„Zar vam se nimalo ne sviđam? Što onda mislite o meni?“

Četrnaestogodišnji dječak Jamie Miller (Owen Cooper) u britanskom je gradu u ranu zoru uhićen za ubojstvo, u svojoj pidžamici, pri čemu se pomokrio od straha. Dok ga policija odvodi iz kuće, njegovi roditelji i starija sestra smrznuti su u trenutku koji nikada neće završiti. Već kultna Netflixova serija Adolescencija tema je mnogih tekstova koji nisu prvenstveno filmski orijentirani, ali i razgovora među roditeljima djece razne dobi, odgajateljima i pedagoškim djelatnicima.

U policijskoj postaji Jamie ponavlja da nije kriv, no podastrti dokazi govore drugačije. Otac Eddie (Stephen Graham, ujedno i jedan od scenarista serije uz Jacka Thorna) pokušava razumjeti svog sina, ali razumijevanje u ovom slučaju ne donosi ništa. Jamie je ubio Katie, to nije nikakva tajna.

Jamie (O. Cooper) je sve i ništa – dijete koje nije razumjelo, mladić koji je prekasno shvatio, ogledalo društva koje ga je oblikovalo / Izvor Imdb

Serija u četiri epizode iz četiri perspektive sagledava brutalan i zastrašujući fiktivni slučaj ubojstva, temeljen na stvarnim događajima u Velikoj Britaniji, pri čemu nijedna epizoda ne nudi odgovore, već situacije. Prva epizoda pokazuje birokraciju nasilja, hladni mehanizam koji se pokreće bez obzira na uzrok. Vodi kroz sustav koji ne dvoji i ne pita što se moglo izbjeći. Druga je ogorčeni vapaj škole, mjesta koje se pokušava prilagoditi životu nakon smrti i na kojem policijski inspektori traže odgovore. Učenici su zrcala okrutnosti, nesvjesni prijenosnici nefizičkog nasilja čije su žrtve i sami. Treća otvara prostor između istine i interpretacije, psihologinja i dječak mimoilaze se u pokušaju razumijevanja. Mladić i žena licem u lice, no ona ne doseže zastrašujuću dubinu kojom on tone. Posljednja je najtiša, teret koji ostaje nakon svega, slomljena struktura, pokušaji pronalaska krivca. Okrnjena obitelj svedena je na pogrešku koju nije mogla predvidjeti. Jamie jednim telefonskim pozivom ocu za rođendan zakucava posljednji čavao u vlastiti lijes, ali i u lijes svoje obitelji. Je li sad bolje da roditelji znaju ili ne znaju istinu? 

Adolescencija neprekinutim kadrovima u realnom vremenu, ne dopuštajući skretanje pogleda, drži gledatelje u stanju gušenja. Snimljena u jednom kadru, pri čemu kamera lagano klizi oko likova, stvara osjećaj uronjenosti u klaustrofobiju trenutka koji ne prestaje. Prikazuje svijet koji se odvija po vlastitim zakonima, svijet u kojem odrasli ne razumiju djecu, a djeca više ne trebaju odrasle. Odrasli promatraju svijet adolescenata pokušavajući otkriti pravila odavno napisana među algoritmima, znakovnim jezikom koji ne pripada nikome osim onima koji ga stvaraju.

Otac, kojeg je Graham izvrsno utjelovio, ovdje je nemoćni relikt iz svijeta koji više ne prebiva. Isprva on odbija vjerovati, zatim mu se lice grči u nijemoj boli. Inspektor Bascombe (Ashley Walters) luta hodnicima pravde umoran od svega, skupljajući komadiće priče koju ne razumije, ali je dužan sve arhivirati. Tek kad mu vlastiti sin dešifrira znakove (koji su odraslima nečitki, nejasni i do tada posve irelevantni u dubljem sagledavanju slučaja), shvaća koliko su udaljeni od svijeta u kojem moraju pronaći krivca i motiv, koliko su dječaci izgubljeni, a odrasli slijepi pored zdravih očiju. Erin Doherty u ulozi psihologinje Briony britko ali krhko vodi Jamieja kroz labirint njegovih vlastitih riječi, secira ga kirurški precizno, ali ni ona ne može pronaći konačan odgovor. Naslovna pitanja dio su Jamiejevih posljednjih urlika na zadnjoj sesiji s njom, pred kojima se i ona slama. Jer sve je rečeno, napisano u emojijima, u komentarima jezikom koji nije jezik nego signal, pulsirajući kôd nove generacije. Owen Cooper svoju je debitantsku ulogu odigrao besprijekorno.

Jamie je sve i ništa – dijete koje nije razumjelo, mladić koji je prekasno shvatio, ogledalo društva koje ga je oblikovalo. On nije ni slučaj ni iznimka, nije samo dječak ubojica: on je proizvod. Pogled mu je prazan, ne zato što je zlo u njemu, nego jer ništa drugo nije ostalo. Njegova tragedija priča je o mreži otrovnih ideja koje teku kao podzemna rijeka podno nogu odraslih. Manosfera, crvene pilule, mizoginija, pravo na dominaciju, zakon 80/20, „istina“ koju propovijedaju očajni muškarci u digitalnim rupama, sve to ne postoji u očima onih koji vidjevši svjetlo u sobi pomisle da im dijete piše domaću zadaću.

Serija Adolescencija uradak je genijalnog režijskog koncepta koji izvrsnom metodom razlaže iznimno kompleksan problem. Tako postaje primjeren raznolikoj publici, koja ovim filmskim jezikom dobro razumije problematiku. Odlična prirodna gluma efikasno prenosi sirove emocije pretvarajući prestravljene gledatelje u upitnike. Jezik serije autentični je jorkširski sociolekt koji uz prirodne scenske pokrete i mimiku produbljuje sirovost atmosfere, već postignutu neprekinutim kadrovima kao iznimno zahtjevnom tehnikom za snimatelja i glumce. No prije svega, tema ove serije i stav kojim je obrađena, te promišljanja o budućnosti koja nas zastrašuje, znajući da se slično događa i u našoj okolini, prioritet su pisanja o ovom filmskom remek-djelu postčinjeničnog doba.