frangeš, Jure Franičević-Pločar, Josip Barković, Milivoj Slaviček, Šime Vučetić, Pero Budak, Marija Peakić-Mikuljan, Nedjeljko Fabrio, Ante Stamać, Slavko Mihalić, Stjepan Čuić, Borben Vladović, Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Zlatko Krilić i Hrvojka Mihanović-Salopek.

U povijesti Društva hrvatskih književnika za predsjednike su predlagani i drugi književni uglednici koji iz nekih svojih razloga nisu mogli ili htjeli prihvatiti tu časnu dužnost. Zanimljiv je slučaj kada je na glavnoj skupštini DHK 6. lipnja 1918. u odsutnosti za predsjednika izabran Ivo Vojnović. Međutim, već 14. lipnja iz Praga Društvu je stigao sljedeći Vojnovićev brzojav: „Vanredna počast hrvatske inteligencije kojom me usreći Vaše Društvo, bit će mi do smrti krunom svih doživljenih priznanja, ali prevelika važnost Vašeg budućeg blagoslovnog rada prikazuje mi svu moju slaboću. Odviše osvjedočen o svojoj nesposobnosti kao vođa zahvaljujem se na tolikome dragocjenom pouzdanju moleći Vas, da primite ovu moju odreku kao dokaz moga pravoga prijateljstva. Uvijek za Vas i do Vas pripravan sam tek prigodice da zastupam Vaše velike ciljeve. Pozdrav! Hvala! Ivo Vojnović!“. Na sljedećoj glavnoj skupštini DHK, održanoj 10. rujna 1918, za predsjednika je izabran Nikola Andrić, a na njegov prijedlog začasnim predsjednicima izabrani su Ivo Vojnović i Ksaver Šandor Gjalski.

Društvo je potrebno da jača narodnu svijest

Godine 1938. na redovitoj glavnoj godišnjoj skupštini DHK održanoj 13. ožujka, predsjednik Franjo Fancev podsjetio je da se „u Društvo udružuju književnici kako bi se međusobno podupirali i moralno i materijalno, i da bez obzira na svoja lična razilaženja, udruženi izgrađuju i unapređuju hrvatsku književnost“, navodeći riječi iz Poslovnika DHK prema kojemu je „Društvo bilo potrebno, a potrebno je i danas, da svojim radom jača narodnu svijest; u hrvatskoj knjizi da čuva i goji hrvatski narodni individualitet, da se bori za slobodu rada, suzbijajući pak književni indiferentizam i kozmopolitizam. Napose da nastoji oko toga, kako bi se o Hrvatskoj, njezinoj knjizi i kulturi pisalo istinito“, zaključujući: „Zato više nego ikad potrebno je organizirati naše cjelokupno književno stvaranje u tom smjeru, da se sustavno i organizirano suzbiju pokušaji pisati neistinu ‘o Hrvatskoj, njezinoj knjizi i kulturi’.“ Ovim je riječima predsjednik Društva Fancev ujedno anticipirao brojne probleme što su ih nosila dolazeća teška vremena nedemokratskih režima koji će zavladati Hrvatskom sve do njezina konačnog oslobođenja 1991. u demokratskoj Republici Hrvatskoj kada je postala samostalnom i nezavisnom državom.

Okvir slike rada Društva i njegovih predsjednika bitno je određen brojnim činjenicama vezanim uz političke prilike u čak sedam državnih zajednica u kojima je Društvo djelovalo: Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska, Jugoslavija i Republika Hrvatska. Kako je poznato, nema sretne i uspješne zemlje bez iskrenog, bezinteresnog domoljublja i nikad je nije ni bilo. Upravo je književnost, više nego ijedna druga umjetnost često bila prizorištem domoljubnih i ćudorednih zagovora, napose u burnom 20. stoljeću. Isto tako, tomu nasuprot, na čelu Društva hrvatskih književnika bilo je kojekakvih ideologijskih apologeta i političkih licemjera, osobito onda kada je Društvo djelovalo u totalitarnom nedemokratskom političkom okružju. Društvo je nemali broj puta, pa i u vremenima obilježenim brojnim turbulentnim političkim događanjima, svoj opstanak moglo zahvaliti hrabrosti, odlučnosti i slozi, ali i odgovornosti svojih predsjednika, njihovoj hrabrosti i marljivosti premda, u mračnim razdobljima nedemokratskog okružja, treba podsjetiti, niti oni nisu mogli spriječiti progone svojih članova.

Predsjednica Društva hrvatskih književnika Hrvojka Mihanović-Salopek na obilježavanju jubileja Društva

DHK u totalitarnim vihorima

Snažna previranja popraćena ljudskim stradanjima DHK doživljava početkom Drugog svjetskog rata. Nažalost, preciznu povijest Društva hrvatskih književnika u tom vremenu, koje se poklapa s uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, nije moguće napisati zbog toga što je arhivsko gradivo koje se odnosi na rad Društva od 1941. do 1945. godine najvećim dijelom uništeno. U tom je razdoblju predsjednik DHK bio Mile Budak. Usprkos brojnim nedaćama, Društvo nije prestajalo s radom, dijelilo je sa svojim narodom dobro i zlo, njegove uspone i padove. Drugi svjetski rat donio je uhićenja, zatvaranja i smrti mnogih pisaca, bez obzira na kojoj su se ratnoj strani našli. U ratnom vihoru živote su izgubili: Božidar Adžija, August Cesarec, Grgur Karlovčan, Hasan Kikić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina i dr. Neki su pisci otišli u partizane, primjerice Vladimir Nazor (1945. izabran za počasnog predsjednika Društva) i nesretni Ivan Goran Kovačić, neke je režim zatvarao, primjerice Antuna Barca i Iliju Jakovljevića (predsjednik DHK 1939–1941) dok su neki pisci prestali objavljivati, primjerice Miroslav Krleža. Završetkom rata nedaće nisu prestale, naprotiv. U komunističkim su se tamnicama poraća našli pisci: Ivo Balentović, Zvonimir Bartolić, Zvane Črnja, Joja Ricov, Ante Stamać (predsjednik DHK 1995–1999), Andrija Vučemil, Stojan Vučićević, Ante Zemljar i dr. Mnogi su književnici bili kažnjeni zabranom javnoga rada i tiskanja na određeno vrijeme. Naročito je zloglasna djelatnost tzv. Časnog suda Društva, osnovanog od strane komunističke represivne vlasti upravo zbog progona pisaca nepoćudnih komunističkom režimu, ali je i njegovo arhivsko gradivo negdje „zagubljeno“, premda je znano da mnoge odluke u to doba spadaju u najtamnije stranice povijesti DHK. Zločinački progoni književnika značili su za neke odlazak u emigraciju (Vinko Nikolić, Antun Bonifačić, Filip Lukas, Ivo Lendić, Dušan Žanko i dr.), neki su ubijeni (Gabrijel Cvitan, Ivan Softa, Zlatko Milković i dr.) ili pak suđeni kao ratni zločinci (Mile Budak, Kerubin Šegvić, Andrija Radoslav Glavaš i dr.).

Kao primjer progona književnika u totalitarnom okružju komunističke vlasti nakon rata znakovit je primjer kanonskog hrvatskog pisca Milana Begovića. Iako se Begovića progonilo i u prethodnim, hrvatstvu nesklonim državama, Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji, najdalje je u njegovu progonu otišla jugoslavenska komunistička vlast; upravo odlukom tzv. Časnog suda DHK, kada mu je 1946, uz desetke drugih pisaca, neopravdano i nepravedno pripisan kvalifikativ „fašist“, što je za ono doba značilo društvenu i egzistencijalnu ekskomunikaciju, te mu je istodobno izrečena najgora moguća kazna za jednog književnika – „doživotna zabrana tiskanja književnih djela i izvođenja svih dramskih djela“. Ta okrutna kazna dosuđena je bez ikakvih dokaza!

Nakon Drugog svjetskog rata, točnije 15. lipnja 1945, Društvo hrvatskih književnika promijenilo je svoj naziv u Društvo književnika Hrvatske (predsjednik Društva od 1945. do 1948. bio je Luka Perković), da bi 45 godina kasnije, na skupštini Društva održanoj 19. travnja 1990, u duhu hrvatskoga jezika bio vraćen stari izvorni naziv. Na istoj skupštini donesena je Odluka da je DHK izvanstranačka organizacija (čl. 3); da DHK tim danom istupa iz Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, stranke socijalista (čl. 4); te istupa iz Saveza književnika Jugoslavije (čl. 5). Na izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika održanoj 29. travnja 1991. za predsjednika je izabran dramatičar i romanopisac Nedjeljko Fabrio (1989–1995), koji je navedene odluke žurno i kvalitetno proveo. 

K. u. K. afera

U razdoblju poratnog nedemokratskog jugokomunističkog razdoblja čast predsjednika Društva nije smjela biti nadređena ostalim političkim, „važnijim“, okolnostima. U tom smislu zanimljiv je slučaj Slavka Kolara (predsjednik Društva 1948–1952). Naime, godine 1950. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iskazala je potrebu za dopisnim članovima u Odjelu za književnost i umjetnost, a kao najozbiljniji kandidat spominjao se predsjednik Društva književnika Hrvatske Slavko Kolar. No, službena je politika smatrala da umjesto njega mora postati akademikom mađarski i hrvatski književnik Ervin Šinko (Ervin Sinkó, pravo ime Franjo Spitzer) koji se 1943. priključio partizanima i za kojega se zauzimao Miroslav Krleža. Kolar je na to izjavio da se u Akademiju za odjel hrvatske književnosti uzima čovjek koji ponajprije ne zna govoriti hrvatski jezik te on, Kolar, daje ostavku na mjesto predsjednika Društva književnika Hrvatske. Nakon toga je Miroslav Krleža optužio Kolara da je rasist zbog njegove izjave o Šinku kao mađarskom Židovu. Unatoč iskazanim prijeporima, Šinko je 1951. postao dopisni, a 1960. i redovni član JAZU. Već u travnju 1951, nakon afere Kolar–Šinko, Društvo književnika Hrvatske isključilo je Kolara iz članstva. Nakon toga je u časopisima uslijedila neugodna polemika svih protiv Kolara i Kolara protiv svih, poznata kao K. und K. afera. Ogorčen tom aferom, Slavko Kolar zabranio je da mu na sprovodu održi govor bilo koji predstavnik Društva hrvatskih književnika.

Važno je istaći činjenicu da nije sve bilo crno u tim „olovnim vremenima“; Društvo je i u nepovoljnim političkim okvirima jugokomunističkog razdoblja bilo aktivno u promicanju nekih vrijednih nacionalnih inicijativa. Tako je godine 1967, kada je Društvom predsjedao Vlatko Pavletić (predsjednik DKH 1965–1968), na plenarnoj sjednici Društva održanoj 15. ožujka, jednoglasno prihvaćena povijesna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Deklaracija je bila oštro osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.

Tijekom hrvatskoga proljeća, kada je predsjednik DKH bio Ivo Frangeš (1970–1972), Društvo je s Maticom hrvatskom otvoreno stalo na stranu nacionalnog pokreta i u tom smislu poduzelo niz kulturnih inicijativa.

Snažna demokratska previranja u hrvatskom društvu, došla u godini pada Berlinskog zida 1989, odmah su se počela prepoznavati u brojnim javnim istupima hrvatskih pisaca članova Društva, osobito onih koji su bili zatvarani i osuđivani od komunističkih vlasti kao nacionalisti (Vlado Gotovac, Juraj Lončarević, Ante Sekulić, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Anđelko Mijatović, Vladimir Rem i dr.). Pokazalo se kako su hrvatski književnici i pored svih čistki i ograničavanja u komunističkom razdoblju, ostali duhovna kralježnica svoga naroda. Štoviše, može se s punim pravom kazati kako demokratske promjene u Hrvatskoj počinju u Društvu hrvatskih književnika.

Prva predsjednica – Marija Peakić-Mikuljan

Tako je u osvit rođenja Republike Hrvatske, 28. veljače 1989. u prostorijama Društva, u doba kada je predsjednica Društva bila Marija Peakić-Mikuljan, održana povijesna Tribina DKH kojom je predsjedavao Stjepan Čuić (predsjednik DHK 2005–2008), a na kojoj je glavni govornik bio Franjo Tuđman, budući predsjednik Republike Hrvatske. Na tom važnom povijesnom skupu, kojim je prekinuta gotovo polustoljetna hrvatska šutnja, udareni su temelji političkih demokratskih procesa u Republici Hrvatskoj.

Marija Peakić-Mikuljan bila je predsjednica DKH od 1985. do 1989, čime je ujedno postala prva žena u povijesti Društva na toj dužnosti. Kao predsjednica Društva, u dramatičnim političkim okolnostima (u Beogradu se suprotstavila velikosrpskim snagama oko SANU i Udruženja književnika Srbije, a u Zagrebu komunističkom moćniku Stipi Šuvaru i njegovim satelitima u kulturnim institucijama, poglavito Goranu Babiću i Peri Kvesiću). Njezini mandati ostat će upamćeni, ali i zabilježeni u medijima i dokumentima DHK kao vrijeme borbe hrvatskih književnika i intelektualaca protiv „crnih lista“ i verbalnog delikta, protiv staljinističkih kadrova u kulturi i politici u Hrvatskoj i konačno protiv velikosrpskog zveckanja oružjem iz Beograda krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.

Već 1989. Društvo hrvatskih književnika organizira prvi susret s hrvatskim književnicima iz dijaspore, što je u doba Jugoslavije bilo naprosto nemoguće. Susret je bio osobito značajan demokratski događaj, ne samo za književnike, već je njime široj javnosti poručeno da hrvatski kulturni prostor postoji i kod hrvatske dijaspore, a da je često korištena ispraznica o tzv. neprijateljskoj emigraciji i njihovoj književnosti bila fraza kojom se nastojalo kompromitirati hrvatsko iseljeništvo, a posredno oslabiti snagu hrvatskoga nacionalnog jedinstva.

Nakon godišnje skupštine DHK održane 23. lipnja 2002. na kojoj je ponovno za predsjednika izabran Slavko Mihalić (mandat 2002–2005) iz Društva je istupila grupa književnika, te su osnovali Hrvatsko društvo pisaca. Valja istaći da, osim ovih dvaju književnih društava, u pluralnom hrvatskom kulturnom, društvenom i političkom okružju djeluju i Hrvatski P.E.N. centar (osnovan 1927), Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (osnovano 1952, prvi predsjednik Gustav Krklec) i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (osnovano 2004).

Važna zadaća Društva hrvatskih književnika od njegova osnivanja jest djelovanje u svim hrvatskim sredinama u kojima se književno stvara ili postoji snažan interes za čitanje i književno stvaranje. Tako je u najnovije doba osnovano ili obnovljeno desetak ogranaka Društva. O kvalitetnom radu svjedoči izdavačka djelatnost, kako objavljivanje pojedinih književnih izdanja, osobito u Maloj knjižnici DHK, te redovito izlaženje časopisa DHK Republika i Most/The Bridge, zatim brojne književne tribine, od kojih se izdvajaju međunarodno poznati Zagrebački književni razgovori, pokrenuti 1969. na inicijativu Slavka Mihalića (predsjednik DHK 1999–2005), koji u okviru Društva pokreće i reviju Most/The Bridge (glavni urednik 1966–1972) za objavljivanje hrvatske književnosti na stranim jezicima.

U Društvu se vrlo često održavaju predstavljanja knjiga, pa je tako samo u protekloj godini održano stotinjak događaja u središnjici u Zagrebu, te u ograncima Društva. Time Društvo i danas pokazuje želju nastavljanja slavne tradicije vlastitog izdavaštva kakva je ostvarena npr. izlaženjem časopisa DHK Savremenik (pokrenut 1906, a s prekidima izlazio do 1941), ili pak objavljivanjem izdanja kao što je edicija Suvremeni pisci hrvatski, posebice zapažena pod uredništvom Julija Benešića od 1913. do 1920, u kojoj je objavljena i glasovita antologija Hrvatska mlada lirika (1914).

U demokratskoj Republici Hrvatskoj zadaće su predsjednika Društva hrvatskih književnika da se preko unutarnje sinergije svih članova DHK, njihove solidarnosti i odgovornosti za suvremeni hrvatski književni i kulturni trenutak, u suradnji s drugim nacionalnim kulturnim i znanstvenim institucijama, stvore pretpostavke za kvalitetan kulturni, duhovni i znanstveni napredak hrvatskoga naroda. Osobito je važno poticanje suvremenog književnog stvaralaštva i vrednovanje hrvatske književnosti; razvitak, njegovanje i promicanje hrvatskoga jezika kao i unapređivanje i zaštita slobode književnog stvaralaštva, te zaštita književnih djela i rada pojedinih pisaca, članova Društva. Od osnutka Društva pa do danas uloga i odgovornost predsjednika Društva hrvatskih književnika bila je iznimno velika, što će se, na zadovoljstvo književnika, članova Društva, svih hrvatskih ljudi i svih građana naše zemlje, za nadati se, nastaviti i u budućnosti.