Zvijer i skrivene Sjene

Koliko znamo medvjeda! Winnie Pooh kojega je zamislio A. A. Milne i nacrtao E. H. Shepard, Baloo iz Knjige o džungli, Koda iz Disneyjevoa Brata medvjeda, Fozzie iz Muppeta, Yogi i Boo-Boo iz produkcije Hanna-Barbera, nastanjeni u imaginarnom Jellystone Parku, neimenovani medo koji u crtiću radi društvo Maši, a ima i jedan medo Boris, iz ciklusa o zečici Miffy Dicka Brune. Svi su oni slatki, zabavni i pomalo smotani, nimalo nalik medvjedima o kojima čitamo u crnoj kronici: neki dan je, stotinjak kilometara od Moskve, smeđi medvjed naišao na čovjeka koji je po šumi skupljao odbačene jelenje rogove, a spasio se tako da je legao potrbuške i pravio se mrtav. Medo mu je najprije malo grickao zatiljak, a onda ga okrenuo da ga gricne i sprijeda, ali lik je imao čelične živce i nije niti trepnuo pa ga je zvijer pustila. Jedan Slovak nedavno, međutim, nije bio te sreće, a k tome treba pribrojiti i 31-godišnju Bjeloruskinju koja je prošle godine pala u provaliju i poginula dok je u sjevernoj Slovačkoj bježala od medvjeda. „Ne možemo živjeti u zemlji u kojoj se ljudi boje ići u šumu“, rekao je premijer Robert Fico i odredio da se odstrijeli četvrtina od 1300 tamošnjih medvjeda, što je izazvalo velike političke sukobe.

Metalna ikona s likom sv. Gala / Izvor Privatna arhiva

Hrvatska je velesila u medvjedima – daleko od Rusije ili Kanade, ali ispred Slovenije, Španjolske i Grčke, tu negdje s Bugarskom i Slovačkom. Talijani nas pokušavaju dostići pa ih već dvadesetak godina naseljavaju u Trentino, računajući da će se raširiti po Alpama. Međutim, medvjedi su odlučili ostati u toj pokrajini, i poprilično se namnožili, tako da je od 2014. ondje zabilježeno desetak napada na ljude. Prije dvije godine smrtno je stradao 26-godišnji Andrea Papi dok je džogirao, nakon čega je Maurizio Fugatti, čelnik Trentina, zatražio da se medvjedi jednostavno istrijebe, što podržava 98 % stanovnika. Planinsko mjestašce Pettorano sul Gizio u Abruzzu krenulo je drugim putem. Ondje je prije stotinu godina bilo 5000 stanovnika, da bi ih sada bilo tek 390. Znakovi propadanja su posvuda, pašnjaci su zarasli u gustu šumu, a nema više ni karbonara, koji su krčili drveće da bi proizveli drveni ugljen. Ukratko, idealno za endemskog marsičkog ili apeninskog medvjeda, čija se populacija ondje oporavlja te ih sada ima šezdesetak.

Do prije desetak godina ljudi i medvjedi bili su i ondje na ratnoj stazi: Peppina, opaka medvjedica teška više od 130 kilograma, pustošila je kokošinjce, pčelinjake i voćnjake, a 2014. jedan je mladi medvjed bio i ustrijeljen. Domaći su prelomili i postavili elektrificirane ograde posvuda, zaštitili kante za smeće i promijenili ponašanje, tako da su počeli skupljati otpalo voće s tla i čuvati otpatke hrane u zatvorenome. Medvjedi su se primirili, šteta nema od 2020, kao ni incidenata: Peppinina kći Barbara slobodno luta uličicama Pettorana i dođe na glavni trg ponjušiti, a što drugo, figuru medvjedice i mladunčeta – jer je mjesto baš zbog medvjeda postalo glasovito i sve ga više obilaze turisti, vraćajući mu život.

Ne znam koje je vrste medvjed na mojoj dragoj ikoni, ali znam tko je svetac. Sveti Gal nije neki poznat i posebno čašćen svetac, ali metalna pločica veoma je lijepa – moderna, a opet nekako srednjovjekovna, ima svoju jednostavnu ljepotu. Pokazuje sveca u dugoj halji, mirna i svečana lica, uzdignute desne ruke, dok u lijevoj drži pastirski štap. Iza njega su visoke Alpe i samostan, za koji znamo da se nalazi u Švicarskoj, u gradu nazvanu po njemu, Sankt Galen. Do nogu mu je životinja za koju bi netko naivan pomislio da je janje, ali to je medvjed. 

Gal je rođen sredinom 6. stoljeća u Irskoj, kad su horde barbara izbrisale antičku kulturu sjeverno od Alpa. Tada je iz Irske krenula rekristijanizacija kontinenta, na čelu sa Svetim Kolumbanom, a Gal je bio jedan od njegovih suradnika i suputnika. Naselio se u gradu Konstanzu, na švicarskoj strani istoimenoga jezera što dijeli tu alpsku zemlju od Njemačke. Nudili su mu tamo i biskupski položaj u tom gradu, nudili su mu i da naslijedi Kolumbana na čelu samostana koji je utemeljio, ali Gal je više volio svoje pustinjačko skrovište u brdima, gdje je i umro u dobi od 95 godina. Na tom je mjestu kasnije podignuta opatija Svetog Gala, da bi oko nje nastao čitav grad, Sankt Galen. Gal je jedne večeri sjedio na polju i grijao ruke uz vatru, kad je iz šume izašao medvjed – danas bi to bilo teže jer Švicarska nema stalnu medvjeđu populaciju, ali poneki brundavac zna dolutati. Strašna zvijer ne samo da nije napala sveca, nego se vratila među drveće, skupila još grana za ogrjev i ponizno mu ih donijela. Legenda kaže da je Gala do kraja života pratio njegov drug medvjed, a nije on jedini takav. Svetom Romediju iz Trenta, o čijim smo opasnim medvjedima netom nešto rekli, zvijer je ubila konja pa je poslije iz poniznosti nosila sveca na svojim leđima, da Romedije ne mora ići pješice; i Svetom Maksiminu iz Triera pojeo je medvjed konja pa je poslije svecu nosio prtljagu; i Sveti Korbin iz Chartresa bio se sprijateljio s medvjedom.

Jedan pravi Švicarac, za razliku od Gala došljaka, Carl Gustav Jung, rekao bi da je taj medvjed Sjena sveca, njegova mračna strana, nesvjesno koje je potisnuto. Svi imamo Sjenu, to su sve one loše i ružne stvari koje želimo prikriti, sve ono sramno što želimo zatajiti, ali svetac se u nju naglavce bacio i suočio se s njom. Susret s medvjedom možda je još opasniji nego što slutimo.